(NE)ZABORAVLJENA PRIČA IZ DRINOVACA

Zvonko Pandžić - Kod Glavaševe gomile

Utorak, 28. studenoga 2006.

Kod Glavaševe gomile Kratka priča s dugoga puta (ulomak) Branimiro in vinculis duci Kod Augusta Šenoe priča obično počinje na Griču, negdje blizu Banskih dvora, i to u veljači, možda na dan sv. Agate djevice i mučenice. Ova ovdje počinje na dan Svih svetih živih i mrtvih, još tekuće godine Gospodnje 2006., ali tamo daleko od Griča i sudbonosnih Banskih dvora, u topografskom smislu posve blizu Glavaševe gomile, upravo na Bartulovoj zemlji, Bartuluši, velikom mjesnom groblju u Drinovcima. I naša se priča ovih dana naizgled nastavlja, ali tek kao jedna prijetvornička farsa zakrabuljenih, negdje u blizini Kamenitih vrata i Trga sv. Marka, u podzemnim tunelima ispod Griča i Kaptola, doista slično kao i kod Šenoe i Marije Jurić-Zagorke. Ipak, prijetvornici ne pišu ovu priču nego – svojim životom – odlučni i dosljedni .... Od djetinjstva nisam bio na tom mjestu toga dana, gdje se i moji pokapaju, jer sam u to vrijeme uvijek bio daleko po bijelome svijetu ili zbog studija ili zbog rada pa sam na Bartulušu obično dolazio ljeti, u prolazu i u osami. Ove godine na 1. studenoga pošao sam stoga na Bartulušu nešto ranije, a misa je po starom običaju toga dana bila na groblju a ne u crkvi u 11 sati (communio sanctorum, simboličko zajedništvo svih svetih živih i mrtvih). No već u 10 sati na prostranom novouređenom prilazu ispred groblja i kod velikoga križa i spomenika palima iz oba rata zatekao sam mnoštvo automobila raznih registracijskih oznaka, ali i veoma veliki broj ljudi koji su na taj dan iz svih pravaca došli pohoditi grobove svojih milih i pomoliti se za njih i sve nas. More cvijeća i svijeća svjetlucalo je oblačnoga prijepodneva na horizontu između uređenih obiteljskih grobnica, pošto je Bartuluša markantna uzvisina koja dominira iznad samoga sela, nipošto tzv. lost landscape (izgubljeni krajolik), kako bi se to za groblja često moglo reći. Odavde se kao na dlanu vidi skoro čitavo Imotsko-bekijsko polje (oko 6000 hektara) i mjesta oko toga polja: Runovići, Proložac, Zmijavci, Imotski, Crveno jezero, Vinjani, Gorica, Sovići, Gornje Grude, Blaževići itd., dočim se na sjevernomu horizontu od Gruda pa iznad Sovića ukoso gubi nova cesta prema Posušju, iza koje se kroz oblake vide vrhovi tek naizgled malenih planina Zavelima, Čabulje, Čvrsnice i Vrana, dočim je Biokovo na južnoj strani Bartuluše i Imotskoga polja tako blizu da se iz ove podbiokovske perspektive čini kako daleko više strši u nebo nego li je to u stvarnosti slučaj. Na granitnom spomeniku uz hrvatski grb a ispod spomenika u obliku križa more svijeća. U sami grb su urezana imana palih i ubijenih iz Drinovaca za onoga rata i poraća (preko 200), i ovoga, Domovinskoga (12). Malo koja kuća da nije izgubila koga u svjetskomu ratu. Ipak, najveći broj je ubijen poslije rata, na raznim križnim putevima i u samomu mjestu od narodne vlasti. Tu je primjerice urezano ime i Dragice Glavaš (Lugićeve) koju su antifašisti strjeljali trudnu ispod crkve u Drinovcima poslije nedjeljne mise, i to dvije godine nakon rata, jer su sada bili sigurni da joj je muž bio živ a nije se predavao. Mnoštvo je tu popisanih civila i vojnika: Majića, Tomasa, Glavaša, Alerića, Šimića, Majstorovića, Pandžića itd., a, ako se ne varam, i sedam Buconjića Jamberovića iz jedne kuće pogubljenih. Od žrtava iz Domovinskoga rata zapisano je