DESET GODINA OD SMRTI FRA VJEKE ĆURIĆA

Izlaganje Zdravka Tomca s predstavljanja knjige Miroslava Tuđmana Knjiga Miroslava Tuđmana "Informacijsko ratište i informacijska znanost" u izdanju Hrvatske sveučilišne naklade u Zagrebu sjajna je kombinacija analize najnovijih događanja u razvoju informacijske znanosti i analiziranja informacijskog ratišta protiv hrvatskog naroda i Hrvatske države. Prof. Tuđman naglašava da je u suvremenom svijetu pristup informacijama jedno od novih ljudskih prava odnosno da je danas borba za informacijski prostor bitna karakteristika suvremenog društva. Čovječanstvo tek od sredine 20. stoljeća dolazi u novu povijesnu situaciju, kada se može reći da svijet sve više živi u informacijskom društvu jer informacije putem novih tehnologija postaju najvažnije sredstvo nametanja svjetonazora, ponašanja ljudi i ostvarivanja vlasti i utjecaja. Prof. Tuđman pokazuje i dokazuje da mediji: pisani, elektronski i internet nisu više sustavi kojima je cilj govorenje, zastupanje i širenje istine. Dapače, cilj im je manipulacija i stvaranje javnog mnijenja i nametanje laži umjesto istine. Prof. Tuđman dokazuje da čovjek sve više gubi neposredno iskustvo o događajima i pojavama te da postaje ovisan o njihovu prikazu u javnim i komunikacijskim informacijskim sustavima. U takvom svijetu u koji spada i hrvatsko društvo, primarni kriterij vrednovanja informacije nije istinitost već "smislenost", tj. relevantnost informacija. Dakle, zaključuje prof. Tuđman, suvremene informacijske tehnologije i postojeće komunikacijske mreže nemaju zadaću organizirati i prenijeti istinitu informaciju, nego je njihova zadaća osigurati u javnosti dominaciju određenih informacija. Pri tome nisu više važni kriteriji istine, znanje i moralna načela. Informacijski prostor premrežen je polu-informacijama i dezinformacijama. Selekcijom informacija, jednostranim prikazom oblikuje se javno mnijenje. SAD npr. krenule su u pravi rat, u Irak, tek nakon što su pobijedile u informacijskom ratu u kojem su američkom javnom mnijenju uspjeli nametnuti stav da ratu protiv Iraka nema alternative, da je on nužan, odnosno da će bez tog preventivnog rata biti ugrožene i srušene sve temeljne vrijednosti na kojima se zasniva američko društvo. Nema više čvrstih kriterija razlikovanja dobra i zla, istine i laži pa se tako i informacije ne vrednuje po tome da li je istinita i u službi dobra, nego koliko je relevantna, koliko služi ostvarivanju interesa onoga koji vlada informacijskim prostorom. Na djelu je prevrednovanje univerzalnih vrednota po kojima se čovjek ravnao u 20. stoljeću. Ljudska prava, sloboda, kultura i demokracija nisu više temeljne vrijednosti. Čovjek je suočen s radikalno novim vrijednostima globalizacije koje određuju njegovu egzistenciju: tehnologija, tržište, turizam i informacija. Suvremeni čovjek danas živi u tom procjepu: temeljne vrijednosti zasnovane na religijskim načelima, odnosno Deset zapovijedi Božjih se ne samo napuštaju nego i sotoniziraju, a sustavnom manipulacijom nameću se nova ljudska prava koje znače potpunu kontrolu nad životom čovjeka. Na osnovu toga se tvrdi da informacijska znanost nije relevantna društvena znanost ako se bazira na istini, i kako kažu zastarjelom sustavu vrijednosti ako ne promiče nove vrijednosti koje smatraju da je legalno i legitimno manipulacijom stvarati javno mnijenje i javno znanje ne na