ZA ONE KOJI SE SLUČAJNO NISU PRIJAVILI NA DUHOVNE VJEŽBE ONLINE

Biblijski tekstovi ove korizmene nedjelje

Izl 20,1-17
Ps 19
1 Kor 1,22-25
Iv 2,13-25

Komentar biblijskih čitanja

Kad vas netko pita što su to Božje zapovijedi koja vam je prva asocijacija? Meni odmah pada na pamet osnovnoškolski vjeronauk i to onaj koji sam sâm pohađao kao i onaj koji danas predajem djeci. Razlog je jednostavan - treba sve to nabrojiti napamet. Kao ni većini djece danas ni meni to baš nije išlo lako. Osobito kad bi me pitali "napreskokce" - koja je šesta (koju sam kasnije dobro skužio), a koja osma Božja zapovijed? Priznajte, ni vi ovog časa ne znate koja je osma - slobodno se prisjetite na:
http://www.hbk.hr/katekizam/iii/19-pre1.html#RTFToC11).

Razne kršćanske denominacije nemaju identično raspoređene te zapovijedi. Pravoslavni i neke reformirane crkve spajaju naše prve dvije zapovijedi u jednu. Židovi počinju s prvom rečenicom koju nalazimo u današnjem čitanju: Onda Bog izgovori sve ove riječi: "Ja sam Jahve, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva." Ta je rečenica osnovna, nulta, zapovijed Dekaloga (tako, naime, još zovemo Deset zapovijedi). Moj Bog moj je osloboditelj koji me želi izvesti i osloboditi mojih robovanja i mojih "sigurnosti", svega onoga što me veže uz pune egipatske lonce kojima je cijena robovanje. Sjetimo se dugog puta izraelskog naroda iz ropstva k Obećanju. Mojsije je došao pozvati Izrael na Izlazak. Poziva narod koji je zarobljen, osuđen da cijeli život gazi blato i pravi opeke za Faraona i Egipćane. Da bi pokazao da je s njima Bog po Mojsiju čini tolika čudesa ne samo u Egiptu nego cijelim putem kroz pustinju: prolaz kroz Crveno more, mana, prepelice i voda iz suhe stijene. Ali baš tu, kod Meripskih voda, narod će pokazati svoje pravo lice. Bijahu žedni i iako ih je Bog i branio i hranio na tako čudesan način sve zaboravljaju, te ponavljaju Mojsiju da im dade piti. Nema strpljivosti, nema povjerenja u Božju providnost; postoji samo žeđ i traženje - daj nam piti. Dok ta potreba nije zadovoljena narod je spreman ubiti Mojsija i vratiti se svojim porobljivačima Egipćanima, vratiti se u zagrljaj ropstva gdje će, ponovno, cijeli život gaziti slamu i blato, raditi bez plaće, ali će im želuci biti puni i neće morati o ničemu misliti.

Izraelcima će trebati puno vremena da bolje upoznaju svoga Boga. Morat će i na popravni - na samoj granici Palestine Bog će im reći: Ne vjerujete da uz moju pomoć možete osvojiti ovu zemlju?! Nema problema, idemo još jednom u pustinju...

No, vratimo se još malo zapovijedima. Što su one u svojoj biti, zašto nam ih Bog daje? Zapovijedi su ono osnovno što Bog daje čovjeku da bi čovjek bio sretan, da bi imao uređen život - prema Bogu i prema drugom čovjeku i prema sebi samom.

Ali kad čitamo ovaj izvještaj (ili onaj koji se nalazi u Knjizi Ponovljenog zakona) čini nam se da čitamo neki stari i strogi pravni izvještaj s puno zabrana - puno puta čuje se ono "ne čini, ne smiješ!" Tako su to Izraelci i shvatili. Zakon je postao nedodirljiva stvar, svet sam po sebi, okružili su ga sa stotinama drugih odredbi, a prekršaj Zakona kažnjavao se smrću. U praktičnom smislu radi se o zakonu kojega danas poznajemo pod nazivom šerijatski zakon, a koristi se u muslimanskim zemljama.

Tako bi se to nastavilo do današnjeg dana da nije bilo Isusova dolaska. Krist je došao ispuniti Zakon tako da ga svede na svima dostupnu mjeru. Na samo dvije zapovijedi: Ljubi Boga i ljubi bližnjega. Isus će se usuditi pokazati da je Bogu čovjek iznad Zakona, koji nastoji pokazati svojim suvremenicima i svima nama jednu novu, jasniju sliku Boga. Boga koji nije samo Strašni i Svesilni sudac nego Otac koji ljubi.

Koliko je Isusova slika Boga nova toliko je i radikalna. Toliko radikalna da se Isus usuđuje dirnuti u drugu svetinju ondašnjeg Izraela – Hram – ponos i slavu cijelog židovskog naroda, jedino što je ostalo od slavnih vremena Davidova i Salomonova kraljevstva.

Najgore je kad se dirne u materijalno, u zaradu. U Hramu je sve bilo tako dobro uređeno. Ljudi su hodočastili u njega i cijeli grad od toga je dobro živio: svećenici, prodavači, bankari, ugostitelji, uzgajivači ovaca i golubova. A ovaj rabi svima kvari posao govoreći o nekom milosrdnom Bogu za koga nitko nikad nije čuo kršeći, čak, i Zakon liječeći subotom i bogohuleći kad govori da oprašta grijehe. A svi znaju da za to oproštenje treba platiti svima znanu cijenu: kupiti janjca i dati svećenicima da ga žrtvuju.

A Isus sve to niječe i svima kvari posao tjerajući prodavače iz Hrama.

Iako je kršio zakon i nikad nije išao na ruku bogatima i onima na vlasti Isusa ne možemo nazvati ni revolucionarom ni reformatorom - ni Lutherom ni Lenjinom svoga vremena.

Jedan od odgovora na pitanje tko je Isus daje nam danas sv. Pavao u drugom čitanju: mi propovijedamo Krista raspetoga: Židovima sablazan, poganima ludost, pozvanima pak - i Židovima i Grcima - Krista, Božju snagu i Božju mudrost.

Bog Isusa Krista to ostaje i danas. Onima koji na Boga (i njegovu Crkvu) gledaju kao na uzvišenu, nedodirljivu veličinu šokirani su i sablažnjeni svakom promjenom i drugačijim mišljenjem. Žele pod svaku cijenu zadržati staro makar mnogo toga ne funkcionira uz stalnu opasnost da Boga povežemo s trgovinom i novcem.

Oni drugi - Grci koji mudrost traže – uzdaju se u ljudsku mudrost i u ljudsko tijelo ismijavajući se nad Bogom poniznim i raspetim kojeg mogu razumjeti samo ponizni.

Meni se čini da je jako dobro da Bog prođe, s vremena na vrijeme, kroz naše živote i isprevrće nam stolove. Jako je dobro što to ponekad učini i u Crkvi i u društvu. Obično se to događa onda kad business (posao) krene najbolje. I ponovo nam pokaže da smo se igrali oko zlatnog teleta. I pozove nas na još jedan krug u pustinju...