MIRKO FILIPOVIĆ O POTREBI NOVOG, PRAVEDNIJEG DAYTONA
Piše: Mirko FILIPOVIĆ
Stari visoki predstavnik međunarodne zajednice Miroslav Lajčak lako je prihvatio lakši posao da bude ministar vanjskih poslova Slovačke te da nadobudno započet a šmrljavo vođen posao sređivanja prilika u Bosni rado preda nekom budućem protektoru. Nakon dogovora o imenima kandidata, objavljeno je da su se europske zemlje složile oko austrijskog diplomata slovenske narodnosti g. Valentina Intzka, koji je bio dugogodišnji veleposlanik svoje zemlje u BiH. Kao čovjek plemenit je, jednostavan, iskusan, odlično govori hrvatski, srpski ili bošnjački jezik (Lajčak je govorio ekavicom!), razumije sve pa i najtananije odnose unutar prostora bivše Jugoslavije. Reklo bi se: dobar izbor, mada je svakom jasno da u ovoj službi ne bi bio predstavnik ni sebe ni svoje zemlje, nego zamršene i često kontradiktorne politike međunarodne zajednice. No, rok odluke odjednom je produžen na neograničeno, jer su SAD, navodno, odbile Intzka, tražeći da se na to mjesto imenuje netko iskusniji. Očito, taj bi trebao biti ili Amerikanac ili netko tko bi sprovodio više američku nego europsku politiku. To bi valjda jamčilo veće iskustvo, jer Amerikanci - i to upravo ova demokratska ekipa koja je s Obamom ponovno došla na vlast - pravila je daytonski sporazum, koji se pokazao kao veliki nesporazum, jer daytonska Bosna uporno drži jalovi ritam: dva koraka naprijed, četiri unatrag.
Kako izgledaju sporazumi na osnovi daytonskog sporazuma zorno u najnovije vrijeme svjedoči igrokaz koji se zove prudskim sporazumom po - ni krivom ni dužnom - Prudu kod Bosankog Šamca, gdje su se o odsudnim državnim poslovima dogovarali trojica predsjednika trenutno najmoćnijih stranaka triju naroda Tihić, Čović i Dodik. Dogovor je najprije predstavljen kao idilično slaganje oko svih prijepornih pitanja i kao epohalan iskorak prema ustavnim i drugim promjenama te su i međunarodnjaci odmah skočili da ga pozdrave i podrže, mada nitko nije pravo znao šta su se prudnjaci dogovorili i o čemu se mogu dogovoriti. Povika oporbe bila je povelika, ali pregovaračka serija išla je dalje do druge epizode u Banjoj Luci -gdje su se još kao nešto dogovorili - pa do treće epizode u Mostaru, gdje su se razišli. U početku su svi govorili da Dodik blefira, da se dogovorio sam sa sobom te da je sva svrha međusobnog dogovora da se prihvati njegov samodogovor a drugima kako bude, no ni Tihićev ni Čovićev propagandni aparat nije dao propeliti, te su i oni prilagali kao neke svoje prijedloge i viđenja uređenja Bosne. U Mostaru im je to u brk skresao sam Dodik i s pola sastanka odšetao piti kavu s vladikom Grigorijem trebinjskim. Svoj daytonski samosporazum kasnije je izdiktirao novinarima i on - ne baš od riječi do riječi - glasi ovako:
Cijenimo da BiH može i treba da bude organizirana po mjeri svih, a naša mjera je Republika Srpska.
Drugi uslov odnosi se na potvrđivanje prava entiteta na entitetsko glasanje i pojačan status tog instituta.
Treći uslov je da Čović i Tihić prihvate da u novom ustavu bude uneseno određenje da entiteti imaju pravo na samoopredjeljenje do odcjepljenja i da to mora da bude utvrđeno referendumom tri godine nakon usvajanja novog ustava.
Kada ti uslovi budu prihvatljivi od ostalih učesnika u razgovoru, mi predlažemo da se BiH pretvori u savez država ili saveznu državu BiH, koja će imati federalne državotvorne jedinice, kao asimetrična federacija s konfederalnim elementima, u čemu bi npr. jedan dio, ukoliko to želi, mogao da prenese ovlasti na državne organe vlasti, a drugi to ne mora uraditi.
Jedan od uslova jest i da federalne jedinice imaju svoje sportske reprezentacije, kako bi mogle da učestvuju na međunarodnim sportskim takmičenjima. Na koncu Dodik: Jasno sam im rekao na kraju sastanka šta su moji uslovi, pri čemu sam naglasio neupitnost teritorijalnog kapaciteta Republike Srpske (RS). Pošto nisu htjeli da prihvate, napustio sam sastanak.
Na koncu Tihić: Nisam mogao pristati na uvjete koje je postavio Dodik. Rekao sam da je jedino neupitna država BiH, a sve ostalo je predmet razgovora i dogovora. Na koncu Čović: Atmosfera na samom sastanku bila je veoma prijatna, tolerantna i izvrsna. Osnovni razlog zašto smo odlučili da prekinemo sastanak jest naša konstatacija da nije primjereno da vodimo razgovore o ovoj ozbiljnoj temi u trenutno veoma lošoj atmosferi u BiH koja prati ovaj proces. Na koncu mi: Uostalom, mislimo da Dayton treba ponoviti, ali ne počev od završetka rata, nego počev od principa prava i slobode triju konstitutivnih naroda i nacionalnih manjina Bosne i Hercegovine.