i troje mojih bliskih Pandžića ali i jedan u moje školsko vrijeme mali dječačić Majstorović, čija je mama također Pandžuša, kojega sam također poznavao. Lijevo od ulaza u danas prošireno groblje je posve nova kapela s oltarskim predvorjem i suvremeno uređenom mrtvačnicom u pozadini. Naša nova obiteljska grobnica je još uvijek prazna pa ja idem na staru veliku kamenu u koju se čak istovremeno moglo položiti nekoliko sanduka, u kojoj počivaju svi naši Pandžići, djed i baka također. Položivši cvijeće zapalio sam s ocem svijeće kao i svi, pomolio se za naše mrtve i sve žive. Uz samu grobnicu sam zatekao mnoge rođake koje odavno nisam bio vidio. Neki su došli iz Beča, drugi iz Zagreba, treći iz Splita, Dubrovnika i Hvara, no ipak najveći broj njih bio je iz samoga sela. Mama, koja se nije osjećala dobro pa nije pošla na groblje, dala nam je svijeće da ih zapalimo i na grobu njenih roditelja. Glavaševe grobnice su u redu odmah iza Pandžićevih, stara zajednička i nove obiteljske koje su izgradili. Tu zatekosmo ujaka Srećka iz Splita i mnogobrojne Glavaše Kugiće. Najbrojniji su Tomislavovi, nekoliko sinova, nevjesta i već unuci, pa njegovi danas čuvaju vatru kod Kugića. On sam je bio jedinac koji oca nije vidio jer je pao braneći Široki Brig prije nego se Tomislav rodio. Odgojila ga sama mater mu Ljuba uz velika odricanja. Na njihovim grobnicama sva sila ukrasa i svijeća koje su zbog oblačnoga dana svijetlile naizgled još jasnije. Tik do Glavaša Kugića u svojoj grobnici leže i stari Glavaši Joskići, Martin, Andrija, Mate i Ante s obiteljima kao i njihovi bliži rođaci. I na njihovoj grobnici svijeće iako Joskića više nema u Drinovcima, odselili su davno u obećanu zemlju, Slavoniju. Ante, zvali su ga Antuka, bio je djed Branimirov, i kako veli Iko Markijin koji ga se dobro sijeća, i izgledom je Branimir Antuki veoma sličan. Antuka je oženio Jaku od naših Pandžića Jurinovaca, a imali su petoro djece: Stipu, Rudu, Juru zvanoga Milko, Ljubu i kćer Katu. Svi su odselili, pa i Kata koja se udala u obližnja Ploca. Antuka je umro relativno mlad, još uoči rata kada mu je sin Ljupko bio u vojsci. Našli su ga mrtva na strmom pješačkom putu između Glavaševih ograda i Pandžića kuća (1500 m udaljenosti i 200 m razlike u nadmorskoj visini), skoro na istom mjestu gdje su pred kraj rata partizani iz zasjede ubili Lukana Glavaša. Udarila ga kap, rekoše. Joskići su iznijeli skale (ljestve) i odnijeli Antuku, pokopan je na Bartuluši po običaju sutradan. Sin mu Ljubomir (r. 1921.), zvani Ljupko, otac je našega generala i uznika Branimira. Početkom rata bio je u domobranstvu, ali je uskoro mobiliziran u njemačku vojsku. Žene su govorile da je uzet u "vražiju diviziju". Bit će ipak točnije da je bio pripadnik Wehrmacht-a, unutar južnoeuropske borbene grupe E kojom je zapovijedao general Löhr. (Taj je koncem rata izvukao svoju vojsku iz Grčke preko Srbije i Hrvatske u Austriju. Kasnije se dragovoljno vratio da mu sude u Beogradu, čime je spriječio izručenje i smrt svojih časnika u titovini. Osudili su ga i pogubili zbog bombardiranja Beograda, ali je tim činom spasio živote mnogih svojih časnika i vojnika). Ljupko je rat preživio, i, što je još bitnije, nije bio pogubljen kada se vratio. Možda je iz Austrije i zarobljeništva ponio neki američki papir na kojemu je stajalo "displaced person" (izmještena osoba), pa je uz mnogobrojne partizanske žigove i propusnice prošao od Austrije do