KAKO PRIDOBITI ONE KOJI VEĆ DESETAK GODINA NE IZLAZE NA IZBORE?
Biračka apstinencija, navlastito za predsjedničke izbore, je tolika da je upitan legitimitet današnjeg a možda i slijedećeg, trećeg predsjednika RH.
Neki kažu da je to zbog 'neuravnoteženih' medija. Drugi misle da ne postoji kvalitetan kandidat koji bi 'izvukao' na izbore uspavanu, eutaniziranu masu nezadovoljnika postojećim stanjem u državi. Treći su uvjereni da su narodi 'djeca velika, što lako im je kupit igračke', da narodu i ne treba 'spas' nego samo 'cirkus' u petogodišnjem ili češćem ciklusu.
Prikupljajući potpise za prijatelja Josipa uvjerio sam se da su i jedni i drugi treći u pravu. Narod je uglavnom razočaran svim postojećim političkim elitama i pojedincima, ali su također neinformirani o pojedincima ili zavedeni medijima, ne vjeruju u sebe nego u 'ankete'. To bi se moglo promijeniti kad bi predsjednički kandidat ili sutra neki neovisni kandidat za hrvatski Sabor imao dostatno i novaca za kampanju i poštenja i onog što bi se moglo nazvati prominentnost, kolika-tolika medijska prisutnost koja jamči prepoznatljivost.
Može se dogoditi da vrhunski intelektualci ne skupe potreban broj potpisa a da taj banalni (pred)(uvjet) ulaska u predsjedničku kampanju ispune Braco Rom ili Alka Vujica. Bilo bi smiješno da nije žalosno. Medijski mediokriteti upravo to priželjkuju. S druge strane, onaj tko ne skupi dnevno u coijeloj Lijepoj našoj bar tisuću potpisa za desetak dana predviđenog roka za prikupljanje potpisa, nema što ni raditi u predsjedničkoj kampanji. To što neki djecu iskorištavaju i tko zna iz kojih izvora plaćaju euro po potpisu ili 30-ak eura po danu, ne će zamjeriti ni jedan novinar. Na koncu, u igru' ulaze oni koji imaju čistih 10.000, nije bitno kako prikupljenih potpisa.
Ako nema medija, ako nema ljudi koji će nekoga PREPOZNATI kao poželjnog kandidata, onda smo osuđeni na to što imamo, na ponavljanje bliske prošlosti i još nekoliko godina 'priče' o budućnosti koju sanjamo ili želimo. Narod ima vlast, sutra predsjednika, kakvu ili kakvog zaslužuje. Ovdje i s ovakvim kandidatima i nihovim 'pričama' nam je očito lijepo, ovako nam i treba biti.
Jedini način mogućeg uvjeravanja onih koji od izbora apstiniraju godinama, bio bi - svakodnevna komunikacija, oči u oči, s biračima iz cijele Hrvatske i izvandomovinskim Hrvatima. Kako za to osigurati financijska sredstva, kako se medijski pozicionirati a ostati svoj, očito nam još nije jasno. Zato će izbor novog predsjednika biti obilježen ponovnim biranjem 'manjeg zla', traženjem 'prijelaznog rješenja' između antifašističkog Stipe i normalnog, modernog a ipak nacionalnog kandidata koji bi bio istodobno prihvaćen i od svijeta i od naroda, u diplomatskim krugovima i na utakmicama prve lige (ako takvo što još postoji?). Kako bilo, kraj priče se nazire i on je najbliži jednoj karikaturi koja opisuje budućeg hrvatskog predsjednika, koji sluša Thompsona, a nosi kravatu, ne zna ni jedan strani jezik ali je elokventan, ide u crkvu ali se Bogu ne moli, pomaže sirotinji ali ne zaboravlja ni sebe, ima jedno ili dvoje djece i poziva narod na demografsku obnovu ne brinući o pronatalitetnoj politici, zna uključiti računalo i to mu daje pravo nazivati se računalnim ako ne stručnjakom, onda bar fanom. Ili, možda ne vidim dobro što se 'valja ispod žita'? Možda netko na neki način ipak uspije probuditi i pridobiti zasad uspavane, razočarane birače. Možda se čudo u Hrvatskoj dogodi. (Kakvi bi Hrvati bili kad u čudo ne bi vjerovali?)
