POLITIKA.COM DONOSI INTERESANTNO RAZMIŠLJANJE O (NE)SPORAZUMU NAS SAMIH SA SOBOM (LAKO ĆEMO ZA SLOVENCE)
Stari dobri Bill (Clinton - poznat kao saksofonist i ljubitelj monica), je u politici ostao zapamćen kao jedan od najboljih američkih predsjednika, onaj koji je inaugirirao socijalizam u Ameriku (na američki način), i koji je jedini hrabro gasio balkanski ratni požar, a u američkoj političkoj povijesti bi mogao ostati zapamćen i kao najdugotrajniji stanovnik „Bijele kuće“ (s najprije svojih a sada ženinih osam godina mandata). On je danas bivši predsjednik Sjedinjenih američkih država, i sadašnji suprug trenutačne američke državne tajnice. Ne samo radi običaja (prema kojem američki predsjednici i dalje ostaju politički aktivni) da i dalje imaju važnu ulogu u američkoj (i svjetskoj) diplomaciji, on ponajprije gleda da zaradi štogod u fušu, ali najviše da ipak doprinese za dobro nacionalne i svjetske politike (pa i ekologije - kad smo već na globalnom zatopljavanju).
Dakle, taj i takav dobri stari dobri Bill je nedavno ( na proputovanju prema Kosovu, gdje je imao u svijetskoj povijesti rijetku humorom protkanu priliku da sam sebi otkriva spomenik u prirodnoj veličini) prošetao i kroz Sloveniju (kao gost Američke gospodarske komore). Očito je tamo iz prve ruke bio upoznat s preteškim problemima, kojima su posljednjih dvadesetak godina Slovenci i Hrvati sami sebe opteretili. Pa je tu zakučastu stvar baš fino i s povelikom dozom humora ovako definirao:
Ovakvu Clintonovu izjavu treba gledati iz perspektive sveprisutnog američkog pragmatizma, prema kojem su 64 kilometra kvadratna pomalo smiješan spor, a naročito ako se sagledavaju kroz vremensku dimenziju, kao i činjenici skorog ulaska u Europsku uniju u kojoj granice više neće biti toliko bitne (osim u okvirima eksploatacije ribljeg fonda ili potencijalnih nalazišta nafte ili plina). Zato ovu Clintonovu komično-ohrabrujuću primjedbu treba posmatrati kao pohvalu, no i kritiku hrvatske i slovenske vladajuće elite, koje su se kroz proteklih dvadesetak godina slobode i nezavisnosti uglavnom bavile „krštenjem jarića“, sve u ime osobnih političkih promocija i uskogrudnih interesa (koji se grandioznim parolama pokušavaju skrivati iza „jeftinog političkog kreativizma“ naoko glupavih sporova).
Pedeset godina u vijeku naroda predstavlja kap vode u moru! Tih istih pedeset godina u životu jednog čovjeka više je nego značajno - i baš u toj činjenici sadržana je bit ovog dugotrajnog, umjetno pothranjivanog i stalno prenapuhavanog spora. Naime, malo kome od „odgovornih“ osoba (involviranih s jedne i druge strane granice) ni na pamet nije padalo da probleme treba sagledavati kroz perspektivu dugoročnih, a ne jedino kratkoročnih političkih, grupnih i pojedinačnih, interesa. Zato im neko suvislo rješenje nije bilo ni željeno ni potrebito - ni s jedne ni s druge strane granice.
S ove strane granice su svako predlagano rješenje dočekivali na nož, samo kako bi se „predlagače a mrske političke protivnike“ označilo „veleizdajnicima“. Kako nekada tako i danas. Naime ondašnji „veleizdajnici“ sada prigovaraju današnjim „veleizdajnicima“ ustvari one iste stvari, a sve u borbi za preslatki (i iznad svega probitačni) opstanak na vlasti.
