VEČERNJI SUSRET Isuse, dođoh ti reći, kako me u grlu guši, od isplakanih suza kako me boli u duši. Dođoh Ti šaptat kako mi križ izrani rame i kako ga teško nosim jer je pretežak za me. Dođoh Ti se tužit u suton ovoga dana, jer me odviše peče i boli ova rana. Kleknuh da Ti se jadam, ali me zbuni tvoje raspelo. Žižak Ti osvijetli lice, raspeto, presveto tijelo. U suzama, izmučen, izboden, raspet i sam, o, Bože, što da se tužim, pa mene je pred Tobom sram. Gle, Ti nijemo šutiš, nikome se potužio nisi, a Tvoje presveto tijelo stravično na križu visi. Probodene noge i ruke, probodeno je srce Tvoje. Kako je tuga tvoja teška I sitne boli moje. Isuse, dođoh ti se jadat u suton ovoga dana, al motreć Tebe, iščeznu moja rana.
U svibnju 1946. godine postao sam kapelan na Humcu. Radio sam koliko sam znao i mogao. Zapeo sam za oči UDB-e. Zamjerio sam se da okupljam mladež oko sebe i zavodim na krivi put. Na svojoj sjednici odmjerili su mi dvije i pol do tri godine zatvora 'da se opameti'. Uglavnom, vođen sam na saslušanje po noći. Saslušavao me je šef mjesne UDB-e Ivan Granić. 
Primjedbe