PREDAVANJE DR. JURČEVIĆA U SPLITU PRIJE SKORO GODINU DANA

SPLIT – U prepunoj dvorani Nadbiskupskog sjemeništa u Splitu 20. svibnja, u organizaciji udruge Ivan Pavao II., održana je tribina na temu "Žrtve Bleiburga i poraća II. svjetskog rata", a predavanje je održao prof. dr. Josip Jurčević, hrvatski povjesničar i znanstvenik, osnivač Hrvatskog društva za istraživanje žrtava rata i poraća, te autor knjige "Bleiburg. Jugoslavenski poratni zločini nad Hrvatima".
Kao što je rečeno na početku, malo tko je mislio da će u osvit punoljetnosti hrvatske države biti potrebno govoriti o žrtvama Bleiburga iz razdoblja komunizma u okviru tribina i predavanja kako bi se pokušalo rasvijetliti ono što se dogodilo, kako bi se doznala istina. Međutim, ni 63 godine nakon što su se ti zločini dogodili, ni 18 godina nakon proglašenja suverenosti i samostalnosti hrvatske države čini se kako se stvari nisu mnogo promijenile.
U potrazi za istinom prof. Jurčević ističe na početku svog predavanja dvije poslovice, jednu narodnu koja kaže: "Tko ne poznaje istinu, pa ni vlastitu, osuđen je na njeno ponavljanje!", i jednu biblijsku: "Samo će nas istina osloboditi!". On već na samom početku zaključuje kako su nažalost Hrvati povijest često ponavljali.
Profesor Jurčević je istaknuo kako je Bleiburg jedna od najvećih tajni Jugoslavije, a o tome svjedoči i činjenica da ni žrtve koje su preživjele nisu smjele o Bleiburgu govoriti. Sam naziv "blajburška tragedija" odnosi se na te žrtve, a nastao je u zapadnom iseljeništvu odakle je i preuzet 90.-ih godina. Nakon "blajburške tragedije" kao tragedija događa se i to da se ne dopušta suočavanje s tom tragedijom, njenim uzrocima i posljedicama, žrtvama i zločincima, suočavanje u okviru državnih institucija. Kako je prof. Jurčević istaknuo to se suočavanje nije dogodilo unatoč tome što je Vijeće Europe 25. siječnja 2006. donijelo Rezoluciju o međunarodnoj osudi zločina totalitarnih režima, gdje se, između ostalog, ističe da te režime, bez iznimke, karakteriziraju kršenja ljudskih prava (pojedinačna i zajednička ubojstva, koncentracijski logori, mučenja, izgladnjivanja…). Tom se rezolucijom od post-komunističkih društava traži da istraže i osude zločine kako se ne bi ponovili. Hrvatski Sabor je pred ljeto iste godine potvrdio odluke te rezolucije, ali niti jedan zločin do danas nije procesuiran, a zločinac osuđen. Nije nevažno spomenuti kako se na listi najvećih zločinaca na svijetu, koju su izradili svjetski znanstvenici, na 10. mjestu nalazi Josip Broz Tito. Sve to ne dopušta da se zaboravi prošlost ni povijest nego je naša današnjica opterećena povijesnim idejama i sukobom oko istih, na način da nismo u mogućnosti razmišljati ni odlučivati o budućnosti, rekao je Jurčević. U slijedu takvih događaja prof. Jurčević ističe kako se postavlja pitanje čeka li nas novi Bleiburg? Kaže kako se često govori da je Bleiburg bio produžena inercija rata, međutim zaključuje kako se Bleiburg dogodio u tolikim razmjerima da to naprosto nije moglo biti tako. Tvrdi kako je takav povijesni slijed bio duboko i dugo planiran. Još od osnutka Komunističke partije Jugoslavije koja je bila podružnica Komunističke internacionale ništa nije bilo moguće donijeti individualno, sve je bilo dio komunističkog pokreta. Taj isti pokret zagovarao je ideju da se sve može promijeniti samo nasiljem, a vršio je duboku doktrinaciju o nesnošljivosti prema svemu što je bilo suprotno komunizmu. God. 1941. Komunistička partija krenula je u osvajanje vlasti, a premda se tada činilo gotovo nemogućim da do istoga dođe 1945. to im je pošlo za rukom. Oni su svoju vojsku okarakterizirali ne kao