istini i pravdi, nego radi obrane određenih, konkretnih interesa. Stvaranje globalnog javnog znanja, globalnog informacijskog društva, dovodi do preraspodjele moći u globalnom prostoru: na mjestu nacionalnih, regionalnih ili lokalnih moćnika nastupa globalna moć, odnosno, globalni igrači i globalne vrijednosti. Ti globalni igrači i globalne vrijednosti sustavno ruše i diskriminiraju univerzalne dosadašnje vrijednosti, osobnu i nacionalnu slobodu, demokraciju, kulturu i temeljna ljudska prava. Polazeći od takve nove povijesne situacije prof. Tuđman sjajno analizira informacijski rat protiv hrvatskog naroda i hrvatske države, odnosno na konkretnim primjerima pokazuje i dokazuje kako se proizvodi javno mnijenje, kako se nameće suglasnost, kako se prisilom i mekim terorom dolazi do suglasnosti ljudi, kako se istina pretvara u laž, a laž u istinu. Posebno je zanimljiv onaj dio knjige koji razrađuje tehnologije i obrasce djelovanja s ciljem promjene mišljenja ljudi. Tuđman govori o znanstvenim i stručnim koncepcijama čiji je cilj pobjeda u informacijskom ratu. Posebno je zanimljivo što na nizu primjera pokazuje kako se Domovinski, obrambeni rat nastoji diskreditirati na način da se lažno optuži za zločine i krvoločnost, da se nastoji demoralizirati i dehumanizirati sve bitne učesnike Domovinskog rata. Sve se to pokušava učiniti preoblikovanjem, izmišljanjem ili djelomičnim izborom informacije. Preinaka činjenica, zlouporaba činjenica, zaboravljanje bitnih činjenica ima za cilj stvaranje potpuno iskrivljene slike o stvarnim događajima kako bi ljudi na osnovu takvih iskrivljenih, lažnih i djelomičnih podataka donosili pogrešne zaključke. Dakle, nastoji se ljude navesti da povjeruju u netočne podatke koji će ih onda sigurno dovesti do poželjnih ponašanja i prihvaćanja laži kao istine, a istine kao laži. Dakle, nema nikakve dvojbe da je u informacijskom ratovanju protiv Domovinskog rata, hrvatskog naroda i Hrvatske, vrlo sustavno vođen informacijski rat i da je njegov cilj bio nametanje potpuno lažne slike. Bitni strateški ciljevi informacijskog rata, odnosno specijalnog rata protiv Hrvatske tijekom Domovinskog rata ostvarivali su se svim sredstvima: specijalnim operacijama, javnom diplomacijom, kontrolom i usmjeravanjem nevladinih udruga, promidžbom, uspostavljanjem kontrole nad medijima, plasiranjem dezinformacija i stvaranjem predrasuda i političkih mitova. Tuđman opisuje kako je JNA vodila specijalnu operaciju protiv Hrvatske (operacija Proboj, plansko naoružavanje srbijanske manjine u Hrvatskoj još od sredine '90. godine: "Proboj 1": naoružavanje Srba na području "Krajine" i istočne Bosne; "Proboj 2": naoružavanje Srba u istočnoj Slavoniji i Baranji; "Proboj 3": operacija naoružavanja Srba u zapadnoj Hercegovini koja nije uspjela. Prof. Tuđman opisuje kako se diverzijama nastojalo prikazati hrvatsku vlast kao profašističku, odnosno kako se nastojalo prikazati Hrvatsku kao antisemitsku državu. Zato su kontraobavještajne službe izvele diverziju na židovskom groblju na Mirogoju i na židovsku Općinu u Zagrebu. Prof. Tuđman analizira ciljeve raketiranja Banskih dvora, operaciju "Opera" i projekt "Jutela" kao smišljene diverzije i kao oblike vođenja propagandnog rata. Tuđman analizira na koji način su se plasirale opasne dezinformacije, posebno vezano za Vukovar, odnosno kako se vodilo informacijsko ratovanje. Tuđman