TOPNIČKA SVJEDOČENJA
| Na suradnju s tužiteljstvom, zahvaljujući kojoj je izbjegao i optužnicu u slučaju Lore, bivši inspektor SUP-a u vrijeme Jugoslavije pripreman je još od 2004. godine |
| piše josip jović |
 |
| U vrijeme Oluje Mate Laušić je bio zapovjednik Vojne policije, po prirodi stvari najodgovorniji za događanja iza fronte / Vjekoslav SKLEDAR / CROPIX |
Glavni je tužitelj, nedavno boraveći u Zagrebu, inzistirao na tzv. topničkim dnevnicima, a pred sudom se kao glavni svjedoci optužnice pojavljuju građani Republike Hrvatske. I dok se obrana dosta uspješno nosila s kanadskim, britanskim i nizozemskim obavještajcima, loveći ih u lažima i tendencioznostima, puno više problema ima s Matom Laušićem i Žarkom Puhovskim, od kojih je svaki od svog materijala ispleo trnovu krunu koje će se teško biti osloboditi.
Ucijenjeni svjedok
U vrijeme Oluje Mate Laušić je bio zapovjednikom Vojne policije, po prirodi stvari najodgovorniji za događanja iza fronte, odnosno za sve ono što se događalo nakon vojnih operacija. Umjesto optuženog, on se kao neka vrsta “testis diaboli” pojavljuje kao svjedok, prebacujući svu odgovornost na tadašnji cjelokupni vojni i politički vrh zemlje, uključujući, dakako i optužene, koji su, reći će, sve znali, a ništa nisu poduzimali.
Jasno je kao dan kako bi se Laušićevo svjedočenje moralo uzeti s ozbiljnom rezervom (pitanje je hoće li rezervirano biti i sudsko vijeće) jednostavno zato što je riječ o klasičnoj ucjeni. Na suradnju s tužiteljstvom, zavaljujući kojoj je izbjegao i optužnicu u slučaju Lore, ovaj bivši inspektor SUP-a u vrijeme Jugoslavije pripreman je još od 2004. godine, a uoči samog trodnevnog nastupa u haaškoj sudnici dao je tužiteljima iskaz u svojstvu osumnjičenika i optužnica mu je do kraja visjela nad glavom.
Dok je domaća javnost većinom sa zgražanjem pratila Laušićev nastup, pojedini komentatori dočekali su ga s olakšanjem. Tako je Ivan Zvonimir Čičak uskliknuo: Car je gol, hrvatske su vlasti sve znale, sad je sve očito, kockice su složene, a pravednički HHO neopravdano je etiketiran kao izdajnički, neprijateljski, plaćenički, protuhrvatski. Doduše, sam Čičak priznaje kako su trojica generala izabrana nasumice, kako su mogli biti optuženi i drugi i kao da sa žaljenjem konstatira: “No što je, tu je.” Bolje išta nego ništa.
Čičak je Laušićevo svjedočenje dočekao kao oslobađanje vlastite savjesti. On je udario temelje neobično značajne suradnje HHO-a, na čijem se čelu nalazio, i haaških tužitelja. Iz zapisnika sa sastanka Predsjedništva HHO-a s Georgom Sorosem 9. veljače 1996. u hotelu Esplanade vidi se kako gazda i sponzor upućuje na to kako je rad Suda u Haagu prioritetan i kako je vrlo važno raditi na promjeni atmosfere i pogleda na njega, kako je potrebno infiltrirati se u postojeći sistem i razbijati ga iznutra, a on, Soros, pružit će onoliku financijsku potporu kolika bude potrebna, potpisat će ček “in bianco”.
Čičak i ostali pokazuju beskrajnu spremnost raditi sve što se od njih traži, usput denunciraju novine koje šire suprotnu atmosferu, pišu čak i pismo Nelsonu Mandeli da Richardu Goldstonu, kao svom državljaninu i prvom tužitelju, koji se pokazao dobrim, omogući nastavak rada.
Rezultat rada HHO-a je knjiga dokumenta o navodnim zločinima, a uvodni tekst potpisuje Čičkov nasljednik Žarko Puhovski, koji se prošloga tjedna također u svojstvu svjedoka pojavio u Haagu. Ali ovaj svjedok, koji je sličnu ulogu odigrao i 1971. godine, pojavljuje se u ulozi tumača političkih zbivanja, kakvu ulogu već dulje vrijeme ima i na državnoj televiziji.
