NASTAVAK KOMENTARA O REFERENDUMU ZA NEOVISNOST BiH

Traženje različitih političkih rješenja, stvaranje HZHB, kao i iznošenje ponekad i radikalnih političkih stajališta, nije spriječilo hrvatske zastupnike u Skupštini SR BiH da u siječnju 1992. podrže izglasavanje Odluke o raspisivanju referenduma o nezavisnosti Bosne i Hercegovine. HDZ nije bila u potpunosti zadovoljna referendumskim pitanjem, pa je 9. veljače 1992. održala sjednicu Središnjeg odbora u Livnu, na kojoj je postavljen zahtjev za "nacionalnim kantonima", odnosno definirano je takozvano "Livanjsko pitanje".¹⁶ Iako zahtjev HDZ-a nije prihvaćen i razmatran na Skupštini SR BiH, ona je ipak pozvala hrvatski narod da iziđe i glasuje za suverenost i neovisnost Bosne i Hercego-vine.¹⁷ Hrvatski zahtjev prihvatila je međunarodna zajednica, te je sadržan u Cutillerovom planu, odnosno njegovoj "Izjavi o načelima za novo ustrojstvo Bosne i Hercegovine". Po tom sporazumu dogovorenom u Lisabonu predviđeno je da će BiH biti "država sastavljena od tri sastavne jedinice, temeljene na nacionalnim načelima i vodeći računa o gospodarskim, zemljopisnim i drugim kriterijima", da će "zadržati svoje sadašnje granice", te da suverenitet počiva "u građanima muslimanskog, srpskog i hrvatskog naroda".¹⁸ Po povratku iz Lisabona, u Sarajevu je 25. veljače 1992. održana zatvorena, proširena sjednica Glavnog odbora SDA. Predsjednik Izetbegović izvijestio je nazočne o rezultatima pregovora i upozorio ih na važnost predstojećeg referenduma. Ustvrdio je da će referendum propasti ukoliko ga ne prihvati hrvatska zajednica. Izetbego-vić je rekao da su Hrvati nakon sporazuma u Lisabonu pristali na referendum i objasnio: "Mislim da smo ovim sada gore, ovim uslovnim pristankom, mislimda smo hrvatski element dobili za referendum. Oni hoće sada da glasaju jer se nadaju da će u toj Bosni i Hercegovini dobiti nekakvu suverenost, nekakva nacionalna priznanja, nekakve regije itd. jer je to dio ove saglasnosti."¹⁹

Dok su se hrvatski političari nadali "nekakvoj suverenosti", Glavni štab Patriotske lige BiH je u "Direktivu za obranu suvereniteta BiH" napisanu isti dan kada se održavala i navedena sjednica vrha SDA, u "neprijateljske snage" uvrstio i "ekstremno krilo HDZ-a".²⁰ Ostaje otvoreno pitanje je li se muslimanska politička elita već tada spremala za oružani sukob i s Hrvatima, ili je riječ o osobnom stajalištu komandanta ilegalne Patriotske lige, koji je samo par mjeseci ranije bio oficir JNA i suradnik vojne protuobavještajne službe, kolokvijalno zvane KOS.²¹ Odustajanje Izetbegovića i vrha SDA od Lisabonskog sporazuma i kasniji razvoj događaja upućuje na zaključak da je muslimansko čelništvo već tada započelo pripreme za rat i s Hrvatima, ukoliko oni ne pristanu na njihove političke zahtjeve.²² Da bi ojačala svoju političku poziciju, srpska politička elita organizirala je u Sarajevu 28. i 29. ožujka 1992., na dan referenduma, Kongres intelektualaca srpskog naroda u Bosni i Hercegovini. Oko 500 sudionika Kongresa donijelo je Deklaraciju u kojoj kažu da je "jedino rješenje za BiH da bude trodijelna državna zajednica", te da je"sudbina Srpstva nedjeljiva".²³

Između mira i suvereniteta

