ZA ISTINU NIKAD NIJE KASNO

Može li bolje od «200 lopova»?

Može li bolje od «200 lopova»? Od kad je demokratskih izbora u Hrvatskoj sada već gotovo dva desetljeća, hrvatski su građani navikli da se u onom ključnom, predizbornom vremenu u javnost sa svih strana iznose velike količine «prljavog rublja». U toj se hrpi naravno uvijek svašta nađe – od raznoraznih vijesti, informacija, nekih istinitih, nekih poluistinitih, a nekih samo tendencioznih. I normalno je da je tako, jer tako je svugdje u civiliziranom svijetu, pogotovo pred izbore. Ono što je već manje uobičajeno, i više bi semoglo nazvati «hrvatskim specijalitetom» jest činjenica da se afere o kojima se piše argumentirano i potkrijepljeno, nakon što izbori prođu, jednako tako brzo i zaborave i smetnu s uma. Tako će najvjerojatnije biti i s onom, o kojoj je vezano uz kandidata za zagrebačkog gradonačelnika Josipa Kregara, devet godina nakon što se dogodila iz određenih razloga baš sada dobio priliku progovoriti Pere Smiljanić, donačelnik bivše službe Financijske policije Ispostave Zagreb – iako je zbog te istrage koju je proveo u udruzi Posmrtna pripomoć još 2000. godine ostao bez posla. Naime, on je ovih dana u medijima napokon dobio priliku progovoriti o 360 tisuća kuna vrijednom kreditu koji je Kregar kao predsjednik Nadzornog odbora udruge Posmrtna pripomoć primio od Štedionice Zlatica, inače tvrtke koju je osnovala spomenuta udruga. No, tvrdi Smiljanić, iza cijele priče krije se nešto sasvim drugo, još veće kriminalne radnje i njihovo zataškavanje. Zataškavanje koje sada broji već devetu godinu. Ovakvih bi se i sličnih primjera u «karijerama» brojnih pripadnika političke «elite» u Hrvatskoj moglo pronaći bezbroj. Kao što bi se na prste jedne ruke mogli pobrojati slučajevi u kojima su pojedinci uopće pozvani na odgovornost, a kamoli osuđeni na primjerene kazne. No ono što u cijeloj priči posebno smeta što se u Hrvatskoj danas upravo ti i takvi ljudi kandidiraju za vodeće pozicije u državi. I ne radi se tu naravno samo o Kregaru, niti je on uopće «najveća riba u jatu». Mnoge se ili gotovo sve hrvatske «moralne vertikale» mogu «pohvaliti» sličnim «repovima» iz bliže ili dalje prošlosti. Prisjetimo se samo onih najzvučnijih imena, primjerice predsjedničkog kandidata Ive Josipovića čije se ime također spominje vezano uz aferu «Posmrtne pripomoći». Tu je i nezaobilazni Ivo Banac koji je sam sebi iznajmljivao stanove ili primjerice sveprisutni Žarko Puhovski, koji je od 1971. kada je svjedočio protiv svojih studentskih kolega pa sve do haaških suđenja izgradio uspješnu «karijeru vječnoga svjedoka», val na kojem jaše hrvatskim medijima i prodaje «moral i pravičnost». Nabrajati bi se zaista moglo unedogled, čak u tolikoj mjeri da se nameće sumnja, postoji li makar jedna «moralna vertikala» u Lijepoj Našoj koju ne bismo mogli povezati uz neku sumnjivu priču. Odgovor je nažalost vjerojatno negativan. Logikom stvari, nadalje, mogli bismo se zapitati može li Hrvatska uz takve ljude po nemirnim političkim vodama ploviti bolje nego što je to trenutno slučaj? Ne može. Ali postoji i utješni dio. A taj dio čine sve one institucije koje u ovoj državi na čelu s pametnim i poštenim ljudima, unatoč svim problemima kontinuirano funkcioniraju. Pogledajmo samo školstvo, zdravstvo, sudstvo, umjetnost... Postoji mnogo profesora, liječnika, pravnika koji usprkos pokušajima da se javnost uvjeri u suprotno svoja zvanja obavljaju stručno i časno. I oni su većina. A to je dokaz da se može bolje. Jedino što je tim i takvim osobama često u «krug povlaštene manjine» - ako bismo malo karikirali «200 lopova» - zabranjen pristup. Osim ako i oni ne zaprljaju ruke i postanu dio umrežene vladajuće kaste. Koja će sama sebe svojim malverzacijama i podmetanjima ipak prije ili kasnije stajati glave. Barem se tako nadamo.