JOŠ JEDNA LIJEPA PRIČA PRIJATELJA ĆIPE ĆURČIĆA
Pravo, samo pravo!
Kao i svakoga jutra kad polazim na posao uputim kratku zahvalu Bogu, poljubim ženu i sina, spremim se i iziđem pred kuću čekati prijevoz. Obično za nekoliko minuta nailazi moj rođak, a majka mi odnekud dobaci: ''Stigao ti je prijevoz. Pravo, samo pravo!''Rođaku postavljam uvijek ista pitanja: kako su njegovi, kako je na poslu, a on mi uzvrati istom mjerom i onda šutimo. Kad se vozilo zaustavi kaže mi: ''Stigli smo. Pravo, samo pravo!''
Teško mijenjam navike, pogotovo lijepe. Zato svako jutro u kafiću preko puta radija popijem kavu i zamolim konobara da me prevede preko ulice, a kad me prevede, kaže mi: ''Pravo, samo pravo''.
Na poslu mi takve upute ne trebaju, dobro poznajem prostor u kojemu radim. Volim raditi u miru i živciraju me mnogobrojne redakcijske ponude na čašice razgovora. Ne volim velika društva i najčešće tražim izliku da se sklonim u studio.
Nakon posla obično odlazim u grad. S preostalim osjetilima stapam se u gradsku vrevu. Osluškujem, dodirujem, pokušavam po mirisima razlučiti gdje se što nalazi.
Nekako mi uvijek bude žao ljudi koji kupuju bezvrijedne suvenire, sličice koje nikada neće pogledati, kipove koje nikada neće dodirnuti, nosače zvuka koje nikada neće poslušati i knjige koje nikada neće pročitati…
I dok čekam suprugu da obavi kupovinu, vrijeme ubijam u jednoj pristojnoj kavani. Netko mi prilazi i grubo me tapše po ramenu: ''Ej, di si ti, taman te tribam'' - prepoznajem glas jednog lokalnog političkog moćnika - „Mislio sam ti predložit da nam se pridružiš. Činiš mi se pametan i rječit, mogao bi dobro proći u politici'' - govori mi.
''Ne prijatelju, idolu politike ne mogu služiti, jer služim Gospodaru koji ne može umrijeti. Kao što vidiš, ne mogu sjediti na dvije stolice.''
Ustajem se i polazim, a on mi kaže: ''U redu. Pravo, samo pravo!''
Po mirisu se pokušavam domoći trgovine slatkišima da kradomice, dok mi još nema žene, kupim neku slasticu. I taman kad sam bio nadomak cilju, netko mi povika: ''Pravo, samo pravo!'' A ja udarim čelom od zid. Pomislih kako sam stotinu puta u životu pokušao proći glavom kroz zid i ni ovaj put mi nije uspjelo. A zvjezdice što sam ih iznenada ugledao, izmamiše mi osmijeh na lice.
Poslijepodne se povlačim u svoju radnu sobu, oazu najljepše običnosti u kojoj naprosto sve vrijedi: neki dragi suveniri, sličice i kipovi koje vrijedi dodirivati, glazba koju vrijedi slušati i knjige koje vrijedi čitati.
Večeri kada se sve smiri u moje se misli vrate ljudi koje sam danas susreo i ožive zvukovi, boje i mirisi s kojima sam se stopio. To je život u kojemu moram prihvaćati i razumjeti da bih mogao ljubiti.
A kad pođem na spavanje, poljubim ženu i sina, uputim kratku zahvalu Bogu i kažem sebi: „Iako će mi i sutra govoriti pravo, samo pravo, ja ću ići svojim putem“.
Čitateljima ovih redaka, želim sretan i blagoslovljen Uskrs!
Primjedbe