Referendum je održan 29. veljače i 1. ožujka 1992. Nešto manje od dvije trećine (62,68%) stanovnika SR BiH, uglavnom Muslimana i Hrvata, izjasnilo se za neovisnost i samostalnost države.²⁴ Dok su hrvatski i bošnjački čelnici komentirali očekivanja i rezultate referenduma, srpsko političko vodstvo okupilo se 29. veljače 1992. u Banskim dvorima u Banjoj Luci, na zasjedanju Skupštine Autonomne regije Bosanska krajina. Ispred zgrade okupilo se nekoliko tisuća građana srpske nacionalnosti. Raspravljalo se treba li proglasiti Srpsku Republiku Krajinu ili Srpsku Republiku BiH.²⁵ Dvojba je riješena drugi dan zasjedanja, donošenjem Ustava Srpske Republike BiH.²⁶ Tako je završio sukob unutar srpske zajednice, onaj međunacionalni tek se razbuktavao. Prvi danreferenduma, 29. veljače 1992. donio je ljudske žrtve. Na cesti između Turbeta i Komarna, nedaleko od Travnika ubijena su dvojica ljudi, a jedan je teško ranjen, nakon što su se pokušali probiti automobilom kroz barikadu koju su postavili mještani srpske nacionalnosti. Barikada je navodno postavljena kao odgovor na blokadu u Novom Travniku, gdje su mještani Hrvati onemogućili transport oružja iz tvornice "Bratstvo". Apsurdno je da su oba poginula također bili Srbi.²⁷ U nedjeljno rano poslijepodne, drugi dan referenduma, u središtu Sarajeva dogodio se težak zločin. Nekoliko osoba muslimanske nacionalnosti pucali su u svatove pod srpskom zastavom. Jednog čovjeka su ubili, a drugog teško ranili. Priopćenjem se oglasila SDS, koja je ustvrdila da se ne radi samo o ugrožavanju života ljudi, nego je to "napad na dostojanstvo i integritet cijelog srpskog naroda".²⁸ Malo prije ponoći, blokirano je Sarajevo. Na svim važnijim raskrižjima postavljene su barikade. SDS se oglasila priopćenjem iz kojega je bilo jasno da je ona organizator.²⁹ Prve noći na barikadama je ubijeno troje, a ranjeno četvero ljudi.³⁰ Na barikadama je bilo i po nekoliko tisuća maskiranih osoba, uglavnom lokalnog srpskog stanovništva.³¹ Bila je to generalna proba rata za glavni grad. Zanimljive su i ocjene stanja u Bosni i Hercegovini. Svjetske agencije izvješćivale su o barikadama i žrtvama u Sarajevu. Hrvatski predsjednik Franjo Tuđman izjavio je da je težište jugoslavenske krize preneseno u središte, na BiH, gdje treba tražiti rješenje da se ne bi proširili ratno krvoproliće. Istakao je da se rješenje može pronaći samo pregovorima svih triju strana.³² Nakon što su barikade privremeno uklonjene, predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović ustvrdio je da je situacija pod kontrolom i pozivao je građane da iziđu u šetnju i da se druže.³³

Umjesto šetnje i druženja, širom Bosne i Hercegovine organizirani su različiti skupovi. U Sarajevu, kojim su patrolirale mješovite patrole MUP-a i JNA, organiziran je veliki miting "zajedništva" u kojem je sudjelovalo desetak tisuća građana.³⁴ U Mostaru je 10 ožujka 1992. organiziran skup drukčije vrste. Na njemu je tražena smjena općinske i regionalne vlasti te čelništva policije. Bio je to pokušaj pasivizacije legalne obrane Mostara i Hercegovine. Skup su organizirali pripadnici Kluba intelektualaca, koji su se ranije predstavljali i kao Građani Mostara.