PROPOVIJED BISKUPA PERIĆA NA KRIZMI U MEDJUGORJU

Braćo svećenici, dragi krizmanici, roditelji i kumovi, i svi sudionici ovoga dvostrukoga sakramentalnog slavlja! Nalazimo se pri svršetku Jubilarne 2000. godine rođenja sv. Pavla apostola. Zato bismo danas govorili o onoj velikoj objavi uskrsloga Isusa Nazarećanina Savlu Taržaninu pred damašćanskim vratima. Kada se Savao, kasnije prozvan Pavao (Dj 13,13), u svojim govorima u Djelima apostolskim i u svojim Poslanicama navraća na taj milosni susret, koji je temeljito promijenio njegov život, ne govori u smislu „viđenja“, nego u stilu starozavjetnih i novozavjetnih „apokalipsa“ ili „otkrivenja“ ističe da tomu događaju „svjetlost“ i „glas“ daju poseban pečat i izgled. Sv. Pavao, prema istim Djelima, tri se puta osvrće na taj doživljaj i nezaboravne riječi koje je čuo od Gospodina. Navodimo barem nešto od toga: Isus: „Savle, Savle, zašto me progoniš?“ (Dj 9,4).„Teško ti se protiv ostana praćakati“ (26,14), čuje Savao pitanje i tvrdnju. Naučit će se novi učenik podvrgnuti Božjemu ostanu i božanskomu Oraču. Savle, Savle, ne će ti srce imati smiraja dok se ne smiri u Onomu koga progoniš! Savao: „Tko si ti, Gospodine?“ (Dj 9,5), uzvrati s pitanjem junak, oslijepljen i prostrt po zemlji. Isus: „Ja sam Isus Nazarećanin koga ti progoniš“ (Dj 22,8), odgovara Gospodinov glas. Savao: „Što mi je činiti, Gospodine?“ (Dj 22,10), zastade i upita ranjenik u oba oka. Od sjaja one svjetlosti nestao mu vid „u pol bijela dana“ (Dj 26,13). Zabljesnulo ga svjetlo od Damaska. Pita, spreman prijeći na stranu Pobjednika, „zahvaćen od Krista Isusa“ (Fil 3,12). Isus: „Ustani, pođi u Damask, i ondje će ti se reći što ti je određeno učiniti“ (Dj 22,10). Suradnici, koji su pratili Savla u progon kršćana, ostali su iznenađeni; čuli su doduše neki ton, ali nikoga nisu vidjeli. I sam Savao „otvorenih očiju nije ništa vidio pa ga povedu za ruku i uvedu u Damask. Tri dana nije vidio, nije jeo ni pio“ (Dj 9,8-9). Pavlovo je srce pogođeno božanskom zrakom. Mozak je obasjan Božjom svjetlošću. Oči su ranjene neopisivim sjajem. I navješćuje mu se buduće poslanje iz Božjih usta: „Zato ti se ukazah da te postavim za poslužitelja i svjedoka onoga što si vidio i što ću ti pokazati. Izbavit ću te od naroda i pogana kojima te šaljem da im otvoriš oči pa da se obrate od tame na svjetlost, od vlasti sotone k Bogu, te po vjeri u mene prime oproštenje grijeha i baštinu među posvećenima“ (Dj 26,16-18), zadaje Gospodin Savlu veličanstveni program. To ukazanje, ravno objavi, nije ni identično ni usporedivo s „viđenjima“, uglavnom noćnima, koja je Pavao, opet prema Djelima apostolskim, imao samo u četiri navrata, i koja su njemu svaki put bila od velike duhovne koristi, opredjeljenja, ohrabrenja i posvjedočenja. I o tome ćemo malo s konkretnim poukama: 1 - U maloazijskoj Troadi. Dj 16,9: „Noću je Pavao imao viđenje: Makedonac neki stajaše i zaklinjaše ga: 'Prijeđi u Makedoniju i pomozi nam!' Nakon viđenja nastojasmo odmah otputovati u Makedoniju, uvjereni da nas Bog zove navješćivati im Evanđelje.“ - Prije toga htio je Pavao, i oni oko njega, u maloazijsku Frigiju i galacijski kraj, ali ga Duh Sveti spriječi propovijedati riječ u Aziji. Zatim su naumili u Bitiniju, ali im ne dopusti Duh Isusov. Pavao sluša savjet Duha Božjega koji mu na jednoj strani priječi put kamo je on naumio, a na drugoj otvara mu vrata naviještanja Evanđelja gdje je Božja volja. Krizmanici! Vi ćete se često naći na životnim raskrižjima, gdje se trebate opredijeliti. Molite Duha Svetoga za savjet da ne radite po svojoj samovolji, nego po Božjoj volji, koja vam se redovito ukazuje ne samo u kršćanski odgojenoj savjesti nego osobito u Božjim i crkvenim zapovijedima! 