dokazuje da su cijelo vrijeme od početka raspada Jugoslavije u Bosni i Hercegovini postojale bitne razlike u stavovima i interesima tri bosansko-hercegovačka naroda i njihovih elita. Tuđman dokazuje da se oduvijek bošnjačka politička elita zauzimala za unitarnu građansku državu, srpska politička elita za srpsku nacionalnu državu u uniji s ostalim dijelom države, dok se hrvatska politička elita zauzimala za uniju triju etničkih jedinica. Tuđman dalje dokazuje da je Međunarodna zajednica u takvim uvjetima u početku bila posrednik, da bi s vremenom postala ključni i jedini arbitar u rješavanju krize, odnosno da je Međunarodna zajednica nametnula Dejtonskim sporazumom i drugim aktima odgovarajuće mišljenje, ali da je stalno odbijala preuzeti odgovornost i da je sustavno za probleme optuživala druge. O tome Tuđman kaže: "Četiri spoznajne paradigme koje se temelje na različitim vrijednostima (svjetonazorskim, političkim, kulturnim) generiraju različite teorije i različite interpretacije povijesti; generiraju četiri paradigme pamćenja rata u BiH, odnosno generator su četiri vrste (javnog) znanja o istim povijesnim događajima u kojima su sudjelovale različite političke opcije i njihovi sljedbenici." Tuđman opisuje kako su stvarani i korišteni mehanizmi proizvodnje lažnog pamćenja, kako se uspostavljala logika dvostrukih mjerila i kako se kontrolom informacija i informacijskog prostora laž pretvarala u istinu, kako su stvarani mitovi i predrasude o navodnom dogovoru Tuđman - Milošević o podjeli Bosne, o navodnoj agresiji Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu. Posebno je interesantno pisanje Tuđmana o tome kako su SAD dale zeleno svjetlo JNA i Miloševiću da ako je potrebno i oružjem sačuvaju Jugoslaviju. U ovoj knjizi posebno mi se svidjela analiza koju do sada nitko nije tako cjelovito učinio o tome kojom su strategijom nametnuti lažni mitovi, predrasude i laži o hrvatskoj krivnji i krivnji predsjednika Franje Tuđmana o navodnoj agresiji na Bosnu i Hercegovinu, teritorijalnim pretenzijama i podjeli Bosne. Paralelno prof. Tuđman piše kako se je skrivala istina o bošnjačkoj politici i na koji način se bošnjačka koncepcija unitarne Bosne i Hercegovine koja osigurava hegemoniju bošnjačkom narodu, nastojala prikazati kao demokratska, multietnička, multikulturna i multikoncesionalna koncepcija koja osigurava cjelovitost Bosne i Hercegovine i realizaciju prava i sloboda. Tuđman pokazuje kako su u početku Izetbegović i bošnjačka elita zagovarali opstanak Jugoslavije jer su smatrali da Jugoslavija omogućava da Muslimani od Makedonije do Hrvatske žive u jednoj državi i da ne budu podijeljeni u više budućih država. U početku je Izetbegović smatrao da će JNA braniti Bosnu i Hercegovinu od velikosrpskih pretenzija. Tek kada su uvidjeli da Milošević želi Veliku Srbiju, a ne očuvanje Jugoslavije, onda su se Muslimani odlučili za politiku Bosne i Hercegovine kao samostalne države. Muslimani- Bošnjaci prevarili su Međunarodnu zajednicu jer su samo formalno i deklarativno prihvatili unutrašnje uređenje Bosne i Hercegovine koje će osigurati i nacionalnu ravnopravnost Srba i Hrvata. Od početka vrlo sustavno hrvatske zahtjeve za unutrašnje uređenje Bosne i Hercegovine kojima bi se osigurala ravnopravnost hrvatskog naroda nastojali su prikazati kao podjelu Bosne i Hercegovine. Optuživali su Hrvatsku za dvostruku politiku te su