Stari visoki predstavnik međunarodne zajednice Miroslav Lajčak lako je prihvatio lakši posao da bude ministar vanjskih poslova Slovačke te da nadobudno započet a šmrljavo vođen posao sređivanja prilika u Bosni rado preda nekom budućem protektoru. Nakon dogovora o imenima kandidata, objavljeno je da su se europske zemlje složile oko austrijskog diplomata slovenske narodnosti g. Valentina Intzka, koji je bio dugogodišnji veleposlanik svoje zemlje u BiH. Kao čovjek plemenit je, jednostavan, iskusan, odlično govori hrvatski, srpski ili bošnjački jezik (Lajčak je govorio ekavicom!), razumije sve pa i najtananije odnose unutar prostora bivše Jugoslavije. Reklo bi se: dobar izbor, mada je svakom jasno da u ovoj službi ne bi bio predstavnik ni sebe ni svoje zemlje, nego zamršene i često kontradiktorne politike međunarodne zajednice. No, rok odluke odjednom je produžen na neograničeno, jer su SAD, navodno, odbile Intzka, tražeći da se na to mjesto imenuje netko iskusniji. Očito, taj bi trebao biti ili Amerikanac ili netko tko bi sprovodio više američku nego europsku politiku. To bi valjda jamčilo veće iskustvo, jer Amerikanci - i to upravo ova demokratska ekipa koja je s Obamom ponovno došla na vlast - pravila je daytonski sporazum, koji se pokazao kao veliki nesporazum, jer daytonska Bosna uporno drži jalovi ritam: dva koraka naprijed, četiri unatrag.
Kako izgledaju sporazumi na osnovi daytonskog sporazuma zorno u najnovije vrijeme svjedoči igrokaz koji se zove prudskim sporazumom po - ni krivom ni dužnom - Prudu kod Bosankog Šamca, gdje su se o odsudnim državnim poslovima dogovarali trojica predsjednika trenutno najmoćnijih stranaka triju naroda Tihić, Čović i Dodik. Dogovor je najprije predstavljen kao idilično slaganje oko svih prijepornih pitanja i kao epohalan iskorak prema ustavnim i drugim promjenama te su i međunarodnjaci odmah skočili da ga pozdrave i podrže, mada nitko nije pravo znao šta su se prudnjaci dogovorili i o čemu se mogu dogovoriti. Povika oporbe bila je povelika, ali pregovaračka serija išla je dalje do druge epizode u Banjoj Luci -gdje su se još kao nešto dogovorili - pa do treće epizode u Mostaru, gdje su se razišli. U početku su svi govorili da Dodik blefira, da se dogovorio sam sa sobom te da je sva svrha međusobnog dogovora da se prihvati njegov samodogovor a drugima kako bude, no ni Tihićev ni Čovićev propagandni aparat nije dao propeliti, te su i oni prilagali kao neke svoje prijedloge i viđenja uređenja Bosne. U Mostaru im je to u brk skresao sam Dodik i s pola sastanka odšetao piti kavu s vladikom Grigorijem trebinjskim. Svoj daytonski samosporazum kasnije je izdiktirao novinarima i on - ne baš od riječi do riječi - glasi ovako:
Cijenimo da BiH može i treba da bude organizirana po mjeri svih, a naša mjera je Republika Srpska.
Drugi uslov odnosi se na potvrđivanje prava entiteta na entitetsko glasanje i pojačan status tog instituta.
Treći uslov je da Čović i Tihić prihvate da u novom ustavu bude uneseno određenje da entiteti imaju pravo na samoopredjeljenje do odcjepljenja i da to mora da bude utvrđeno referendumom tri godine nakon usvajanja novog ustava.
Kada ti uslovi budu prihvatljivi od ostalih učesnika u razgovoru, mi predlažemo da se BiH pretvori u savez država ili saveznu državu BiH, koja će imati federalne državotvorne jedinice, kao asimetrična federacija s konfederalnim elementima, u čemu bi npr. jedan dio, ukoliko to želi, mogao da prenese ovlasti na državne organe vlasti, a drugi to ne mora uraditi.
Jedan od uslova jest i da federalne jedinice imaju svoje sportske reprezentacije, kako bi mogle da učestvuju na međunarodnim sportskim takmičenjima. Na koncu Dodik: Jasno sam im rekao na kraju sastanka šta su moji uslovi, pri čemu sam naglasio neupitnost teritorijalnog kapaciteta Republike Srpske (RS). Pošto nisu htjeli da prihvate, napustio sam sastanak.
Na koncu Tihić: Nisam mogao pristati na uvjete koje je postavio Dodik. Rekao sam da je jedino neupitna država BiH, a sve ostalo je predmet razgovora i dogovora. Na koncu Čović: Atmosfera na samom sastanku bila je veoma prijatna, tolerantna i izvrsna. Osnovni razlog zašto smo odlučili da prekinemo sastanak jest naša konstatacija da nije primjereno da vodimo razgovore o ovoj ozbiljnoj temi u trenutno veoma lošoj atmosferi u BiH koja prati ovaj proces. Na koncu mi: Uostalom, mislimo da Dayton treba ponoviti, ali ne počev od završetka rata, nego počev od principa prava i slobode triju konstitutivnih naroda i nacionalnih manjina Bosne i Hercegovine.
Primjedbe