2 - U grčkom Korintu. Dj 18,9: „Jedne noći reče Gospodin Pavlu u viđenju: 'Ne boj se, nego govori i ne daj se ušutkati! Ta ja sam s tobom, i nitko se neće usuditi da ti naudi. Jer, mnogo je naroda mojega u ovom gradu'.“ - Pavao je u Korintu doživio trenutke razočaranja, progona, oštrih reakcija. Ali je znao: ako mu je Bog dao zadaću, dat će mu razbor i pomoć. I upravo je jedne noći doživio da ga Bog ohrabruje da ne uzmiče, nego neka mudro, hrabro i s ljubavlju propovijeda u tom poganskom gradu, gdje ima „mnogo“ Božjega naroda! Pavao je poslušao Božji glas i ostao još godinu i pol dana u Korintu. Krizmanici! I vas će spopadati razne sumnje i nevolje u životu. Nisu nevolje da vas slome, nego da ih vi svladavate. Ne klonite duhom i umom, nego zazivajte Duha Svetoga da vam uvijek budu učinkoviti današnji darovi mudrosti i razbora kako biste ispravno odgovorili i u najvećim dilemama života. 3 - U palestinskom Jeruzalemu. Dj 23,11: „Iduće noći pristupi mu Gospodin i reče: 'Hrabro samo! Jer kao što si za me svjedočio u Jeruzalemu, tako treba da i u Rimu posvjedočiš!“ - Pavao je, „okovan Duhom“, došao u Jeruzalem, ne znajući što ga čeka, „osim što mi Duh Sveti u svakom gradu jamči da me čekaju okovi i nevolje“ (Dj 20,22-23). Da nije bilo rimskoga tisućnika Lizije, Židovi bi ga živa rastrgali u gradu. Ne zna Pavao svršetak burnih događaja u Jeruzalemu, ali je bio spreman „ne samo biti svezan nego i umrijeti“ za Ime Gospodina Isusa (Dj 21,13). Pogotovo ne zna svoje budućnosti. Gospodin mu pritječe u pomoć, ohrabruje ga i navješćuje mu da će tako svjedočiti i u carskome Rimu! Pavao je radostan i zahvalan Duhu Svetomu koji ga prati i snaži. Smjelo prihvaća Isusov poticaj i proroštvo. Krizmanici! Nitko od nas ne zna što nas čeka u životu. Samo Bog zna. Ali vi danas primate dar Duha Božjega koji se zove znanje, koje nam je potrebno za spasenje. Molite i surađujte s Bogom da uvijek imate razvijen ne samo Duhov dar znanja, nego i pobožnosti, kojima ćete poduzimati akcije svjedočeći za Isusa u svakom vremenu i mjestu kamo vas Providnost dovede. 4 - Negdje na Sredozemlju. Dj 27,23: „Noćas mi se ukaza anđeo Boga čiji sam i komu služim te reče: 'Ne boj se, Pavle! Pred cara ti je stati, i evo Bog ti daruje sve koji plove s tobom'.“ - Pavao je na morskoj pučini već 14. dan gdje mu lađu, s 276 mornara i putnika, valovi bacaju „po Jadranu“ (Dj 27,27), tamo-amo. Pavao, pod stražom, utječe se Bogu moleći pomoć za posadu i putnike. Bog mu šalje anđela koji mu izaziva bogobojaznost i hrabri ga da ne klone, jer mu je pred cara stati. Apostol preuzima kormilo i navješćuje spas svim putnicima, samo ako ga poslušaju. Kao što, uostalom, i on sluša Duha Božjega. Krizmanici! Sve naše zadaće prate i razne nedaće. U ovoj suznoj dolini ne možemo živjeti bez nevolja i kušnja. Na njima se provjerava naša pamet i naše poštenje. Kad vam se učini da se zbiva pravi brodolom, ne uzmičete, nego se sa svim strahopoštovanjem Bogu preporučite da po Duhovu daru jakosti uzmognete izdržati sve bure i oluje i biti prokušani za Dan suda. Molimo za vas. Vraćamo se na početak Pavlova prosvjetljenja. U onom doživljaju pred Damaskom očitovalo