KOMENTAR KOJI SE ČEKAO (ILI KOMPILACIJA VEĆ IZREČENOG I NAPISANOG)

	Ima li volje za zaokret?
	Od srijede 1. do ponedjeljka 6. srpnja, od najave ostavke na funkciju predsjednika Vlade i stranke pa do saborskog potvrđivanja rekonstruirane Vlade koju podupiru dosadašnji koalicijski partneri, Hrvatska je doživjela dosad gotovo neviđenu i šokantnu promjenu u vrhovima političke vlasti, što nije ostavilo ravnodušnim vjerojatno niti jednoga hrvatskog građanina. Ne ulazeći ovdje u stranačko-političke aspekte cijeloga tog događanja, važno je da je politička bura zadržana u uskom okviru te nije izazvala ni potrese ni stvaranje novih podjela i jazova u hrvatskom društvu. Važno je također što Hrvatska nije ostala bez najvažnijeg izvršno-političkog tijela pozvanog da se suoči sa svim vanjskopolitičkim, gospodarskim, socijalnim i unutarnjopolitičkim pitanjima, odnosno pozvanog da bude u službi zajedničkoga dobra, u službi aktualnih potreba i poteškoća hrvatske nacije. Hrvatski građani, koji su bez kuknjave kakva se sada često čuje izdržali objektivno nepodnošljivo teške ratne godine, bit će spremni na novu žrtvu pod uvjetom da im ona zajamči budući zdrav razvitak i boljitak. Ostavka dosadašnjega predsjednika Vlade i najveće političke stranke, budući da je bila za apsolutnu većinu potpuno neočekivana, bila je golemo iznenađenje - to više što je ponuđeno obrazloženje da je riječ o osobnoj odluci nakon pomnog promišljanja - te je ostavila veoma mnogo prostora za različite špekulacije, koje naravno niti nisu izostale. No, neizmjerno važnije od spoznanja o razlogu ili o kapi koja je prelila čašu da je došlo do te osobne odluke, jest odgovor na pitanje: Je li ta odluka dobra za Hrvatsku, može li ona poslužiti boljitku Hrvatske? Svaki je čovjek, bio on na vrhu ili na dnu fiktivne društvene ljestvice, kao osoba neizmjerno dragocjen i važan, a u onom što mu je povjereno da radi, u ulozi koju ima u društvu, svaki je čovjek zamjenjiv. Premda nije svaki čovjek u svom djelovanju jednako poduzetan, kreativan, uspješan i koristan, i premda svaki čovjek mora jednom biti u svom određenom društvenom djelovanju dragovoljno ili na neki način prisilno zamijenjen, odstupanje iz određenog djelovanja nije niti smije biti tragedija, jer život ide dalje i određeni poslovi moraju biti nastavljeni, i to se ostvaruje često na efikasniji, bolji i inovativniji način. »Tim činom želim pridonijeti daljnjem razvoju demokracije i jačanju institucija«, rekao je bivši predsjednik Vlade, a po njegovu odgovoru na novinarsko pitanje o neučinkovitosti pregovora s Europskom Unijom moglo se naslutiti da je svojim povlačenjem želio iskazati upravo snažnu poruku EU-u glede neprincipijelnosti i, može se reći, nekorektnosti prema Hrvatskoj. Za Hrvatsku bi bilo iznimno važno da taj korak bivšega predsjednika Vlade doista bude doprinos demokratizaciji hrvatskoga društva i poticaj na veću principijelnost i korektnost EU-a prema Hrvatskoj. Saborske rasprava, prije potvrđivanja nove Vlade, na čelu koje je prvi put predsjednica, u veoma dugoj raspravi pokazala je puno politikantstva različitih predznaka, upozorila je na brojne stvarne probleme i poteškoće suvremenoga hrvatskog društva, ali je pokazala i nespremnost da se svi procesi u društvu analiziraju u stvarnom kontekstu izlaska toga društva iz totalitarizma, iz unutarnje okovanosti mrežama moćnih ideološko-političkih, a sada prije svega interesnih skupina. U takvim okolnostima od nove Vlade trebalo bi očekivati puno više vizije glede ostvarivanja nepromjenjivih hrvatskih nacionalnih ciljeva, glede stvarnoga ozdravljenja i mentaliteta i rana zadanih prakticiranjem tzv. moralno-političke podobnosti. Iluzija je da se gospodarska kriza u Hrvatskoj može riješiti bez mentalnog ozdravljenja hrvatskoga društva, bez poštivanja i ostvarivanja univerzalnih vrijednosti. Državni proračun može se »pokrpati«, ali za stabilnu budućnost hrvatskoga gospodarstva potrebno je neizmjerno više, potrebno je samozatajno i dokraja predano služenje zajedničkom dobru. Vlast ima instrumente kojima može disciplinirati one gospodarske i druge subjekte kojima je jedino važan njihov vlastiti interes, a nisu im važni ni ljudi, ni Hrvatska, samo je pitanje hoće li imati volje, snage i smjelosti aktivirati te instrumente. U trenucima kad hrvatska javnost ne zna pravu istinu o razmjerima gospodarske krize u zemlji - jer ono crnilo koje mediji kontradiktorno ili maliciozno nude davno je izgubilo svaku vjerodostojnost - rekonstruirana Vlada dužna je krajnje odgovorno presjeći dosadašnja lutanja, zloporabe i početi usmjeravati gospodarske tokove primjereno hrvatskim komparativnim prednostima i resursima. Hrvatski građani, koji su bez kuknjave kakva se sada često čuje izdržali objektivno nepodnošljivo teške ratne godine, bit će spremni na novu žrtvu pod uvjetom da im ona zajamči budući zdrav razvitak i boljitak. No da bi Vlada mogla zajamčiti zdravi razvitak i boljitak, dužna je principijelno i bez ikakve iznimke uvesti zakonitost, pravdu, pravnu i opću sigurnost te sasjeći u korijenu sve oblike birokratske rastrošnosti i povlastica, kriminala i korupcije. Bez toga stvarnog zaokreta nova Vlada neće imati perspektive, a sve njezino djelovanje bit će više kozmetičko - tek u službi golog preživljavanja. Kriza, kako ona koja je odjek svjetske tako i domaća, nipošto nije samo mračni povijesni trenutak nego je i upravo izvrsna prilika za važne zaokrete i iskorake, za ozdravljenje društvenih boleština i za trasiranje bolje budućnosti. Hrvatska po svojim ljudskim potencijalima, po svojim neiskorištenim i zanemarenim bogatstvima, uz časno, požrtvovno i stvarno služenje svih odgovornih, mogla bi ne samo što bezbolnije preživjeti krizu nego bi mogla u punom smislu - procvjetati. Ima li volje za zaokret? Glas Koncila, broj 28(1829), 12.7.2009.