MEDITACIJA O SLOBODI
TVOJA SLOBODA JE MOJA SLOBODA!
Politički zatvorenik, travanja 2009.
Piše: Ivica PATRLJ
„Nasilje nad slobodom nasilje je nad čovještvom, nasilje nad čovještvom nasilje je nad Bogom.“
Iz vječnosti prodrla je ona u vrijeme, spojivši Nebo i Zemlju, Stvoritelja i čovjeka, sa sobom je povela Odgovornost, kako se nitko bez zasluge ne bi okitio vijencem njene slave. Kada čovjek teži slobodi on se uprisutnjuje u čovještvu, a kada je odbacuje on pada u bestijalnost.
Čovjek od početka vremena kao da ratuje sa slobodom, ta mogućnost izbora donosi mu radost, a nerijetko ga dovodi do očaja, odnosno ropstva. Sloboda uistinu daje krila čovjeku, no tu je i teret: što idemo više u njezina prostranstva, teret je sve teži. Zbog tereta čovjek se znade spotaknuti, pasti. Tada ga ona ga miluje i hrabri da se podigne, te mu ulijeva snagu da ponovo zaplovi njenim beskrajima.
Sloboda nije apstraktna, ona je imanentna čovjeku, ona je konkretna zbiljnost, ona je dah Božji u nama, ona je Duh ljubavi koji puše u svim smjerovima. Krepostan čovjek uvijek zaziva njeno ime, blaženici nose njen barjak, a heroji polažu svoj život za nju.
Sloboda nije tjelesna, ona je bestjelesna i bezvremenska, ona nije pobuda tijelu, nego ljubavi. Prožimlje je nadnaravna ljepota; ljubav, dobrota i istina; čistoća, pravda i razum; snaga, mudrost i znanje.
I prije nego se dogodio čovjek, u svemiru je vladao red, red planeta, red stvorenja, red materije, žive i nežive. Prva bića imala su također jedan vid slobode, ali ta sloboda nije bila slobodom prvog reda. Da u čovjekovo srce nije ulivena sloboda, postojalo bi biće nalik njemu, po tijelu, a po svemu drugome ravnopravno medvjedu, slonu, mravu i drugim životinjama.
Takva nesavršena sloboda upotpunjavala bi nagon za hranom, životom, održanjem vrste, ona ne bi dosezala u vječnost, završavala bi u tijelu. Onoga trenutka kada je Sloboda napunila čovjekovo srce, kada mu je svijest otvorila duhovne oči, i kada je razum uzviknuo „ja jesam“, čovjek je uzvišen kao vrhovna vrjednota svemira.
Donijela je ona čovjeku obilje vlasti i prava, probudila mu strasti, jer on sada postade gospodarom svemira, zemlje, mora, kopna, rijeka i planina, kao i svega živoga. Kako to bijaše savršena sloboda koja se izli u nesavršeno biće-čovjeka, uspostavljena je „kontrola“, kroz sustav vrijednosti i vrjednota. Naime, sloboda nije dana da se sami kupamo u njoj, već da se dijeli i uprisutnjuje u život zajednice. Sloboda se mora dijeliti, izlijevati oko čovjeka, prema drugom čovjeku, prema prirodi, prema svemiru. Samo tako ona ispunja svoj smisao. Potpuno ostvarenje slobode uvijek se događa posredno preko drugoga. Vlastitu slobodu pronalazimo kada se samoostvarimo u tuđoj slobodi. Koliko god to paradoksalno zvučalo, potrebno je otići od sebe da bismo pronašli sebe.
Samoostvarenje nije zatvaranje u sebe, nije iskorištavanje drugih za sebe, ono je transcendiranje sebe za druge.
Slobodu smo primili bez napora, nezasluženo, tako ju treba davati, besplatno i nesebično. Ona je onaj talent koji primismo na početku života, kojega trebamo sačuvati i umnožiti kroz život za vječnost. Ako je ona nezasluženi dar, to ne znači da ćemo je baštiniti kroz vrijeme, dakle, sposobni smo biti slobodni, prije svega biti slobodni od neslobode. Iz toga razloga, proporcionalno pravu raste i dužnost, odnosno odgovornost za slobodu. Čovjek je dužan biti slobodan, dužan je u ime slobode boriti se protiv okova ropstva, dužan je štititi istinu, dužan je ljubiti, dužan je težiti k mudrosti i pravdi.