Neki kažu da je to zbog 'neuravnoteženih' medija. Drugi misle da ne postoji kvalitetan kandidat koji bi 'izvukao' na izbore uspavanu, eutaniziranu masu nezadovoljnika postojećim stanjem u državi. Treći su uvjereni da su narodi 'djeca velika, što lako im je kupit igračke', da narodu i ne treba 'spas' nego samo 'cirkus' u petogodišnjem ili češćem ciklusu.
Prikupljajući potpise za prijatelja Josipa uvjerio sam se da su i jedni i drugi treći u pravu. Narod je uglavnom razočaran svim postojećim političkim elitama i pojedincima, ali su također neinformirani o pojedincima ili zavedeni medijima, ne vjeruju u sebe nego u 'ankete'. To bi se moglo promijeniti kad bi predsjednički kandidat ili sutra neki neovisni kandidat za hrvatski Sabor imao dostatno i novaca za kampanju i poštenja i onog što bi se moglo nazvati prominentnost, kolika-tolika medijska prisutnost koja jamči prepoznatljivost.
Može se dogoditi da vrhunski intelektualci ne skupe potreban broj potpisa a da taj banalni (pred)(uvjet) ulaska u predsjedničku kampanju ispune Braco Rom ili Alka Vujica. Bilo bi smiješno da nije žalosno. Medijski mediokriteti upravo to priželjkuju. S druge strane, onaj tko ne skupi dnevno u coijeloj Lijepoj našoj bar tisuću potpisa za desetak dana predviđenog roka za prikupljanje potpisa, nema što ni raditi u predsjedničkoj kampanji. To što neki djecu iskorištavaju i tko zna iz kojih izvora plaćaju euro po potpisu ili 30-ak eura po danu, ne će zamjeriti ni jedan novinar. Na koncu, u igru' ulaze oni koji imaju čistih 10.000, nije bitno kako prikupljenih potpisa.
Ako nema medija, ako nema ljudi koji će nekoga PREPOZNATI kao poželjnog kandidata, onda smo osuđeni na to što imamo, na ponavljanje bliske prošlosti i još nekoliko godina 'priče' o budućnosti koju sanjamo ili želimo. Narod ima vlast, sutra predsjednika, kakvu ili kakvog zaslužuje. Ovdje i s ovakvim kandidatima i nihovim 'pričama' nam je očito lijepo, ovako nam i treba biti.
Jedini način mogućeg uvjeravanja onih koji od izbora apstiniraju godinama, bio bi - svakodnevna komunikacija, oči u oči, s biračima iz cijele Hrvatske i izvandomovinskim Hrvatima. Kako za to osigurati financijska sredstva, kako se medijski pozicionirati a ostati svoj, očito nam još nije jasno. Zato će izbor novog predsjednika biti obilježen ponovnim biranjem 'manjeg zla', traženjem 'prijelaznog rješenja' između antifašističkog Stipe i normalnog, modernog a ipak nacionalnog kandidata koji bi bio istodobno prihvaćen i od svijeta i od naroda, u diplomatskim krugovima i na utakmicama prve lige (ako takvo što još postoji?). Kako bilo, kraj priče se nazire i on je najbliži jednoj karikaturi koja opisuje budućeg hrvatskog predsjednika, koji sluša Thompsona, a nosi kravatu, ne zna ni jedan strani jezik ali je elokventan, ide u crkvu ali se Bogu ne moli, pomaže sirotinji ali ne zaboravlja ni sebe, ima jedno ili dvoje djece i poziva narod na demografsku obnovu ne brinući o pronatalitetnoj politici, zna uključiti računalo i to mu daje pravo nazivati se računalnim ako ne stručnjakom, onda bar fanom. Ili, možda ne vidim dobro što se 'valja ispod žita'? Možda netko na neki način ipak uspije probuditi i pridobiti zasad uspavane, razočarane birače. Možda se čudo u Hrvatskoj dogodi. (Kakvi bi Hrvati bili kad u čudo ne bi vjerovali?)
Primjedbe