se Pavlovo poslanje, povjereno mu ne od nekoga čovjeka, nego izravno od Krista Isusa. Time je Pavao postavljen za „apostola“ (1 Kor 9,1), makar i ne bio pridružen Dvanaestorici. I kao što je Petar od Krista uskrsloga – dakle u okviru uskrsnog otajstva - primio poslanje da u ljubavi prema Bogu vodi vjerno stado Kristovo, tako je i Pavao od Krista uskrsloga primio poslanje da izgrađuje Crkvu Božju. Tako Petar i Pavao, apostolski prvaci, idu zajedno i po primljenu poslanju, i po svome mučeništvu u Rimu, i po svojoj crkvenoj svetkovini. A to Isusovo prosvjetljenje i ukazanje Pavao kao da vremenski smješta prije samog Uzašašća, prenoseći nam najstariju predaju o ukazanjima uskrsloga Gospodina: najprije Kefi (Petru), zatim Dvanaestorici, pa braći kojih je bilo preko pet stotina, Jakovu, svim apostolima i „najposlije meni“ - Pavlu (1 Kor 15,5-8). Ta ga je Kristova objava i poruka držala čvrstim od prvoga trenutka i za svega njegova apostolata. Na kraju riječ-dvije o našoj domaćoj situaciji. U tjednu od 17. do 24. siječnja ove godine bio sam u Rimu. Osim što sam, u prvome redu, pozdravio Svetog Oca na općoj audijenciji i zamolio njegov apostolski blagoslov za svu Crkvu u Hercegovini, pohodio sam i najodgovornije na Kongregaciji za nauk vjere. Napose sam zahvalio što je biskupima talijanske pokrajine Toskane, koji su u svom službenom „pohodu ad limina“ pitali Kongregaciju što treba misliti o međugorskom fenomenu, tadašnji Tajnik, nadbiskup Angelo Amato, preporučio neka svećenicima i vjernicima prenesu homiliju izgovorenu ovdje u Međugorju na krizmi na Tijelovo 2006., što su i učinili. Kardinal William Levada, sadašnji pročelnik Kongregacije, na to mi reče: „Mi to kažemo svakomu tko nas o Međugorju upita“. Vidio sam da i mjerodavna Kongregacija i Državno Tajništvo Svetoga Oca pozorno prate što se događa u našoj Hercegovini. I zahvalni smo na svoj brizi i ljubavi pape Benedikta XVI. i Apostolske Stolice. Stojim, dakle, u svemu kod onoga što sam prije tri godine s ovoga mjesta izrekao i odgovorno zatražio i od pastoralnih djelatnika otaca franjevaca u ovoj župi, i od župljana i drugih vjernika, i od navodnih vidjelaca i vidjelica, tj. navodna svakodnevna ukazanja, poznata kao „međugorski fenomen“, Crkva nije proglasila vjerodostojnima, ni nakon više komisijskih ispitivanja, a ni, evo, nakon 28 godina medijskih razglašivanja. I nemojmo se, braćo i sestre, vladati kao da su ta „ukazanja“ priznata i vjerodostojna. Ako kao katolici, odani sinovi i kćeri Crkve, želimo živjeti po crkvenim normama i učenju, slaveći Presveto Trojstvo, časteći Blaženu Mariju vazda Djevicu, Bezgrješnu, Bogorodicu i na nebo Uznesenu, i ispovijedati sve što Crkva u Vjerovanju određuje, nemojmo se utjecati nekim alternativnim „ukazanjima“ i „porukama“ kojima ta ista Crkva nije priznala karakter nadnaravnosti! Vas krizmanike usrdno molim: držite se u životu darova Duha Svetoga koje danas sakramentalno primate, kao što se sv. Pavao držao darova i nadahnuća Duha Svetoga u svome naviještanju Evanđelja i u svjedočenju za Krista Gospodina. Neka vas u tome pomognu vaši roditelji, vaši kumovi i cijela župna zajednica! A da sami sebe provjerimo koliko imamo Duha Božjega, najbolje će nam pomoći crkveni otac i naučitelj sv. Augustin koji reče: "Onoliko netko ima Duha Svetoga koliko ljubi Crkvu Kristovu" (PL 35, 646). Ne dajmo se natkriliti u toj ljubavi prema Kristu i Crkvi, „Tijelu Kristovu“ (Ef 4,12).