On se tamo pojavljuje s tezama o nekoliko stotina ubijenih civila, o etničkom čišćenju između 120 i 150 tisuća Srba, od kojih su tri četvrtine bili obični seljaci, što je inače posljedica dogovora Beograda i Zagreba, i sve to uz napomenu “meni se čini”. Ovaj se put suzdržao od ocjene o državi nastaloj na zločinu. Naravno, ovako spekulativno i neprecizno svjedočenje, bez ikakvih činjenica i osobnog uvida, ne bi prošlo ni na jednom sudu, osim na Haaškom, koji i ima prvenstveno političku zadaću pisanja povijesti.
Agresija na Jugoslaviju
Baš šteta što se u Haagu nije pojavio i Josip Boljkovac, iako nije isključeno da će se do kraja izvođenja dokaza pojaviti, naročito nakon iskaza pred osječkim sudom u procesu protiv Branimira Glavaša, koji je proces ionako samo produženo haaško suđenje. On je tamo rekao kako su hrvatske oružane snage napale Borovo Selo i kako je u tim napadima osobno sudjelovao Gojko Šušak, i to s pištoljem kojega je u toj akciji izgubio.
Rekao je Boljkovac još štošta, požalivši se da su ga domaći mediji cenzurirali, ali zato je ovaj prvi ministar policije u samostalnoj Hrvatskoj cijelu istinu prezentirao u jednom frankfurtskom listu. Hrvatska je, veli on tamo, namjerno i planski izazvala rat i napala Jugoslaviju, bio je to građanski rat koji su, kao partiju pokera, dogovorili Tuđman i Milošević.
Oni su sve cijelo vrijeme dogovarali i zajednički donosili odluke. Zajednički su, dakle, ratovali protiv Jugoslavije radi podjele BiH. JNA je bila regularna vojska jedne međunarodno priznate države, dok je Hrvatska bila nepriznata pa se njezine postrojbe mogu smatrati paravojskom!?
Dok na Boljkovčevo svjedočenja nitko nije reagirao, Šeksovo su neke “nevladine udruge”, prvenstveno HHO, odmah proglasile lažnim, tražeći njegovu ostavku na mjestu predsjednika Sabora te vršeći neviđeni pritisak na sud u jednom procesu koji još traje. A ako je to zaista tako i ako je Boljkovac sve to vrijeme to znao, pitanje je što je on radio na čelu ministarstva unutarnjih poslova jedne agresorske paradržave.
Možda se odgovor krije u knjizi “Vruće veze”, objavljenoj u Beogradu 2000. godine koja donosi transkripte od strane KOS-a snimljenih razgovora, vođenih u samom Boljkovčevu kabinetu 1991. godine.
Koordinirana paljba
Sva tri svjedočenja su na tragu onog fundamentalnog svjedočenja zaštićenog svjedoka Stjepana Mesića u procesu protiv Tihofila Blaškića, kada se prvi put pojavljuju teze o dogovorima, etničkom čišćenju i o agresiji na susjednu državu. Mesić je i nakon što je postao predsjednikom nastavio svoju marljivu suradnju s haaškim tužiteljima i istražiteljima.
Prema izjavi Željka Bagića, tajnika predsjednikova ureda od 2000. do 2004. i predsjednikova savjetnika na nacionalnu sigurnost, on je po nalogu svog šefa dostavljao istražiteljima za potrebe optužnice protiv generala svu potrebnu i raspoloživu građu, ukupno 12 tisuća stranica, a prema izjavi samog istražitelja Williama Tomljanovicha, istražitelji su na taj način došli do 666 dokumenata. I sve to izravno kršeći Ustavni zakon o suradnji s Haaškim sudom, kao i zakone o državnoj tajni.
Haaški sud nije ni trebao sumnjati u postojanje topničkih dnevnika. Da ih je Hrvatska imala, oni bi bili predani, a možda se radilo o tome da se oni naknadno rekonstruiraju. Kao dobra zamjena mogla su doći i topnička, krajnje neselektivna, prekomjerna i dobro koordinirana svjedočenja. Veliko je zaista čudo kako je s ovakvim ljudima ova država nastala.
Neće biti zato nikakvo čudo ako s istim tim ljudima, ili ljudima iste vrste, jednom nestane.
Primjedbe