MARKO BARIŠIĆ PIŠE O SARAJEVSKOM TJEDNIKU 'DANI'

Kuda idu sarajevski Dani!?

Piše: MARKO BARIŠIĆ

Svakome tko prati bosanskohercegovačku medijsku scenu, i o njoj nepristrano sudi, jasno je da su sarajevski Dani najbolji bosanskohercegovački news magazin. Pri tom, nije uopće sporno, niti s prethodno izrečenim u koliziji, to što se uređivačka politika Dana može vrlo precizno društveno-politički kontekstualizirati, ili, jednostavnije rečeno što se može jasno uvidjeti koje društveno-političke stavove i koncepte u BiH Dani podržavaju i promoviraju. Pojednostavljeno rečeno, Dani su veliki zagovornici građanske BiH, odnosno veliki protivnici etnonacionalnih politika i koncepata. Imajući to u vidu, skupa s mišljenjem da ne postoje neovisni mediji koji iznose neutralne društveno-političke stavove, potpuno je normalno i očekivano da su na bh. političkoj pozornici najbliži SDP-u.

Ne čudi stoga što su u broju od 30. siječnja 2009. urednički uvodnik posvetili kritici Sulejmana Tihića, odnosno, Prudskog sporazuma tri vodeća etnonacionalna lidera, te objavili prvi, a najavili drugi dio velikog intervjua sa SDP-ovim dužnosnikom i članom Predsjedništva BiH Željkom Komšićem. Ne čudi, ali otvara neka pitanja na koja ni urednik Dana Senad Pećanin ni Željko Komšić nisu odgovorili. Naime, što je alternativa Prudskom sporazumu? Koji nam to politički koncept nude Senad Pećanin i Željko Komšić, i koje su to političke snage (osobe, stranke, pokreti, institucije, …u BiH i svijetu) koje mogu provesti taj koncept u BiH? Kako i s kime misle ukinuti Republiku Srpsku? Ako EU i OHR podržavaju Prudski/Banjalučki dogovor, a oni ga žestoko napadaju, znači li to da su protiv europske perspektive Bosne i Hercegovine? I po čemu se to njihovo (nikada do kraja artikulirano) političko rješenje razlikuje od političkog rješenja koje nam nudi (njima navodno tako omraženi) Haris Silajdžić i Stranka za BiH ili pak reisu-l-ulema Mustafa Cerić?

Osim što su dali nekoliko općih ocjena deriviranih iz vlastite ideološke premise, Senad Pećanin i Željko Komšić nam to nisu odgovorili, ali nam Dani u spomenutom broju jesu ponudili ilustraciju zašto je njihovo zastupanje koncepata građanske države, unitarizacije na principu jedan čovjek jedan glas, državno-građanske bosanske nacije s jednim demosom i jednim jezikom, dakle, zašto je sve to opasno u višenacionalnim državama kakva je i BiH. Sve to o čemu nam Pećanin i Komšić nisu govorili možemo, u istom broju Dana, pronaći u tekstu Žarka Papića Spasavanje Srbije od Evrope. U spomenutom tekstu autor među ostalim piše (da ne bi bilo zabune zbog dužine citata i zbog toga što u citatu želim zadržati izvorne autorske navodnike sve citate iz spomenutog teksta ću boldirati i staviti u kurziv):

Pomenuta skica društvenih korijena nacionalizma u opštem smislu, posebno je izražena kod višenacionalnih država. Riječ je o «prokletstvu većinske nacije». Vladajuća elita većinske nacije je svoju dominaciju nastojala ostvariti unitarnim koncepcijama i organizacijom države. Preciznije, višenacionalnu državu je smatrala ekskluzivno svojom, a unitarizam je bio specifičan i loše prekriven oblik nacionalizma većinske nacije. Svako nastojanje manjinskih nacija da dođu do ravnopravnosti žestoko je napadano kao nacionalizam. Tako su većinski Srbi u ex-Jugoslaviji bili državotvorni, a Slovenci, Hrvati, Albanci, nešto kasnije Muslimani, redom «nacionalisti» i «separatisti».

Ideološki cilj unitarizma je opšti, kobajagi, nacionalno neutralni koncept koji je po pravilu bio pokušaj da se formira nova a jedna «nacija». To je bio ex-jugoslavenski eksperiment sa jugoslovenstvom iza čijih je idealnih vizija stvaranja beskonfliktne zajednice stajala unitarna i centralistička koncepcija i organizacija bivše nam države (i sam sam u dobrom dijelu mladosti dijelio taj «ideal»).

Donekle «mekša» varijanta istoga bez ikakve iskustvene i teorijske svijesti o meritumu problema, ali sa jasnim političkim ciljevima, je koncept da je ime države istovremeno i nacionalno opredjeljenje svih «etničkih» grupa. Tako bi dobili jednonacionalnu multietničnost i, logično, ostali zaprepašteni što se «etnički», na primjer, Englezi, Škoti i Irci, ne osjećaju kao «najmodernija» vrsta nacije, nacija «velikobritanska» ili konkretnije nacije «ujedinjenih kraljevaca». Da je smiješno i pogrešno jeste, a za višenacionalne zajednice je i dramatično opasno.

Ako nekome, slučajno, nije jasno što sam navođenjem ovoga citata želio reći, neka samo u gornjem citatu ex-Jugoslaviju zamijeni Bosnom i Hercegovinom, jugoslavenstvo zamjeni bosanstvom i odgovori na pitanje tko sebe smatra većinskom i temeljnom nacijom u BiH. Dodamo li tome još jedan citat iz spomenutog teksta:

Milošević će „srpsku ideologiju“ pokušati politički pojednostaviti tražeći recentralizaciju, „modernu i efikasnu Federaciju“ i „čisti“ oblik demokratije „jedan čovjek, jedan glas“.

Očito je da je Senadu Pećaninu i Željku Komšiću (ukoliko misle ozbiljno) Haris Silajdžić jedini „prirodni“ politički saveznik. Ma koliko oni od toga (na izgled) bježali.