LAUŠIĆEV BIJEG OD ISTINE

01. 02. 2009.

Davor Ivankovic

Gotovinin prezir prema Lausicu

NEDIPLOMATSKI

Nemoguce je bilo ne primijetiti prezriv pogled Ante Gotovine upucen
prema Mati Lausicu. U ne tako velikoj sudnici, Gotovina, Cermak i
Markac sjedili su tek pet-sest metara udaljeni od svjedoka
tuziteljstva i nacelnika uprave Vojne policije HV-a. Bivseg im suborca
Lausica. Oni su ga, cesto, fiksirali tim, prethodno spomenutim
pogledom, dok se on, u pravilu ustezao pogledati u smjeru “kolega” iz
Oluje. Tuzitelji su Lausica posjeli na klupu svjedoka, u samom finalu
svojeg dijela nastupa u sudnice. Obrane skracuju svoj nastup i presuda
ce biti usvojena vec jesenas. Bilo je vidljivo da Lausic nije u
zavidnoj poziciji - prvo su ga, prije 5 godina tuzitelji Haaga
sucelili sa statusom osumnjicenika, pa ga, nakon davanja iskaza
preveli u svjedoka.

A onda, neposredno pred njegov odlazak u Haag, “podsjetili” da je i
dalje osumnjicenik. Kojega, istina Haag vise ne moze optuziti za
zlocin, no moze na to “privoljeti” hrvatsko pravosudje. Obrane su,
stoga i javno rekle da na Lausica gledaju kao na ucijenjenog covjeka.
A Lausic je, prvim dijelom svjedocenja potpuno ugodio tuziteljima koji
bi rado dokazali da su generali znali sve o zlocinima, a propustili su
sprijeciti ih.

U drugom dijelu sudjenja, kada je startao branitelj Gotovine Luka
Misetic brzo je, desecima originalnih dokumenata pobio glavne tvrdnje
Lausica. Cak je i sudac Alphons Orie primijetio da su “Lausiceva
izvjesca bila daleko od istine”. On, naime u svojim izvjescima vojnom
i drzavnom vrhu nije navodio paljevine, palezi i ubojstva nego da
njegova “vojna policija izvanredno funkcionira”.

Njegovi, pak zapovjednici VP-a na terenu, Gotovini su slali izvjesca o
pijanim vojnicima i prometnim nesrecama, ne i o zlocinima. Osim toga,
nekoliko dana nakon svrsetka Oluje, Gotovina i njegovi gardisti ionako
su vec vodili rat u BiH sa snagama Ratka Mladica koji je pokusao
protuudar. Pokaze li se, na kraju da je Lausic uistinu svjedocio
“daleko od istine”, ne treba, ipak, krivicu prebacivati na njega.

Lausic je, kao i svaki drugi vazni svjedok iz RH, jednostavno bio
prepusten sam sebi. Kao sto je, svojedobno i Gotovina bio ostavljen od
drzavnih vlasti, koje ga nisu zvale na brifing ni u trenutku kada im
je Carla del Ponte najavila da dize optuznicu protiv njega. On je,
ipak bio doznao sto se zbiva i kao iskusni legionar i obavjestajac
“prepoznao” namjestaljku. Odabrao je bijeg od, smatrao je nepravednog
dugogodisnjeg utamnicenja, pa je bjezao po svijetu 4 godine. Lausic,
isto tako, potpuno ostavljen od mjerodavnih drzavnih institucija, bio
je primoran, izgleda odabrati bijeg - od istine.

Hrvatska je jedina drzava koja u sudskim postupcima pred Haagom ne
koristi pravo na obranu nacionalne sigurnosti. A pravilo je da, pred
pojavu bivseg ili aktualnog casnika, ili diplomata, svaka suverena
zemlja prethodno uprilici “brifing”. Na kojemu pravnici i obavjestajci
svjedoku u detalje objasnjavaju o cemu smije, a u sto se izjavama ne
smije petljati. Dok je svjedocio bivsi americki veleposlanik Galbraith
u sudnici je bila osoba americke vlade, pripravna na intervenciju.
Vazno da suci vide taj angazman neke drzave u sudnici. Kada je Srbija
izrucivala dokumente iz drzavnih arhiva, vezane uz upliv Srbije u ratu
u BiH, tuzitelji su dobili, prethodno “zacrnjene” dokumente na svim
osjetljivim mjestima. Clanak pravilnika koji regulira zastitu
nacionalne sigurnosti, da ironija bude veca, u kuloarima se naziva
“hrvatski clanak”.

Hrvatska je krajem devedesetih naime inzistirala na zastiti i jednom
uspjesno to rabila kada je stigla sub poena za Gojka Suska. Sadasnja
hrvatska vlast ne usudi se ni izbrifirati svoje svjedoke, a kamoli da
zatrazi da se “zacrne” dijelovi osobnog Lausiceva dnevnika. Nasa
drzava taj dnevnik nema. Naprotiv, kada je krenula neugoda s potragom
za “topnickim dnevnicima”, vojni policajci dobili su nalog da
prokrstare Hrvatsku i obave razgovore s vecim brojem nasih topnika. Ti
su iskazi, potom poslani tuziteljima u Haag!? A to je vec dovoljno za
- prezriv pogled.