nastojali hrvatsku politiku izjednačiti s Miloševićevom politikom kako bi svaki zahtjev za unutrašnjim uređenjem Bosne i Hercegovine, koje bi osiguravalo ravnopravnost hrvatskog naroda, prikazali kao podjelu Bosne i Hercegovine. Nije moguće u ovom kratkom prikazu ponoviti, čak ni nabrojati, sve bitne argumente koji dokazuju kako su informacijskim ratom Hrvatska i njezin predsjednik Franjo Tuđman, neopravdano optuženi za podjelu Bosne i Hercegovine. Upravo je obrnuto. Hrvatska je spasila Bosnu i Hercegovinu. Dejtonski mirovni sporazum bio je moguć, a s time i kraj rata, tek kada je Hrvatska vojska zajedno s HVO-om i Armijom BiH oslobodila veliki dio Bosne i Hercegovine i vojno prinudila Miloševića na kraj rata. U knjizi se sustavno i argumentirano analiziraju ambicije Haškog suda da na temelju presuda piše lažnu povijest balkanskih ratova. Dokazuje se kako je Haško tužiteljstvo vrlo sustavnom politikom, selektivnim odabirom slučajeva i izjednačavanjem ratnih zločina i zločina u ratu, velikosrpskog agresora i žrtve agresije nastojalo izjednačiti u odgovornosti za zločine. Prof. Tuđman argumentirano opisuje kako su određene političke snage u Hrvatskoj ne samo prihvatile takvu neistinu, takvo djelovanje Haškog suda nego su i svesrdno pomagale da se Haški sud nametne kao bitan instrument oblikovanja povijesti, sadašnjosti i budućnosti. Prof. Tuđman analizira kako se odvijala indoktrinacija i kako se pritiskom dolazilo do proizvodnje pristanka na laž kao istinu. Miroslav Tuđman na temelju dokumenata i presuda Haškog suda, niza knjiga, dokazuje kako doktrina o zajedničkom zločinačkom pothvatu služi za ostvarivanje međunarodne nepravde, odnosno da je u suprotnosti s univerzalnim vrijednostima i Poveljom Ujedinjenih naroda. Uspoređujući presudu vukovarskoj trojci: Mrkšić, Šljivančanin, Radić s optužnicom protiv Gotovine, Markača i Čermaka, te protiv Hrvata iz Bosne i Hercegovine, prof. Tuđman zaključuje da vukovarska trojka nije ni optužena ni suđena kao pripadnik zajedničkog zločinačkog pothvata. Prof. Tuđman dokazuje da nitko iz vojnog vrha JNA i jugoslavenskog političkog vodstva neće biti optužen i osuđen na osnovi zajedničkog zločinačkog pothvata. To je očita nepravda i ona dokazuje da se radi o sudu nepravde a ne pravde. Isto tako Tuđman dokazuje kako je pravomoćnom presudom general Safer Halilović također oslobođen odgovornosti za zajednički zločinački pothvat iako zapisnici Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz 1993/94. jasno potvrđuju da je Armija BiH provodila operaciju "Neretva 93" sukladno zapovjedi Alije Izetbegovića i Predsjedništva BiH. Iako je ta arhiva bila na raspolaganju tužiteljstvu i sudu u Haagu, iako je u slučaju vukovarske trojke bilo očito da se radi o zajedničkom zločinačkom pothvatu, oni u jednom i u drugom slučaju nisu optuženi za zajednički zločinački pothvat. Nasuprot tome u optužnicama protiv generala Ante Gotovine, Ivana Čermaka i Mladena Markača i u optužnicama protiv hrvatskih civilnih i vojnih dužnosnika u Bosni i Hercegovini optužnica se temelji na odgovornosti u zajedničkom zločinačkom pothvatu. Prof. Tuđman na taj način pokazuje nepravdu i dvostruka mjerila i prljave ciljeve Haškog suda. Tuđman također analizira i činjenicu da Međunarodne snage koje su bile odgovorne da štite Srebrenicu nisu optužene. Na osnovu tih primjera Miroslav Tuđman zahtijeva da se povuku