³⁵ Slične akcije rušenja vlasti SR BiH, odnosno onoga što je od nje ostalo nakon odlaska srpskih kadrova, održavale su se i u Sarajevu. Na adresu predsjednika Skupštine SR BiH Momčila Krajišnika stigao je 16. ožujka 1992. "zahtjev za smjenu Vlade SR BiH", upućen sa sjednice vijeća Saveza samostalnih sindikata BiH, održane 12. ožujka 1992.³⁶ Pošto ovaj zahtjev nije ispunjen, sindikati su zajedno s drugim političkim snagama jugoslavenske i srpske orijentacije pokrenuli prosvjede. Njihov vrhunac bio je 6. travnja 1992., kada je masa prosvjednika sa slikama Josipa Broza Tita i jugoslavenskim zastavama upala u zgradu Skupštine BiH i proglasila "Svenarodni parlament građana Bosne i Hercegovine".³⁷ Bio je to pokušaj delegitimizacije i rušenja bosansko-hercegovačke vlasti u skladu s već spominjanim planom Generalštaba Oružanih snaga SFRJ, da u BiH "digne sve na noge za Jugoslaviju". Ali, bila je to i politička priprema za otvoreni napad srpskih i jugoslavenskih snaga na neovisnost Bosne i Hercegovine.³⁸ Savjet ministara Europske zajednice priznao je 6. travnja 1992. SR Bosnu i Hercegovinu, a dan kasnije priznale su je SAD, Austrija i Republika Hrvatska.³⁹ Uredbom Predsjedništva od 8. travnja 1992. Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina prestala je biti "socijalistička".⁴⁰ Međutim, pitanje unutarnjeg uređenja Bosne i Hercegovine ostalo je otvoreno. Srbi su učvršćivali "svoju" republiku. Politika "građanska država ili građanski rat" konfrontirana s "Livanjskim pitanjem" određivala je političke odnose između Hrvata i Muslimana. Nakon različitog odnosa prema Jugoslaviji, to je (p)ostala klica budućih hrvatsko-muslimanskih sukoba, koji su privremeno odloženi zbog srpske prijetnje i rata što se rasplamsao diljem Bosne i Hercegovine odmah nakon njezinog međunarodnog priznanja.
___________________________________________________
1 Skupština SR BiH, Zapisnici, 1996., 112.-115.
2 Franjo BORAS, Bosanskohercegovački kaos 1990. - 1996., Matica hrvatska, Mostar, 2006., 101.
3 Uputstvo o provedbi plebiscita srpskog naroda koji će se održati dana 10. novembra 1991. godine, Sarajevo, 23. oktobra 1991., Komisija za sprovođenje plebiscita, predsjednik Petko Čančar. Usporediti: "Najavljen je plebiscit Srba u tzv. AR Bos. Krajina", Muslimanski glas, 25. 10. 1991., 2. Usporediti: B. KIJAC, 2003., 76.-84.
4 "Volja muslimanskog naroda", Muslimanski glas, 18. listopada 1991., 12. Referendum je podržalo i Udruženje Sandžaklija BiH.
5 F. BORAS, 2006., 101.-102.
6 B. KIJAC, 2003., 88.-93.
7 Ivan MARKEŠIĆ, "Opće političke i vojne prilike u BiH s posebnim osvrtom na Ravno", Humski zbornik 3.Ravno, Popovo, Ravno-Zagreb, 1997., 219.
8 Narodni list Hrvatske zajednice Herceg Bosna, Broj 1/1992., 2.-3.
9 "Bosna više nije ponosna, Hrvati će to ostati", Slobodna Bosna, 28. 11. 1991., 5.
10 Zapisnik sa sastanka predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana s delegacijom Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine uz nazočnost dužnosnika Republike Hrvatske, održanog u Zagrebu, 27. prosinca 1991. godine", Stenogrami o podjeli Bosne, 2005., 75.-84.
11 Isto, 75.-128.
12 Ivan LOVRENOVIC, Bosanski Hrvati, Durieux, Zagreb, 2002., 246.-248. Pismo su potpisali: Miljenko Jergović, Ivo Komšić, Ivan Kordić, Ivan Lovrenović i Mile Stojić.