S one strane granice je bila ista stvar. Na blokadama hrvatskih pristupnih prigovora su se hranile razne minorne i značajnije političke snage u Sloveniji, pak su se i smjenjivali na vlasti ubirajući takve „poene“. Tako i danas opstanak Pahorove vlade neće ovisiti toliko o hrvatskom pristanku ili nepristanku na arbitražu o granicama, nego o Janši (i onima koje će on uspjeti motivirati protiv ovakvog sporazuma o arbitraži), pa je sve izglednije da će dramatične dileme i grčevita natezanja prisutna u hrvatskom Saboru biti elegantno riješene Janšinim nastojanjem da ruši Pahorovu vlasti u slovenskom parlamentu.
I time opet dolazimo do spoznaje da većinska strana u Hrvatskoj (na čelu s HDZ-om) svojim pristankom na arbitražu pokušava u Sloveniji ustvari vratiti na vlast Janšu (HDZ-ovskog blizanca ne samo po političkoj ideologiji nego i „pro patria“ muljanjima - što sam već jednom opisao u svom članku od 03/05/2009 pod naslovom Pro patria (2) – Politički „kreacionizam“!). Sada je već više nego očito da su se u kolopletu isprepletenih i usko profiliranih političkih i osobnih interesa igrale i „koordinirane igrice“.
U manje-više strastvenim iracionalnim igrama se gubi nit realnosti. Na takvu dimenziju najbolje ukazuju činjenice da se u „sudbonosne rasprave uključuju svi, od Predsjednika države i Biskupske konferencije (Iustitia et Pax) pa sve do običnih građana (koji se pretvaraju u razularene navijače). Bez imalo namjere da preuveličavam značaj Predsjednikovih riječi (inače često sklonog brzopletosti) čini mi se da je više nesvjesno dotaknuo onu neuralgičnu točku u kojoj je hrvatska strana manjkava. Evo što je on izjavio (prema HRT-u od 31.10.2009.)
U sličnom tonu u „kršenje jarića“ ubacila se i Biskupska konferencija putem svoje komisija „Iustitia et Pax“ (prema Jutarnjem listu od 31.10.2009):
Stvarni problem leži u provizornoj i improviziranoj upotrebi nedefinirane terminologije. Međunarodne granice su uvijek i samo onakve kakve se preciziraju međudržavnim sporazumima (dogovorom, arbitražom ili međunarodnim sudovanjem). Jedine danas pravno valjane međunarodne granice su one utvrđene Osimskim sporazumima između Jugoslavije i Italije (10. studenoga 1975. godine), pa mi možemo i smijemo samo govoriti o „potencijalnim hrvatskim teritorijalnim vodama“ (kao i Slovenci o potencijalnim slovenskim teritorijalnim vodama) a nikako ne o nekom utvrđenom i međunarodno priznatim pravima i posjedovanju. Kad se u javnosti upotrebljavaju kategoričke tvrdnje ("naše" - "vaše"), kakvima se sada naši i njihovi političari koriste u raspravama, dovode se u zabludu javnost (hrvatsku ili slovensku).
Dok hrvatska Wikipedija po običaju opet ne daje tumačenje Osimskih sporazuma, slovenska ih ovako tumači:
No to i jest ona jedina i opipljiva istina. Naime, da bi Hrvatska i Slovenija imale međunarodno utvrđene morske granice (pa i one prema Italiji), te da bi mogli reći ovo jest a ovo nije "moje", tek treba sjesti, razgovarati i dogovoriti - ali to nikako da se dogodi. Predsjednikovo „mudrovanje“ (o navodnom dovođenju u pitanje Osimskih sporazuma) nikako ne stoji, jer se Italija već 2007 godine putem tadašnjeg ministra Amata službeno očitovala:
Dakle, Italija prepušta Sloveniji i Hrvatskoj da međusobno riješe međunarodnu granicu, budući da se oni u to ne namjeravaju miješati. Čuvena Badinterova komisija , (također neka vrsta arbitraže) 1993 godine je principijelno riješila kopnene granice među negdašnjim republičkim granicama. Badinterova komisija nigdje nije rješavala morske granice, jer se u Jugoslaviji republičke granice na moru nisu ni određivale. Zato su te granice nešto što se tek mora definirati, pa time svaka upotreba termina „naše more“, "naš teritorij“, „poklanjanje vlastitog“ ili „grabljenje tuđeg“ jednostavno ne stoji sve dok se ne sjedne i dogovori što je čije - da li dogovorom, sudom ili arbitražom – svejedno je .
