PUT KROZ PUSTINJU JOŠ TRAJE

Danas sam na blogu za BiH (http://hrhb.blogger.ba) kroz komentar dobio ovu pjesmu, bolno iskrenu, koja opisuje sav jad naših odnosa prema stvarnim braniteljima. Hvala i onomu tko mi je poslao ovu pjesmu i autorici ovih stihova.


PUT KROZ PUSTINJU JOŠ TRAJE


malo je reć samo
da se slabo pita
(za) branitelje mnoge
i ostale mučenike rata
od njih se u poraću pravi uboge
koji su

ko crni golubovi u noći što su oči posklapali

nego
ima i sad i izdajica
( ne vidio božjeg lica )
tumaraju i u ime naroda
i gdje ih nismo slali
i na položaju sja
dok se branitelj od jada ubija

a hrvatski branitelj –

kako krasno sijevnu
u jednoj TV-emisiji
glas jedne žene
iz obitelji skroz napaćene
više u poraću nego za rata –

hrvatski branitelj -
to je neko ko je mogao sve – sve sve sve…..
nositi crkvu na rukama
a kamoli krunicu oko vrata

i vrlo me riječ njena dirnula
i jer sam žena
i jer poznam takve
nisam za njih samo čula

i ne dam ne dam
da hrabro srce visi
ko zastava na kiši
jer niko niko
niko nije veći
od hrvatskih branitelja
niko nije viši

brate brate brate……
čime to bog još treba protresti ove hrvate
treba li uopće neprijatelja
narod što ne drži do svojih spasitelja
nego se lašti pogansko zlato
zlatno tele im je sveto
eto od čega im se oči opet sjaje
ko nekad prije
i nema svako uši za to
a za nečije to i nije

još nas prati antibog krakati

put kroz pustinju još traje

i još nam svašta za vrat puše
haaška skripta i daytonska kripta

a i dobri se narod smlačio
samo rijetki još budno pokazuju
onu prirodnu ljepotu hrvatske duše
što nas je vodila iz egipta

i trebamo opet vođe nesvakakve
koji ne brane svakako
samo svoje fotelje kravate i koeficijente
a kvocijenti nikako da im se zazlate
da bolje bljesnu
u naroda svoga korist
iskonsku trajnu povijesnu

svaka su vremena takva
ali pogotovo neka
kad se vele može sagriješiti bogu
neki prolaznici laki vele lošeg čine svom narodu
neki protiv toga ništa ne učine a mogu

najlošiji savjest svoju krpaju
nazivljuć se novim imenima
a vade jezike ko srpove stare
da njima truju rovare
i u zaborav trpaju
svece i junake i ljude najbolje
slike božje volje
ili u zaborav
ili u zatvor
ili u vlastitu tugu
ko u crnu noć crne golubove
da sami sebi oči sklope

da su nevidljivi i da ne vide
ovu čudnu smjenu
kamo ovaj isti narod ide
koji je toliku svoju krv zaravnao
mladu i nenaživljenu
da bi slobodu slobodno pozdravljao

a i sad
i sad mu ga ima i na vlasti –
bijednim jezikom rastače
udove naroda najjače
oni što su uvijek bili vjerni
ti su njemu periferni
sve meće naopačke
vrijeđa žalosne
i kosti junačke
a nepoginulu braću
čini da požale zato u poraću

bože mili zar si pobjegao
ili i ti nazočiš tom čudu
ko je ovdje luđi
narod ili izabranik koji mu se ruga
kao da je tuđi

Marina Alerić Bebić (Domovinski rat On Line)