13 Ivan ARALICA, Što sam rekao o Bosni, PIP, Zagreb, 1995., 41.-59.
14 Zapisnik sa sastanka predsjednika Republike Hrvatske dr Franje Tuđmana i suradnika s članovima Predsjedništva Bosne i Hercegovine, gospodinom prof. Nikolom Koljevićem i gospodinom Franjom Borasom, održanom 8. siječnja 1992. u Zagrebu, Stenogrami o podjeli Bosne,
2005., 129.-154.
15 Dubravko MERLIĆ, Slikom na sliku,. Dual, Zagreb, 1994., 11.-18., Razgovor sa Stipom Mesićem i Franjom Borasom. Kljuića je na sjednici Glavnog odbora HDZ BiH održanoj 15. ožujka 1992. u Bugojnu naslijedio dr. Miljenko Brkić.
16 "BiH u tri lijepe.. .nacionalne zajednice", Slobodna Bosna, 13. 2. 1992., 3.
17 "HDZ BiH poziva Hrvate na izjašnjavanje", Oslobođenje, 29. veljače 1992., 3.
18 M. TUĐMAN, 2005., 156.-159.
19 Transkript govora Alije Izetbegovića na zatvorenoj proširenoj sjednici Glavnog odbora SDA, održanoj 25. veljače 1992. godine u Domu milicije u Sarajevu.
20 Sefer HALILOVIĆ, Lukava strategija, Matica, Sarajevo, 1998., 222.-224.
21 Republika Bosna i Hercegovina, Ministarstvo unutrašnjih poslova, Centar službi bezbjed-nosti Sarajevo, Sektor Službe državne bezbjednosti, 5. 11. 1993., Zapisnik, (Dopuna izjave Sefera Halilovića od 31. 10. 1993. i od 3. 11. 1993.) http://www.slobodanpraljak.com/slobodan pra-ljak pocetna.html (7. siječnja 2008.).
22 http://www2.slobodnaevropa.org/svjedoci/html/Alija Izetbegovic.htm (7. siječnja 2008.)
23 "Deklaracija Kongresa srpskih intelektualaca u Bosni i Hercegovini", Srpski nacionalni program, DMP, Beograd, 2000., 88.-89.
24 F. BORAS. 2006., 119.-120.
25 "Sudar različitih opcija", Oslobođenje, 1. ožujka 1992., 4.
26 "Raskoli ili pomirenje", Oslobođenje, 2. ožujka 1992., 2.
27 "Smrt sa barikada", Oslobođenje, 29. veljače 1992., 1.
28 "Počelo pucanjem na svadbi", Oslobođenje, 2. ožujka, 1992., 2.
29 "Barikade protiv Sarajeva", Oslobođenje, 2. ožujka 1992., 1.
30 "Troje mrtvih, četvero povrijeđenih", Oslobođenje, 2. ožujka 1992., 3.
31 "Na kozijoj ćupriji 2000 ljudi", Oslobođenje, 2. ožujka 1992., 3.
32 "Učinit ćemo sve da se rat u BiH ne proširi", Oslobođenje, 3. ožujka 1992., 12.
33 "Prošetajte", Oslobođenje, 5. ožujka 1992., 1.
34 "Sarajevska oda miru", Oslobođenje, 6. ožujka 1992., 1.
35 Republika Bosna i Hercegovina, MUP CSB Mostar SJB Mostar, broj 16-12/09., Mostar, 11. 3. 1992. god.
36 Vijeće Saveza samostalnih sindikata Bosne i Hercegovine, Broj: 01-155/92, Sarajevo, 16. marta 1992. godine.
37 M. BOJIĆ, 2001., 415.
38 B. JOVIĆ, 1995., 283. i 277.
39 "SAD priznale BiH" i "Priznanje iz Beča i Zagreba", Oslobođenje, 8. travnja 1992., 1.
40 Službeni list Republike Bosne i Hercegovine, godina I. broj 1., 9. travnja 1992., 1.