28. VELJAČE 1989. i 20 GODINA KASNIJE
Tuđman: „Tada sam, zajedno s nekim drugim članovima poticajnoga kruga HDZ-a – hrvatskim piscima i intelektualcima – predstavio osnovni program nove hrvatske politike, koji je značio konačni prekid duge hrvatske šutnje i jednom zauvijek izlazak Hrvatske i svega hrvatskoga iz genitiva“. Tim je riječima Predsjednik Republike Hrvatske i predsjednik HDZ dr. Franjo Tuđman 1999. opisao značaj i domet nastupa članova inicijativnoga kruga Hrvatske demokratske zajednice održanog na tribini DKH u Zagrebu 28. veljače 1989. (vidi u: Izlazak iz hrvatske šutnje 28. veljače 1989. – 1999., HKZ – Hrvatsko slovo, Oratio pro Croatia IV, Zagreb, 1999.). Osim „poticajnog kruga HDZ“ i komunista svih boja okupljenih u titoističko-totalitarni Savez komunista Hrvatske (SKH), na sceni se u to vrijeme 1989. pojavilo i Udruženje za jugoslavensku demokratsku inicijativu (UJDI) zagovarajući liberalističko-unitarističku koncepciju.
Danas, dvadeset godina od povijesnog 28. veljače 1989. živimo u okolnostima u kojima su SK i UJDI, premda su im imena doživjela preobraženja i premda su tako transformirani formalno u oporbi, ključni čimbenici hrvatskoga društva. Zato i ne čudi što je o dvadesetoj obljetnici pada komunizma, na samo Stepinčevo, kardinal Josip Bozanić u svojoj homiliji kazao kako je zavjesa pala, a strukture su ostale. Mala nam je utjeha, osobito s obzirom na hrvatske žrtve velikosrpske agresije, što slične probleme s komunističkim strukturama proživljavaju i ostale postkomunističke države. Ako se išta od hrvatskih intelektualaca danas očekuje, onda je to zdrava i precizna analiza „stanja države i nacije“ i „nova hrvatska politika“. Takvu je analizu 28. veljače 1989., uvažavajući realne prilike i okolnosti, predstavio dr. Tuđman nazvavši je Prednacrt programske osnove Hrvatske demokratske zajednice. Izlazak iz nametnute hrvatske šutnje i genitiva uvezan s pomirbom hrvatskoga naroda, predstavljao je pravu podlogu nacionalnoga zajedništva i solidarnosti, bez kojega ne bi bilo moguće obraniti se od velikosrpske agresije, obnoviti samostalnu državu i umjesto totalitarnog komunističkog režima uvesti demokratski sustav.
S obzirom na to da danas bez obzira na izborne rezultate prevladava logika SK i UJDI-a ne čudi što se povijesno važan nadnevak 28. veljače ne uči u sklopu obrazovnih ustanova, niti se spominje u javnosti. Prođe li pri Haaškom sudu politička kvalifikacija o hrvatskom „zajedničkom zločinačkom pothvatu“ (ZZP), koja je kreirana nigdje drugdje negoli u Hrvatskoj u ideološkim laboratorijima liberalističko-unitarističke koncepcije a potom preseljena u međunarodno kazneno pravo u MKSJ, ideolozi SK i UJDI-a sigurno će i nadnevak 28. veljače, bude li se u Hrvatskoj pravedno valorizirao, strpati u kategoriju „aveti prošlosti“ i u same začetke ZZP-a. Jedan od čelnika UJDI-a, prof. Žarko Puhovski, svjedok je haaškog tužiteljstva u predmetu u kojemu je Hrvatska optužena baš za ZZP (sic!). S druge strane, treba primijetiti, kako se nijedan zagovornik liberalističko-unitarističke koncepcije bivše Jugoslavije, ne nalazi na optuženičkoj klupi političkog suda u Haagu. Oni koji su slijedili politiku izlaska iz nametnute hrvatske šutnje i genitiva, sjede na optuženičkoj klupi. Kako je to moguće? Tako što već desetak godina onaj dio hrvatske političke elite od koje većina hrvatskoga naroda očekuje nastavak politike izlaska iz hrvatske šutnje i genitiva nije u stanju ili ne želi provesti tu politiku, dok su strukture zadužene za hrvatsku šutnju i genitiv prilagodile svoje djelovanje, promijenile retoriku, ali ne i ciljeve. SK i UJDI nema oporbe, zato smo tu gdje jesmo.
Kreirajući ZZP, kao nekad „povampireni hrvatski nacionalizam“, SK i UJDI pronašli su i zamjenu za Beograd. Sada Haagu i Bruxellesu prinose „žrtve paljenice“. Po njihovu dolasku na vlast 2000. osvanuo i novi pojam: Zapadni Balkan, zamjena za Jugoslaviju. Ona se raspala, ali se ta činjenica ne prihvaća. ZZP je osveta liberalističko-unitarističke koncepcije, koju je Tuđman demokratski pobijedio oslanjajući se na vlastite snage i pomoć Božju. Hrvatska bi već bila, prije Rumunjske i Bugarske, pa moguće i Slovenije (koja je u EU postala izvršna palica Londona prema Hrvatskoj), u Europskoj uniji da nije političkog suda u Haagu i ZZP-a (uz pretpostavku da se na referendumu većina izjasni za ulazak u EU). Nastavi li se ovako, ako ikad i uđe u EU, ući će s instaliranom hrvatskom šutnjom i u genitivu, a moguće i u društvu (zajednici) sa Srbijom. Strpati agresora i njegovu žrtvu u isti lonac pravi je zločinački pothvat namjernog stvaranja pretpostavki za nove sukobe. Treba li o svemu tome šutjeti ili ćemo prihvatiti po(r)uku povijesnog nadnevka 28. veljače 1989.!?
Primjedbe