optužnice protiv generala Gotovine, Čermaka i Markača te hrvatskih dužnosnika iz Bosne i Hercegovine jer su one kompromitacija međunarodne pravde, "ubijaju" istinu i otvoreno djeluju protiv hrvatskog naroda i hrvatske države. Interesantno je da se u Hrvatskoj ništa ne radi da se pritisne Haški sud. Ništa se ne radi da se ospore lažni svjedoci i krivokletnici iz Hrvatske koji zauzimaju važna mjesta u Hrvatskoj pa im se vjeruje na riječ i bez argumenata i činjenica. Umjesto toga Hrvatska ponovno pristaje na poniženje. Vukovar je granatiran mjesecima, s tisućama granata, razrušen je do temelja. Sve je to radila JNA, ali nema nikakve optužbe za prekomjerno granatiranje i za zajednički zločinački pothvat. Nasuprot tome Knin je oslobođen uz minimalno granatiranje i rušenje, ali za oslobađanje vlastitog teritorija hrvatsko državno i vojno vodstvo proglašeno je zločinačkom organizacijom. Da bude još gore takvu optužnicu podržavaju mnogi u Hrvatskoj, čak su i lažno svjedočili i svjedoče. S obzirom da tužiteljstvo nema dokaza za tako teške optužnice, ono u tijeku procesa traži dokaze pa je sada novi pritisak na Hrvatsku da mora dati izvješća o topničkim napadima na Knin, ako želi u Europsku uniju. I na nizu drugih primjera prof. Tuđman analizira zašto je Hrvatska došla u tako ponižavajući položaj. On pokazuje da smo izgubili na informacijskom ratištu ne samo zbog premoći onih koji su nas htjeli poraziti nego i zbog snažne Pete kolone u Hrvatskoj, koja je odigrala ključnu ulogu u diskreditaciji Domovinskog rata i prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana i svih bitnih ljudi u stvaranju i obrani suvremene i samostalne hrvatske države. I nakon izlaska iz tiska ove knjige informacijski rat protiv Hrvatske se nastavlja s još većom silinom. Slovenija koja želi dio našeg teritorija, optužuje nas na isti način kao što nas je optuživala velikosrpska politika koja je htjela trećinu Hrvatske pripojiti velikoj Srbiji. Kao što su onda Britanci i neki drugi pomagali takvu velikosrpsku politiku, tako danas pomažu slovensku politiku. Žao mi je što sam bio u pravu kada sam cijelo vrijeme pisao da će nakon uhićenja generala Gotovine doći novi ultimatumi, odnosno da nas neće primiti brzo u Europsku uniju kako su tada obećavali. Međutim, ne mogu razumjeti kako je moguće da mirno gledamo kako dio političke i medijske elite stalno pomaže tom informacijskom ratu protiv Hrvatske. Krajnje je vrijeme da se suprotstavimo rastakanju hrvatske države, da se izborimo za istinu i da obranimo istinu o našoj prošlosti ne samo zbog obveze prema onima koji su dali svoje živote, zbog obrane njihove časti nego još više zbog naše budućnosti. Ako se pomirimo da ništa ne možemo napraviti, ako čak prihvatimo laž kao istinu, ako mirno gledamo kako se sustavno u Hrvatskoj kao temelj ove Hrvatske ruši Domovinski rat da bi nas vratili na komunistički antifašizam - onda nam se crno piše. Zbog svega toga mi je izuzetno važna ova knjiga. Ona znanstveno i argumentirano, istinito i objektivno pokazuje kako smo i zašto došli u ovo stanje u kojem se nalazimo. Ona otkriva istinu i na taj način omogućuje da se za nešto čvrsto uhvatimo, odnosno traži od nas da svatko od nas koliko može doprinese u borbi da istina pobijedi. Nova svjetska kriza još više potencira opasnosti koje prijete i hrvatskoj državi i hrvatskom narodu ukoliko ostanemo apatični, odnosno