NINO RASPUDIĆ O (NE)ZNANJU PREDSJEDNIČKIH KANDIDATA
Tko želi biti predsjednik?
Heraklit je prije dvije i pol tisuće godina govorio kako mnogoznanje ne vodi pameti, tj. da poznavanje i memoriranje golemog mnoštva podataka ne znači nužno da je netko npr. idealan kandidat za predsjednika države. U današnje vrijeme, kada je zahvaljujući razvitku informatičke tehnologije pohranjivanje podataka lakše i dostupnije nego što se u Heraklitovo vrijeme moglo i sanjati, važnije je nego ikada raspolagati dobrim mentalnim „pretraživačem“ i znati gdje, u koga i kako naći potrebnu informaciju.
No to ne znači da više nemamo potrebu za pamćenjem podataka. Poznavanje elementarnih činjenica omogućuje osnovno mapiranje i orijentaciju u spoznaji svijeta. U svakom području, od svakodnevna života do uskih, specijalističkih struka, neke, bitne stvari, jednostavno se moraju znati da bi se čovjeka smatralo kompetentnim. Bezbrojne je druge podatke dobro znati, ali nije nužno sve dok se zna gdje se mogu potražiti. Student talijanske književnosti mora znati u kojem je razdoblju živio i pisao Dante Alighieri kako bi u glavi imao barem minimalan pregled povijesti talijanske književnosti, koju je taj autor velikim dijelom odredio.
Nije nužno da zna kako se zvao Danteov pradjed, a ako zna i to, to bolje. Isto tako, bilo bi idealno da hrvatski predsjednik toliko dobro poznaje nacionalnu povijest da npr. može odmah ispaliti točne datume i sve sudionike Hrvatsko-ugarske nagodbe, premda to nije nužno. No nužno je da zna osnove tog povijesnog događaja jer bi se njegov opći poučak i te kako mogao ticati posla što ga obavlja danas i odluka na koje kao predsjednik može utjecati.
Nedavni mini test koji je javna televizija provela nad nekoliko predsjedničkih kandidata već danima izaziva polemike. Tvrdi se da je Nadan Vidošević, koji se tada istaknuo mnogoznanjem, varao, tj. da je imao unaprijed pripremljena pitanja. Pokaže li se da je doista bilo tako, što onda možemo očekivati u nastavku kampanje? Da će Ivo Josipović pred kamerama malo sparingirati s Mirkom Filipovićem pa ga nokautirati? Ili da će u rekreativnoj rukometnoj utakmici Andrija Hebrang održati igračku lekciju Baliću i Metličiću? Dokle ta vrsta samopotvrđivanja može ići dovoljno svjedoče fazani koji su nakon Titova hica i mrtvi nastavljali letjeti ili činjenica da je predsjednik Tuđman pobjeđivao Brunu Orešara s tolikom lakoćom da se činilo da, kad bi se još malo spremio, ni Sampras ne bi bio siguran…
Šalu na stranu (rečeno samo uvjetno jer nam se sve češće obistinjuju stvari koje smo nekoć govorili u šali), pravi skandal navedena „testiranja“ nije u tome što je Vidošević navodno štreberski varao, već što nekoliko kandidata nije znalo neke stvari koje su kao aspiranti na predsjedničku funkciju morali znati, kao što je ime mađarskog i srbijanskog premijera ili njemačkog ministra vanjskih poslova. U testu je postojalo i jedno „tricky“ pitanje – tko zastupa Hrvate u Predsjedništvu BiH? Čak i oni koji su mislili da znaju i rekli jedno ime, nisu pogodili jer točan je odgovor da ih ne zastupa nitko, no o tome drugom prilikom. Što je sljedeći korak estradizirane kampanje?
Prema Mesićevu naputku, to bi mogao biti test antifašizma – pa neka veći antifašist pobijedi! Problem je jedino u tome što još nije konstruiran mjerni instrument koji bi poput „orgonometra“ Wilhelma Reicha precizno mjerio količinu i kvalitetu antifašizma i kojeg ne bi zavaralo ni nekadašnje pjevanje Jure i Bobana ili tvrdnja o pobjedi 10. 4. 1941., jer bi ispod tih taktičkih gesti, nepogrešivo detektirao 24-karatnog antifašista.
Možda nas očekuje „Ples s kandidatima“, u kojem ćemo gledati Vesnu1 i Nicolasa, Vesnu2 i Ištvana, Nadana i Tamaru? Ili „Kandidati pjevaju“, gdje će snage odmjeriti Kondža i Josipović protiv Natali i Bandića? Zašto ne i kviz „Pobijedi Mesića“, u kojem bi se kandidati u različitim disciplinama natjecali s predsjednikom na odlasku? O „Trenutku predsjedničke istine“ da i ne govorimo… Kampanja postaje sve zanimljivija, na žalost više u estradnom nego u političkom smislu. Ne znam tko će biti sljedeći predsjednik, ali znam kakav će biti. Bit će upravo onakav kakvog smo zaslužili.
