TYSON: PRIJATELJI

Proljetna nedjelja ko i svaka druga. Topao i sunčan dan, ulice pune ljudi... Kasno popodne, gotovo pred večer, provozao sam se biciklom do centra grada. Bicikl sam uvijek ostavljao u parku iza korza, odmah nasuprot vojarne . Dok sam zaključavao lokot na biciklu, primjetio sam na parkiralištu, odmah nasuprot ulaza u vojarnu, nekoliko ljudi kako nešto žučno raspravljaju. Zastao sam da vidim o čemu se radi, iz puke znatiželje.... S obzirom da nisam dobro razumio o čemu je riječ, malo sam im se približio. Tada sam čuo riječi tenk, rezervisti... Nakon nekoliko trenutaka shvatio sam o čemu pričaju. Prije nekoliko minuta iz Bosne su stigli tenkovi, transporteri i kamioni sa rezervistama tzv. JNA. S obzirom da se vojarna nalazi u neposrednoj blizini rijeke Save i granice s Bosnom, kolona je vrlo brzo i neprimjetno stigla do vojarne . Međutim ipak su neki građani primjetili. Stanari susjednih zgrada su također to primjetili. Malo po malo na parkiralištu su se spontano počeli okupljati građani. Brzo sam otišao do korza i potražio ekipu . Saša, Crni i Šima bili su na uobičajenom mjestu na korzu, na «ćošku» kod Rupe. Korzo je od vojarne udaljen svega 100-tinjak metara. Kao i svake nedjelje bio je pun ljudi. Dok su se ispred vojarne spremali prosvjedi, samo 100 m dalje ljudi su bezbrižno šetali.

Dečkima sam brzo objasno što se događa pred vojarnom i brzo smo otišli tamo. U međuvremenu pred vojarnom se skupilo nekoliko stotina ljudi. Stigla je i policijska patrola i shvatila da stvari izmiču kontroli. Gradski radio je javljao o dolasku tenkova i rezervista u grad i okupljanju građana, što je doprinjelo potpunim dizanjem grada na noge ! Samo sat, sat i pol nakon dolaska kolone u grad, pred vojarnom je bilo nekoliko tisuća građana! Pjevalo se, mahalo zastavama, u masi se čulo i škljocanje oružja. Masu je bilo sve teže kontrolirati pa je postavljen kordon specijalne policije ispred građana kako nebi krenuli prema vojarni. Noć se spustila na grad, masa je bila ogorčena i tražila je da rezervisti i tenkovi napuste grad. Tada je iz vojarne stigao odgovor. Pred ulaz je dovezen tenk i preko megafona je objavljeno da se svi moraju razići inače će biti otvorena vatra. Takva provokacija je samo izazvala kontraefekat i masu je bilo sve teže zaustaviti . Nitko nije imao nikakav plan, sve je bilo spontano, ali svi su išli naprijed prema vojarni. Samo netko da je viknuo da se napadne vojarna, tisuće ljudi bi goloruko napalo vojarnu. Naravno, žrtve bi bile ogromne..... Nakon nekoliko sati prosvjeda, gradonačelnik je uspio nagovoriti građane da se presele svi na korzo i tamo nastave mirni prosvjed, i da ne daju tzv. JNA povod za pucanje.

Prosvjed se i nastavio na korzu a tada je kroz masu prostrujala vijest da iz Dervente stiže još tenkova. Opet spontano, svi su krenuli prema mostu na Savi. Na čelu kolone 4 tinejdžera. Saša, Crni, Šima i ja. Došli smo do sredine mosta , do granice s BiH, i tu smo se zaustavili. Netko nam je dodao nekoliko hrvatskih zastava i posatvili smo ih na cestu i sjeli iza njih na sred ceste. Tek tada sam se okrenuo i pogledao iza sebe. Cijeli most je bio prepun ljudi, a kolona se protezala skroz s mosta, preko keja na Savi pa sve do korza! Tisuće ljudi je htjelo na most ali više nije bilo mjesta... Nevjerojatan prizor. A tek osjećaj ! Neopisivo ! Bili smo ponosni na sebe, ljudi su se međusobno grlili i hrabrili jedni druge, iako se većina nije međusobno poznavala. Svi su bili spremni svojim tijelima zaustaviti tenkove ! Nevjerojatan osjećaj zajedništva, pravedne borbe, svi smo bili isti, svi smo bili braća i sestre, prijatelji .... 3-4 mjeseca nakon toga, sva 4 tinejdžera s mosta nosili su uniformu Hrvatske vojske. Saša, Šima i ja bili smo u istočnoj Slavoniji, Crni je bio negdje u HOS-u ali nismo znali gdje..

U ratu se proživjelo svašta. Vidjelo se svega i svačega, bili smo ranjavani, bilo nas je strah, bili smo ponosni , bili smo hrabri, bili smo jaki , bili smo slabi.... Ali svakome od nas kada spomenete to vrijeme, prva asocijaca neće biti smrt, stradanje ili patnja. Uvijek nam je prva asocijacija upravo to zajedništvo, to prijateljstvo koje nas je održavalo. Netko je rekao da rat u čovjeku budi sve najgore ali i najbolje..... Prijatelji su ti koji su me održavali na životu ali i u nekoj « normali » ... To su bili dečki za koje bih sve napravio a i oni za mene. Poginuo bih za njih! Godine su prošle, «neki čudni ljudi čudna imena» mi sada kroje sudbinu, objašnjavaju mi kako moje zajedništvo i moj ponos nisu bili opravdani, objašnjavaju mi kako sam sudjelovao u zločinačkom pothvatu, mijenjaju povijest. Pokušavaju me uvjeriti, kako sam sve valjda sanjao, kako se prosvjed na korzu nikad nije dogodio, kako nikad na mostu nisam sa hrvatskom zastavom čekao tenkove, kako mi prijatelji nisu spašavali život ali i ginuli na rukama...

Valjda se nisu dogodili ni Vukovar, Škabrnja, Borovo selo, Plitvice, Dubrovnik...sve sam ja to sanjao. Međutim, te «čudne ljude čudna imena» još donekle i razumijem. To im je posao. Netko im je objasnio što trebaju raditi i oni to rade. Brine me i naročito me boli spoznaja da nema više prijatelja. Ima ih ali ih nema.... Oni koji su poginuli znaju za što su poginuli, ali znamo li mi zašto živimo? Što bi rekli naši poginuli prijatelji da vide kako se svađamo? Da vide kako smo razjedinjeni da vide kao se borimo ne za fotelju, već za običnu stolicu! Što bi rekli da vide kako smo se nisko spustili, kako njih omalovažavamo, kako umanjujemo njihov doprinos...a sve iz najnižih ljudskih pobuda. Nema više svetih načela, nema više jedinstva, nema više prijatelja .....

«Prijatelji, često mislim na vas
Nije ovo vrijeme dobro za nas..."

Tyson