UMJESTO VLASTITOG KOMENTARA

U nastavku pogledajte članke vezane za referendumska zbivanja u Ljubuškom i Hercegovini koji su u tih dana izlazili u sarajevskom Oslobođenju. Pročitajte što se zbivalo u Ljubuškom osim referenduma, kao i za što su se zalagali čelnici HSP-a i HOS-a Paraga i Blaž Kraljević. Donosimo Vam i sveobuhvatnu kronologiju tadašnjih zbivanja iz pera našeg povjesničara dr. Ive Lučića iz njegova rada: Bosna i Hercegovina od prvih izbora do međunarodnog priznanja

Posljednja sjednica Skupštine SR Bosne i Hercegovine, prije međunarodnog priznanja i totalnog rata, održana je 24. i 25. siječnja 1992. Tada je u odsutnosti velike većine srpskih zastupnika (SDS i SPO) donesena Odluka o raspisivanju referenduma za utvrđivanje statusa Bosne i Hercegovine. Bila je to odluka koja je vodila samostalnosti, ali i totalnom ratu u Bosni i Hercegovini. Ratu, koji su uz prethodnu političku pripremu i uz pomoć JNA te dijela savezne administracije pokrenuli i započeli čelnici SDS-a.¹ Srpski zastupnici u Skupštini SR BiH su još 24. listopada 1991., nakon neuspjelog sporazuma i političkog razlaza sa SDA, osnovali Skupštinu srpskog naroda u Bosni i Hercego-vini.² Uz to su najavili i plebiscit srpskog naroda u BiH za 10. studenoga 1991. Srbi su bili pozvani izjasniti se za ostanak u Jugoslaviji.³ SDA je reagirala zakazivanjem referenduma za "neovisnost Sandžaka".⁴ Predsjedništvo SR BiH je 20. prosinca 1991. zatražilo od Europske zajednice priznanje neovisnosti Bosne i Hercegovine, protiv čega su bili srpski članovi Predsjedništva.⁵ Srpski politički predstavnici donijeli su sutradan 21. prosinca 1991. Odluka o ustroju Srpske Republike Bosne i Hercegovine, koja je provedena u djelo 9. siječnja 1992.⁶ Suočeni s agresivnom srpskom politikom, nepovjerljivi prema neprincipijelnoj politici muslimanske elite i nemoćne bosansko-hercegovačke vlasti, hrvatski političari organizirali su nacionalne obrambene zajednice. Najprije je 12. studenog 1991. u Bosanskome Brodu osnovana Hrvatska zajednica Bosanska Posavina.⁷ Zatim je 18. studenog 1991. u Grudama donesena Odluka o uspostavi Hrvatske zajednice Herceg Bosna (HZHB). U Odluci je naglašeno da će HZHB "poštovati demokratski izabranu vlast Republike Bosne i Hercegovine sve dok postoji državna nezavisnost Bosne i Hercegovine u odnosu na bivšu ili svaku drugu Jugoslaviju".⁸ Stvaranje obrambene zajednice dobilo je potporu i iz Republike Hrvatske ponajprije zbog teške i neizvjesne situacije ukojoj se ona tada nalazila. Taj dan pao je Vukovar i došlo je do teškog stradanja hrvatskog naroda u istočnoj Slavoniji. Hrvatska zajednica Herceg Bosna zamišljena je kao privremeno tijelo vlasti u funkciji obrane onih dijelova Bosne i Hercegovine gdje su Hrvati bili u većini, ili su barem činili značajan udio stanovništva. Osnivači Herceg Bosne vjerovali su da će uz pomoć Muslimana uspjeti obraniti te prostore. Predsjednik HZHB i dopredsjednik HDZ-a Mate Boban je na pitanje: "Zašto Herceg Bosna u ovom trenutku?" odgovorio: "Bosna ponosna prestala je biti ponosna. Njenim cestama, željeznicom, eterom njenim - kruži zlo. Ona je okupirana. Hrvatski narod, ponosan narod, morao je učiniti nešto da u tome ne sudjeluje, da da do znanja da to ne želi."⁹

Izaslanstvo Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine sastalo se u Zagrebu 27. prosinca 1991. s predsjednikom Republike Hrvatske dr. Franjom Tuđmanom, uz nazočnost državnih dužnosnika. Sastanak je vođen u znaku sukoba i podjela u sklopu vodstva HDZ BiH. Jednu frakciju vodio je predsjednik HDZ BiH Stjepan Kljuić, čije izlaganje se svodilo na pravdanje politike Alije Izetbegovića i objašnjavanje (svoje) nemoći. Kao alternativa Kljuićevoj politici javila se solucija koju je zastupao Mate Boban, predsjednik Hrvatske Zajednice Herceg Bosna. On se pozvao na navodne "Zaključke sa sjednice hrvatskih dužnosnika iz BiH", održane 23. prosinca 1991. u Tomisla-vgradu, prema kojima oni ovlašćuju dr. Tuđmana da zastupa interese HZHB u međunarodnih čimbenika i u međurepubličkim dogovaranjima o utvrđivanju konačnih granica Republike Hrvatske. Na istoj sjednici JNA je proglašena zločinačkom armijom, te je zatraženo njezino povlačenje s prostora HZHB. Upozoreno je na štetnu politiku predsjednika HDZ BiH Stjepana Kljuića, kome je uskraćen legitimitet za daljnje zastupanja Hrvata u BiH. Navedeno je da u slučaju opstanka samostalne BiH traže "neki oblik kantonalnog ili konfe-deralnog povezivanja", kako hrvatski narod više nikad ne bi bio "u ropskom i podređenom položaju prema drugim narodima".¹⁰ Na sjednici u Zagrebu čula su se suprotstavljena stajališta, a pale se i teške riječi. Preporuka predsjednika Tuđmana bila je da hrvatski političari u BiH trebaju voditi hrvatsku politiku, koja će voditi računa o interesima Hrvata u BiH, ali i ukupnim hrvatskim interesima.¹¹

Nakon potpisanog sporazuma o bezuvjetnom prekidu vatre između Hrvatske vojske i JNA, u Sarajevu 2. siječnja 1992., dogovoren je ulazak međunarodnih snaga (UNPROFOR) koje će čuvati mir. Hrvatska politika stekla je uvjete za aktivnije uključivanje u rješavanje bosansko-hercegovačke krize. Na ocjenu predsjednika Tuđmana da bi "podjela BiH mogla zadovoljiti dugoročne interese sva tri naroda i biti uvjet trajnog mira" reagirali su četvorica književnika i jedan političar iz Sarajeva. Oni su 6. siječnja 1992., pismom oštro osudili Tuđmanovu izjavu i ocijenili je suprotnom ukupnim hrvatskim interesima.¹² Razvila se burna polemika u političkim krugovima i u medijima, a i sve više se produbljivao jaz između različitih političkih koncepcija unutar HDZ-a BiH.¹³ Dva dana kasnije, 8 siječnja 1992., u traganju za političkim kompromisom, predsjednik Tuđman sa suradnicima, sastao se s dvojicom članova Predsjedništva SR BiH Franjom Borasom i dr. Nikolom Koljevićem.¹⁴ Odsustvo Stjepana Kljuića upozoravalo je na njegovu oslabljenu političku poziciju. Nakon što je izgubio kredibilitet kod članstva, izgubio je i podršku političkog Zagreba. Na sjednici Središnjeg odbora HDZ-a BiH održanoj 2. veljače 1992. na Širokom Brijegu, pod predsjedanjem predsjednika Izvršnog odbora HDZ-a Stjepana Mesića, Kljuić je podnio ostavku.^{15 (nastavlja se)}