Svi smo pozvani na slobodu, kao što je Nazarećanin govorio, pozvani smo na svetost života kroz dohvatljivu slobodu. Ona je dohvatljiva za sve ljude neovisno kojem vremenu, sustavu, vjeri, rasi, narodu, staležu, spolu pripadali. Zar i naši sveci poput Nikole Tavelića, Leopolda Mandića i mnogi drugi, znani i neznani, nisu bili samo ljudi od krvi i mesa, koji su u slobodi dohvatili svetost života? U slobodi su postali slobodni od nereda, slobodni od bogatstva, slobodni od očaja, slobodni od straha za sutra, slobodni od kritika, slobodni od progona, slobodni od oštrice noža itd.
Sloboda je uvjetovana mogućnošću izbora. Od onih najbanalnijih odabira u kojima biramo između Dobra i Zla, do odabira između dobroga, boljega i najboljega, sve do odabira kada između dva zla tražimo manje.
Sloboda je usko povezana sa spoznajom koja ujedno determinira odgovornost, pojednostavljeno, bez spoznaje nema odgovornosti.
Spoznaja vodi prema ispravnim odlukama slobode.
Po unutarnjoj subjektivnoj slobodi utemeljene na moralno ćudorednim principima događa se i objektivna sloboda, ona se manifestira kao politička i pravna sloboda. Unutarnja i vanjska sloboda su u interakciji, nemoguće je da postoji socijalno, politička, ekonomska, pravna sloboda koja se događa i razvija izvan unutarnje slobode. Tako i danas u svijetu imamo paradoks po kojemu se stalno proklamira sloboda izvan čovjeka, sloboda koje se ne izlijeva iz njegove nutrine, već iz njegove vanjštine. Zato danas u svijetu prevladava apstraktna sloboda koja je najčešće u službi politikantstva, manipulacija, izrabljivanja, ona ne ruši diktature već uspostavlja Novo doba (New Age) bez slobode.
Gdje su danas sinovi i kćeri slobode?
Oni trpe svojevrsno izgnanstvo, uzeli su breme modernoga čovjeka, njegov kukavičluk, izdaju i podaništvo; nose ga na brdo Istine, ne da bi mu pokazali sramotu, nego da opet zaplovi beskrajnim prostranstvima slobode. Sinovi i kćeri slobode žive u „svijetloj tami“, dok se čaša ne prelije, nakon koje predstoji posljednja bitka za Čovjeka.
Oboružat će se On i Ona s onim što svijet zove slabost, a to je: ljubav prema Bogu i Čovjeku; ljubav prema Istini i Pravednosti; ljubav prema Domovini i Narodu iz kojega potječu; ljubav prema svim narodima. Ustat će iz svakoga naroda, Portugalac, Španjolac, Talijan, Nijemac, Englez, Hrvat, Rus, Poljak i svi drugi Europljani, ustat će Amerikanac, Brazilac, Argentinac, ustat će Izraelac, Iračanin, Turčin, ustati će Sjever i Jug, Istok i Zapad, jer u svakom narodu još živi Čovjek.
Otkopat će Čovjek iz krvlju natopljene zemlje snove svojih predaka o svetosti slobode i zauzetosti za dobro svoga naroda.
Uprijet će Čovjek pogled k nebu, tražeći znak potvrde koji će u obliku ognja sići na zemlju, a glas iz pustinje će klicati : „Ne možete nam ukrasti Slobodu“.
Da! I pobuna je časna, kad je tjera sloboda.
Čovjek će se pravdom protiv nepravde boriti, ljubavlju protiv mržnje, mudrošću protiv ludosti, istinom protiv laži, slobodom protiv ropstva. Svijet će nakon svega obnoviti hijerarhijske vrjednote izlivene iz muke Križa, nestat će mržnje, zavisti, umrijet će svi fundamentalizmi, prestat će ratovi, gladni će dobiti kruha, žedni vode, djeca se ne će ubijati, niti žene tijelo prodavati, obitelji će se preporoditi, različitost će postati bogatstvo, ne će biti Velikih i Malih naroda, čovjek će biti ispred kapitala, rase, klase i države.
Bit će to društvo u kojemu vlada Sloboda.
Ne će to biti teokracija, jer teokracija pripada nebu, kao ni demokracija (kako se ona danas shvaća), jer ona pripada podzemlju, to će biti čovjekokracija jer samo ona izvire iz Slobode!
Velika je zabluda misliti: «slobodan sam činiti sve što želim», manja je zabluda misliti «slobodan sam činiti ono što mi zakon ne zabranjuje», nema zablude kada mislimo «slobodan sam činiti ono što ne ugrožava drugome slobodu», uzvišeno je misliti «Slobodan sam činiti Slobodu».
