Krivnja
Mnoge su laži i izmišljotine za vrijeme i poslje rata na našim prostorima svjesno iz propagandnih kuhinja lansirane da podjele krivnju i umanje krivicu huškača i pokretača rata - Srbije tj. Slobodana Miloševića. Jedna od takvih je i podvala o navodnom “sporazumu” Miloševića i Tuđmana u Karađorđevu o podjeli Bosne i Hercegovine. Ugledni akademik Josip Pečarić ovih je se dana, u odgovoru jednom novinaru, osvrnuo na to u jednoj priči o “dobrom čovjeku Slobi”, pa iznosi: “Vi zamišljate ovako: Milošević kaže Tuđmanu: Znaš Franjo, mi imamo toliko i toliko aviona, toliko i toliko tenkova, toliko i toliko teških topova, toliko i toliko… A vi Hrvati imate tisuću kalašnjikova, isto toliko lovačkih puškica i dva topa. Ali bre Franjo, ja sam ti bre dobar čovek. Evo ruke - pola Bosne meni - pola tebi”. Dobro bi bilo kad bi ova dosjetka pomogla mnogima kojima je razmišljanje i shvaćanje do sada bio deficit.
Granica
Zdravko Tomac u svojoj kolumni u Fokusu pojašnjava viđenje mrtvog sporazuma Drnovšek - Račan koji Hrvatskoj naravno nije ni najmanje odgovarao i nastavlja. “To je isto kao da susjed od susjeda zatraži cijeli njegov vrt lažno tvrdeći da pripada njemu, te onda ponudi kompromis tako da kaže ne ću ti uzeti cijeli vrt nego samo 50 posto”.
Slovenci svoje posljednje nade polažu u Europsku komisiju koja dvjema državama nudi da se spor riješi preko tročlanog medijacijskog vijeća. Za Hrvatsku ova opcija može biti samo posrednička do Međunarodnog suda pravde (ICJ). Ukoliko bi to vijeće stvarno odlučivalo o granici rezultat bi bio negativan za nas. Takvi nesporazumi pitanje su međunarodnog prava a ne političkih arbitraža, posebno kad se sjetimo kako je Hrvatska prošla glede uvođenja ZERP-a. Tada Europskoj komisiji nije bilo u glavi nikakvo vijeće nego je pritiscima spriječila legitimne hrvatske namjere. Zašto bi sad odjednom bila neutralna?
Kako stvar pojednostavljeno izgleda odlično je naglasio dr.sc. Ivica Tijardović u jednom komentaru: “Između poštovanja Međunarodnog prava i zakonitosti karakteristične za ”zgrabi kako možeš” (catch as catch can) EZ nudi kompromisno rješenje. I kad Hrvatska besprijekorno poštuje međunarodno pravo, uvijek se nađu neki koji smatraju da Hrvatska ne surađuje sa sudom. A kad Hrvatska insistira na primjeni međunarodnog prava, tada ti isti kažu da Međunarodni sud nije potreban. Kako sad osporiti tvrdnju da EZ koristi dvostruka mjerila? Jesu li nam onda potrebni Međunarodni sudovi i međunarodno pravo? Koliko znam, samo sili nije potrebno pravo. A kad se poštuje pravo, onda sila nije potrebna”.
Cinkanje
Mrak iz prošlosti izašao je na vidjelo, i to u liku dvije knjige, koje su nedavno ugledale svjetlo dana. Obadvije se bave Titovom prošlošću u SSSR-u. Jedna je od srpskog publiciste Pere Simića a druga od austrijskog povjesničara slovenskog podrijetla Silvina Eiletza. Autori su istraživali po Ruskom državnom arhivu za društvenu i političku povijest koji je desetljećima skrivao istinu o tom “heroju našeg naroda”. Isti je u razdoblju od 1935. do 1940. prokazao osam stotina jugoslavenskih komunista u toj zemlji, kojima je “drug” Staljin poslao najmanje isto toliko metaka. Tako u jednom dokumentu od 1938. koji je predao NKDV-u stoji njegova opaska: “Ako je potrebno da predam karakteristike o još nekome koga tu nisam spomenuo, molim da me podsjetite”. Zanimljivo je da mnogi jugonacionalisti na takva saznanja zasad šute. A kao što znamo trg u Zagrebu još uvijek nosi ime ovog cinkaroša, diktatora i ratnog zločinca. Do kada?
Autor.
Primjedbe