Heraklit je prije dvije i pol tisuće godina govorio kako mnogoznanje ne vodi pameti, tj. da poznavanje i memoriranje golemog mnoštva podataka ne znači nužno da je netko npr. idealan kandidat za predsjednika države. U današnje vrijeme, kada je zahvaljujući razvitku informatičke tehnologije pohranjivanje podataka lakše i dostupnije nego što se u Heraklitovo vrijeme moglo i sanjati, važnije je nego ikada raspolagati dobrim mentalnim „pretraživačem“ i znati gdje, u koga i kako naći potrebnu informaciju.
No to ne znači da više nemamo potrebu za pamćenjem podataka. Poznavanje elementarnih činjenica omogućuje osnovno mapiranje i orijentaciju u spoznaji svijeta. U svakom području, od svakodnevna života do uskih, specijalističkih struka, neke, bitne stvari, jednostavno se moraju znati da bi se čovjeka smatralo kompetentnim. Bezbrojne je druge podatke dobro znati, ali nije nužno sve dok se zna gdje se mogu potražiti. Student talijanske književnosti mora znati u kojem je razdoblju živio i pisao Dante Alighieri kako bi u glavi imao barem minimalan pregled povijesti talijanske književnosti, koju je taj autor velikim dijelom odredio.
Nije nužno da zna kako se zvao Danteov pradjed, a ako zna i to, to bolje. Isto tako, bilo bi idealno da hrvatski predsjednik toliko dobro poznaje nacionalnu povijest da npr. može odmah ispaliti točne datume i sve sudionike Hrvatsko-ugarske nagodbe, premda to nije nužno. No nužno je da zna osnove tog povijesnog događaja jer bi se njegov opći poučak i te kako mogao ticati posla što ga obavlja danas i odluka na koje kao predsjednik može utjecati.
Nedavni mini test koji je javna televizija provela nad nekoliko predsjedničkih kandidata već danima izaziva polemike. Tvrdi se da je Nadan Vidošević, koji se tada istaknuo mnogoznanjem, varao, tj. da je imao unaprijed pripremljena pitanja. Pokaže li se da je doista bilo tako, što onda možemo očekivati u nastavku kampanje? Da će Ivo Josipović pred kamerama malo sparingirati s Mirkom Filipovićem pa ga nokautirati? Ili da će u rekreativnoj rukometnoj utakmici Andrija Hebrang održati igračku lekciju Baliću i Metličiću? Dokle ta vrsta samopotvrđivanja može ići dovoljno svjedoče fazani koji su nakon Titova hica i mrtvi nastavljali letjeti ili činjenica da je predsjednik Tuđman pobjeđivao Brunu Orešara s tolikom lakoćom da se činilo da, kad bi se još malo spremio, ni Sampras ne bi bio siguran…
Šalu na stranu (rečeno samo uvjetno jer nam se sve češće obistinjuju stvari koje smo nekoć govorili u šali), pravi skandal navedena „testiranja“ nije u tome što je Vidošević navodno štreberski varao, već što nekoliko kandidata nije znalo neke stvari koje su kao aspiranti na predsjedničku funkciju morali znati, kao što je ime mađarskog i srbijanskog premijera ili njemačkog ministra vanjskih poslova. U testu je postojalo i jedno „tricky“ pitanje – tko zastupa Hrvate u Predsjedništvu BiH? Čak i oni koji su mislili da znaju i rekli jedno ime, nisu pogodili jer točan je odgovor da ih ne zastupa nitko, no o tome drugom prilikom. Što je sljedeći korak estradizirane kampanje?
Prema Mesićevu naputku, to bi mogao biti test antifašizma – pa neka veći antifašist pobijedi! Problem je jedino u tome što još nije konstruiran mjerni instrument koji bi poput „orgonometra“ Wilhelma Reicha precizno mjerio količinu i kvalitetu antifašizma i kojeg ne bi zavaralo ni nekadašnje pjevanje Jure i Bobana ili tvrdnja o pobjedi 10. 4. 1941., jer bi ispod tih taktičkih gesti, nepogrešivo detektirao 24-karatnog antifašista.
Možda nas očekuje „Ples s kandidatima“, u kojem ćemo gledati Vesnu1 i Nicolasa, Vesnu2 i Ištvana, Nadana i Tamaru? Ili „Kandidati pjevaju“, gdje će snage odmjeriti Kondža i Josipović protiv Natali i Bandića? Zašto ne i kviz „Pobijedi Mesića“, u kojem bi se kandidati u različitim disciplinama natjecali s predsjednikom na odlasku? O „Trenutku predsjedničke istine“ da i ne govorimo… Kampanja postaje sve zanimljivija, na žalost više u estradnom nego u političkom smislu. Ne znam tko će biti sljedeći predsjednik, ali znam kakav će biti. Bit će upravo onakav kakvog smo zaslužili.
Primjedbe