Politički zatvorenik, travanja 2009.
Piše: Ivica PATRLJ
„Nasilje nad slobodom nasilje je nad čovještvom, nasilje nad čovještvom nasilje je nad Bogom.“
Iz vječnosti prodrla je ona u vrijeme, spojivši Nebo i Zemlju, Stvoritelja i čovjeka, sa sobom je povela Odgovornost, kako se nitko bez zasluge ne bi okitio vijencem njene slave. Kada čovjek teži slobodi on se uprisutnjuje u čovještvu, a kada je odbacuje on pada u bestijalnost.
Čovjek od početka vremena kao da ratuje sa slobodom, ta mogućnost izbora donosi mu radost, a nerijetko ga dovodi do očaja, odnosno ropstva. Sloboda uistinu daje krila čovjeku, no tu je i teret: što idemo više u njezina prostranstva, teret je sve teži. Zbog tereta čovjek se znade spotaknuti, pasti. Tada ga ona ga miluje i hrabri da se podigne, te mu ulijeva snagu da ponovo zaplovi njenim beskrajima.
Sloboda nije apstraktna, ona je imanentna čovjeku, ona je konkretna zbiljnost, ona je dah Božji u nama, ona je Duh ljubavi koji puše u svim smjerovima. Krepostan čovjek uvijek zaziva njeno ime, blaženici nose njen barjak, a heroji polažu svoj život za nju.
Sloboda nije tjelesna, ona je bestjelesna i bezvremenska, ona nije pobuda tijelu, nego ljubavi. Prožimlje je nadnaravna ljepota; ljubav, dobrota i istina; čistoća, pravda i razum; snaga, mudrost i znanje.
I prije nego se dogodio čovjek, u svemiru je vladao red, red planeta, red stvorenja, red materije, žive i nežive. Prva bića imala su također jedan vid slobode, ali ta sloboda nije bila slobodom prvog reda. Da u čovjekovo srce nije ulivena sloboda, postojalo bi biće nalik njemu, po tijelu, a po svemu drugome ravnopravno medvjedu, slonu, mravu i drugim životinjama.
Takva nesavršena sloboda upotpunjavala bi nagon za hranom, životom, održanjem vrste, ona ne bi dosezala u vječnost, završavala bi u tijelu. Onoga trenutka kada je Sloboda napunila čovjekovo srce, kada mu je svijest otvorila duhovne oči, i kada je razum uzviknuo „ja jesam“, čovjek je uzvišen kao vrhovna vrjednota svemira.
Donijela je ona čovjeku obilje vlasti i prava, probudila mu strasti, jer on sada postade gospodarom svemira, zemlje, mora, kopna, rijeka i planina, kao i svega živoga. Kako to bijaše savršena sloboda koja se izli u nesavršeno biće-čovjeka, uspostavljena je „kontrola“, kroz sustav vrijednosti i vrjednota. Naime, sloboda nije dana da se sami kupamo u njoj, već da se dijeli i uprisutnjuje u život zajednice. Sloboda se mora dijeliti, izlijevati oko čovjeka, prema drugom čovjeku, prema prirodi, prema svemiru. Samo tako ona ispunja svoj smisao. Potpuno ostvarenje slobode uvijek se događa posredno preko drugoga. Vlastitu slobodu pronalazimo kada se samoostvarimo u tuđoj slobodi. Koliko god to paradoksalno zvučalo, potrebno je otići od sebe da bismo pronašli sebe.
Samoostvarenje nije zatvaranje u sebe, nije iskorištavanje drugih za sebe, ono je transcendiranje sebe za druge.
Slobodu smo primili bez napora, nezasluženo, tako ju treba davati, besplatno i nesebično. Ona je onaj talent koji primismo na početku života, kojega trebamo sačuvati i umnožiti kroz život za vječnost. Ako je ona nezasluženi dar, to ne znači da ćemo je baštiniti kroz vrijeme, dakle, sposobni smo biti slobodni, prije svega biti slobodni od neslobode. Iz toga razloga, proporcionalno pravu raste i dužnost, odnosno odgovornost za slobodu. Čovjek je dužan biti slobodan, dužan je u ime slobode boriti se protiv okova ropstva, dužan je štititi istinu, dužan je ljubiti, dužan je težiti k mudrosti i pravdi.