ukoliko se pomirimo s onim dijelom hrvatske političke elite koja je prihvatila nametnutu laž kao istinu, koja prihvaća biti sluga stranih interesa i koja svoje osobne ambicije vidi u služenju stranim gospodarima. Iako to nije tema ove knjige ali je povezano s temom ove knjige, borbom za istinu, ne mogu ne spomenuti svoje čuđenje na neke stvari koje se događaju u Hrvatskoj. Dok su branitelji ginuli i branili Hrvatsku, u pretvorbi mnogi su postali bogataši ne na baš častan način. Moglo bi se reći, kao što sam to rekao 1993., da je najveća nepravda da su neki dobili metak, a neki imetak. Oni koji su u ratu dobili imetak, žele u ovoj krizi, mimo izbora postati odlučujući čimbenik koji će navodno izvesti Hrvatsku iz krize i spasiti Hrvatsku. Ustvari oni žele obraniti svoju imovinu, ozakoniti ono što su dobili a teret krize prebaciti na one koji su dobili samo metak. Predlažu smanjenje mirovina i plaća da bi očuvali svoje velike zarade i dividende, a teret krize prebaciti na one kojima je ionako teško i koji žive na neljudski način. Vladu se pokušava pretvoriti u izvršni organ krupnog kapitala, stranog i domaćeg. Umjesto pomaganja Vlade u teškoj svjetskoj krizi i Predsjednik Republike, oporba i mediji potkopavaju vladu, nastoje proširiti krizu pa čak i srušiti Vladu. Ponovo nam se nameće socijalistički model, stvaranja paralelnih institucija, centara moći, koji nastoje preuzeti bez pobjede na izborima ulogu Vlade. I to u vrlo kritično vrijeme kada se nastavlja protiv Hrvatske još žešće nepravedan informacijski, medijski i politički rat. Premijer velike države, imperija, Velike Britanije čiji su prethodnici bili najveća kolonijalna sila koja je vladala svijetom, čije su banke svojom eksploatatorskom politikom ubile više ljudi nego Hitler i Staljin zajedno, koji su vodili rasističku politiku, koji i danas zbog svojih ekonomskih interesa ratuju u Iraku i drugdje, izdvojio je kao najveći problem rasizma u Europi hukanje grupe huligana jednom engleskom reprezentativcu u Zagrebu kako bi mogao napasti za rasizam hrvatski narod, kako bi nas proglasio neodgojenim i nedovoljno demokratskim. Istovremeno Državni savjet Slovenije ponovno tvrdi da Hrvatska ne može u NATO jer je nacistička država? Slovenci ne bi to radili da nemaju podršku gospodina Browna i sličnih. Politika je usklađena. Za Browna smo rasisti, za Slovence ustaše, a za hrvatsku Petu kolonu zločinačka organizacija koja je na čelu s Franjom Tuđmanom na zločinački način došla do svoje države. Optužbe su preteške, koordinirane i s visokih mjesta što pokazuje da nisu slučajne. Ako se tome doda da nas predsjednik Srbije kontinuirano optužuje da je Oluja najveći zločinački pothvat poslije Drugog svjetskog rata, da Ante Nobilo tvrdi ne slučajno, da ima više elemenata genocida u Oluji nego u zločinima u Vukovaru, a da Žarko Puhovski kao svjedok optužbe u Haagu osnovama sociologije a ne konkretnim dokazima optužuje Hrvatsku da je provela etničko čišćenje, onda nema nikakve dvojbe da se informacijsko ratište protiv Hrvatske razbuktalo i širi, odnosno da je potrebno formirati zadnju liniju obrane nacionalnih interesa i okupiti sve raspoložive snage. Dakle smatram da smo došli u poziciju kada nema više uzmicanja, da smo došli na zadnju liniju obrane s koje ne smijemo biti potisnuti jer ćemo u protivnom izgubiti i svoju samostalnost, i slobodu pa i svoju državu. dr. Zdravko Tomac