Na svima nama u Hrvatskoj (i njima u Sloveniji) je tek da biramo kako ćemo sve ovo riješiti: da li dugotrajnim sudskim sporom (radi kojeg ćemo isto toliko čekati u predvorju Europske unije) ili dogovorom (kako je to Račan pokušavao s Drnovšekom 2001 godine) ili arbitražom (koja ubrzava postupak pridruživanju Hrvatske Europskoj Uniji – što je vrhunski nacionalni prioritet). Sadašnje natezanje u Saboru, u kojem se upotrebljavaju i teške riječi (npr. veleizdaja) su isto toliko površne i neozbiljne diskvalifikacije, kako sada za Vladu HDZ-a i Jadranke Kosor, tako i za koalicijsku Vladu Ivice Račana 2001 godine. Treba se čuvati preteških riječi koje u ušima i dušama običnih i neupućenih građana odzvanjaju s okusom nacionalne katastrofe. Po čemu bismo to mi trebali biti posve sigurni da bi Međunarodni sud u Haagu donio baš takvu odluku u kojoj bi tih spornih 64 kvadratna kilometra pripadali baš hrvatskim teritorijalnim vodama. Realno gledajući problem je ipak kompliciran kojeg je skoro nemoguće olako riješiti, pa uz puno uvažavanje pomorskog stručnjaka gospodina Davorina Rudolfa trebalo bi dozvoliti i mogućnost da Međunarodni sud u Haagu (ili Hamburgu ili bilo gdje) donese nekakvo drugačije i praktičnije rješenje (recimo da se tzv. „dimnjak“ proglasi „kondominijem“ ili produženim međunarodnim vodama), budući da sada na tom prostoru umjesto dva imamo tri međunarodna subjekta, a svaki međunarodni sud te činjenice mora uvažavati, jer je svaki sud neutralan (barem bi trebao biti – a za razliku od naših sudova zapravo takvi nisu).
Dakle, mi do konačne odluke možemo govoriti samo o „potencijalnom“ no ne i stvarnom hrvatskom teritorijalnom moru, a Slovenci o svom „potencijalnom“ no ne i stvarnom teritorijalnom prostoru. No radi svega onog što se okolo ovog spora do sada događalo trebalo bi odgovoriti na nekoliko važnih pitanja:
- Pravo pitanje o kojem bi i u Saboru, i u javnosti, pa i u Biskupskoj konferenciji trebalo povesti raspravu jest - u što smo to ulupali ovih sedam-osam godina jalovog natezanja, unutar kojih smo mogli ostvariti mnoge naše prave i bitne nacionalne interese.
- Pravo pitanje je i to i kome je služilo da je Hrvatska ostala izvan Europskih integracija koje su mogle mnogo pripomoći hrvatskom razvoju (jer sami očito to nikako ne znamo niti možemo povoditi), a i u ovim vremenima krize bi nam mnoge stvari bile lakše prevladati.
- Pravo pitanje je i to kome, zašto i čemu služi daljnje rastezanje nacionalne agonije, unutar koje se većini hrvatskih građana sustavno i svakodnevno srozava kvaliteta života, dok samoživa manjina „štancanjem“ vanjskih neprijatelja i dalje samozadovoljno broji "kuniće" i „euriće“ (koje iz ovako neriješene situacije slavodobitno ubiru).
Primjedbe