Svi smo pozvani na slobodu, kao što je Nazarećanin govorio, pozvani smo na svetost života kroz dohvatljivu slobodu. Ona je dohvatljiva za sve ljude neovisno kojem vremenu, sustavu, vjeri, rasi, narodu, staležu, spolu pripadali. Zar i naši sveci poput Nikole Tavelića, Leopolda Mandića i mnogi drugi, znani i neznani, nisu bili samo ljudi od krvi i mesa, koji su u slobodi dohvatili svetost života? U slobodi su postali slobodni od nereda, slobodni od bogatstva, slobodni od očaja, slobodni od straha za sutra, slobodni od kritika, slobodni od progona, slobodni od oštrice noža itd.
Sloboda je uvjetovana mogućnošću izbora. Od onih najbanalnijih odabira u kojima biramo između Dobra i Zla, do odabira između dobroga, boljega i najboljega, sve do odabira kada između dva zla tražimo manje.
Sloboda je usko povezana sa spoznajom koja ujedno determinira odgovornost, pojednostavljeno, bez spoznaje nema odgovornosti.
Spoznaja vodi prema ispravnim odlukama slobode.
Po unutarnjoj subjektivnoj slobodi utemeljene na moralno ćudorednim principima događa se i objektivna sloboda, ona se manifestira kao politička i pravna sloboda. Unutarnja i vanjska sloboda su u interakciji, nemoguće je da postoji socijalno, politička, ekonomska, pravna sloboda koja se događa i razvija izvan unutarnje slobode. Tako i danas u svijetu imamo paradoks po kojemu se stalno proklamira sloboda izvan čovjeka, sloboda koje se ne izlijeva iz njegove nutrine, već iz njegove vanjštine. Zato danas u svijetu prevladava apstraktna sloboda koja je najčešće u službi politikantstva, manipulacija, izrabljivanja, ona ne ruši diktature već uspostavlja Novo doba (New Age) bez slobode.
Gdje su danas sinovi i kćeri slobode?
Oni trpe svojevrsno izgnanstvo, uzeli su breme modernoga čovjeka, njegov kukavičluk, izdaju i podaništvo; nose ga na brdo Istine, ne da bi mu pokazali sramotu, nego da opet zaplovi beskrajnim prostranstvima slobode. Sinovi i kćeri slobode žive u „svijetloj tami“, dok se čaša ne prelije, nakon koje predstoji posljednja bitka za Čovjeka.
Oboružat će se On i Ona s onim što svijet zove slabost, a to je: ljubav prema Bogu i Čovjeku; ljubav prema Istini i Pravednosti; ljubav prema Domovini i Narodu iz kojega potječu; ljubav prema svim narodima. Ustat će iz svakoga naroda, Portugalac, Španjolac, Talijan, Nijemac, Englez, Hrvat, Rus, Poljak i svi drugi Europljani, ustat će Amerikanac, Brazilac, Argentinac, ustat će Izraelac, Iračanin, Turčin, ustati će Sjever i Jug, Istok i Zapad, jer u svakom narodu još živi Čovjek.
Otkopat će Čovjek iz krvlju natopljene zemlje snove svojih predaka o svetosti slobode i zauzetosti za dobro svoga naroda.
Uprijet će Čovjek pogled k nebu, tražeći znak potvrde koji će u obliku ognja sići na zemlju, a glas iz pustinje će klicati : „Ne možete nam ukrasti Slobodu“.
Da! I pobuna je časna, kad je tjera sloboda.
Čovjek će se pravdom protiv nepravde boriti, ljubavlju protiv mržnje, mudrošću protiv ludosti, istinom protiv laži, slobodom protiv ropstva. Svijet će nakon svega obnoviti hijerarhijske vrjednote izlivene iz muke Križa, nestat će mržnje, zavisti, umrijet će svi fundamentalizmi, prestat će ratovi, gladni će dobiti kruha, žedni vode, djeca se ne će ubijati, niti žene tijelo prodavati, obitelji će se preporoditi, različitost će postati bogatstvo, ne će biti Velikih i Malih naroda, čovjek će biti ispred kapitala, rase, klase i države.
Bit će to društvo u kojemu vlada Sloboda.
Ne će to biti teokracija, jer teokracija pripada nebu, kao ni demokracija (kako se ona danas shvaća), jer ona pripada podzemlju, to će biti čovjekokracija jer samo ona izvire iz Slobode!
Velika je zabluda misliti: «slobodan sam činiti sve što želim», manja je zabluda misliti «slobodan sam činiti ono što mi zakon ne zabranjuje», nema zablude kada mislimo «slobodan sam činiti ono što ne ugrožava drugome slobodu», uzvišeno je misliti «Slobodan sam činiti Slobodu».
Primjedbe