narodno-oslobodilačku, nego kao vojsku Komunističke partije i obećali su da će se obračunati sa svima. Tih godina izdaju proglase o progonu neprijatelja i neistomišljenika. Na svim sastancima naglašavaju tu radikalnost vojske. Upravo zbog toga i još mnogo drugih stvari njihovi dokumenti su mnogo gore optužbe za njih od blajburških žrtava. Kao što je prof. Jurčević istaknuo bez obzira na zločin i tragediju, obiteljsku ili zavičajnu, mnogo je gore ono što su oni radili indoktrinirajući i odgajajući generacije i generacije. Sveprisutnost i utjecaj komunističke partije bili su toliki da u to doba ne postoji nijedna imalo važnija institucija koja bi promicala kršćanske vrednote i ljudske vrijednosti osim Katoličke Crkve. U rujnu 1945. oglasila se i Biskupska konferencija o zločinima, a potpisnici su nadbiskup Stepinac i još desetak biskupa. Nakon toga 1946. počinje represija, a utjecaj i položaj Katoličke Crkve u to doba bio je sasvim nezavidan, o čemu svjedoče 663 žrtve koje donosi "Martirologij 20. stoljeća", što svećenika, što redovnica, što sjemeništaraca, gdje je prosjek godina negdje oko 30. Koliko je jak i represivan bio komunistički pokret u Hrvatskoj govori i činjenica da je toliki broj žrtava iz kleričkih redova najveći u Europi, a kad se usporedi s mnogoljudnijim zemljama, poput Njemačke, naprosto je zastrašujući.
Kako je prof. Jurčević istaknuo, nije moguće govoriti o brojevima kad je riječ o žrtvama "blajburške tragedije", koja započinje sredinom svibnja na Blajburškom polju, a nastavlja se "križnim putem" diljem Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine i šire, na 1300 masovnih grobišta, upravo zato jer ta tragedija još uvijek nije istražena. Prof. Jurčević je pritom istaknuo kako se povijest nažalost ponavlja. Kao posljedica srpske oružane agresije otkrivena su 143 masovna grobišta. Znakovito je da se ta masovna grobišta nalaze se na istim mjestima kao i ona iz 1945. godine. Pogubljenja iz 1945. vršena su hladnim oružjem, jednako tako i ova iz 90.-ih. Ponavljaju se mjesta i način. Povijest se ponavlja.
Najveći broj masovnih grobišta istražen je u Sloveniji, gdje ih se nalazi preko 500, a pokraj Maribora otkriveno je grobište s 15.000 do 20.000 žrtava. Najveći dio grobišta nalazi se u sjeveroistočnoj Hrvatskoj, a stotinjak ih se nalazi u Bosni i Hercegovini i nešto jugoistočnije. Kako je prof. Jurčević rekao žrtve će ostati besmislene ukoliko ostanu bez istine, pouke. Svaka žrtva mora imati svoj smisao. Vijeće Europe u svojoj Rezoluciji zaključuje da svaka žrtva zaslužuje suosjećanje, razumijevanje, priznavanje patnje i javno sjećanje, a prof. Jurčević je istaknuo kako hrvatska država to ne čini, jer nijedan od ovih zločinaca, iako su neki od njih napisali i knjige o svojim zločinima, nije procesuiran, a kamoli osuđen. Nema dvojbe kako je to bio pravi zločinački poduhvat, duboko ideološki, svjetonazorski utemeljen i planiran.
Prof. Jurčević je svoje predavanje zaključio riječima kako moramo učiti iz povijesti. Nadodao je kako je njegov cilj utjecati, potaknuti ljude da se suoče s poviješću ne samo kako bi uronili, nego kako bi se uzdignuli i znali donositi odluke o hrvatskoj budućnosti. Iz hrvatske povijesti Hrvatska mora učiti! Dodaje da ukoliko se ne bude djelovalo, unatoč svim potencijalima, djeca će se rađati kao dužnici i roblje. Prof. Jurčević završio je svoje predavanje riječima: "Ne očekujte milost od onih koji loše planiraju Hrvatskoj! Nijedan hrvatski naraštaj nije imao takvu mogućnost kao mi danas. Djelujte kako možete. Djelujte u svojim malim sredinama. Samo će nas istina u svakom pogledu osloboditi!", istaknuo je dr. Jurčević.