Drinovaca. Možda je preživio i zbog toga što se vratio negdje 1946., kada je prvi val pogubljenja narodna vlast već bila temeljito obavila. Da se Ljupko vratio saznali su svi Glavaši jedne večeri jer su se i djeca koja su već bila spavala probudila. Glasno je plakao Ljupko našavši zatvorena kućna vrata i bez svjetla u kući. Odmah je znao da ni mame više nije bilo. Ona bi ga sigurno bila dočekala, zborio je jecajući, budna uz uljnu svijeću lućerdu (lucerna, potroleja još nije bilo). Brat mu Milko, još jedini u kući, otišao je spavati kod rođaka Ikare u njegovu kuću. I doista, mamu Jaku su pokopali samo tri dana prije nego se Ljupko iz rata vratio. Kasnije je i on oženio, kako se to eto često događalo kod Glavaša, jednu Pandžušu, Zoru Grginu od Pandžića Martinovaca iz Bovana i otišli u Slavoniju kao i svi Joskići. Slavonija je kod nas oduvijek bila obećana zemlja, najkasnije od gladnih godina 1916. i 1917., kada je fra Didak Buntić odveo mnogu djecu tamo da ne umru od podhranjenosti. Kasnije su naši tamo išli «u kukuruz», tj. u berbu kukuruza i pšenice kada još nije bilo kombajna i vršalica modernoga tipa. Obično su odlazili oni koji nisu imali dovoljno žita i brašna za svoju brojnu obitelj, pa su za plaću dobivali, već prema dogovoru, kukuruz ili pšenicu. Joskići su imali malo zemlje u polju, dosta manje od Kugića, pa su redovitio išli u Slavoniju. Za kriznih godina, poglavito onda kada je plivalo Imotsko polje pa prave sjetve nije moglo ni biti, u najboljem slučaju moglo je uspjeti proso, u Slavoniju se išlo masovno. Od Bartuluše sam ovaj put produžio do Glavaševe gomile, ispod koje su, u Krkinu docu, Glavaševe kuće. Gomila je zapravo ilirska i markirala je granicu po austrijskom katastru (Markung) između Drinovaca i Tihaljine. Tuda je prolazila austrijska makadamska cesta prema Imotskom koju su početko sedamdesetih domaći ljudi asfaltirali vlastitim novcem. Radove je izvela, nimalo čudno, građevna tvrtka, čini mi se da se zvala «Gradnja», iz Osijeka u kojoj su radili mnogi podrijetlom iz našega sela, tako i Borko moj rođak i građevinski inženjer. Pored gomile, koja je danas obrasla u makiju jer više nema ni ovaca ni koza, je autobusna stanica pa sam tu često kao školarac čekao autobus za Split nakon što bih pješke snio teški kofer. Istim putem pored Glavaševih kuća su silazili i mnogi naši pretci ilegalno na leđima noseći rezani duhan preko Slivna i Kozice prema Makarskoj, Hvaru i Braču. Kod Glavaša su navraćali i zanoćivali mnogi iz okolnih sela koji su na magarcima i konjima nosili žito u mlinicu u Peć-Mline, tamo gdje ponornica Vrlika iz Imotskoga polja ponovno izvire kao Trebižat i gdje je nedavno sagrađena hidrocentrala. Tuda, južnije od Glavaša i nove ceste, kroz duboku usjeklinu je prolazila i danas vidljiva cesta rimskoga namjesnika Dollabelle, koji je vodio legije od Narone do Salone. Tu se u novije vrijeme križao i pješački put hodočasnika koji je vodio preko Biokova sve do sv. Vice u Podgori. Danas su točno kod gomile autima jedan za drugim skrećali mnogi Glavaši, a razgovor se nakon ručka vodio, kao i nekoć ispod legendarne kostile između kuća, ali danas posebno o Branimirovoj žrtvi za sve nas. Neke kojih nije bilo na groblju tu sam sreo nakon mnogo godina. Ujak je obnovio staru zajedničku kuću, a neke pločama pokrivene staje su se međutim već urušene. Urušila se i stara zajednička kuća Joskićevih. Od njihovih jedino je Peša, Ljupkov rođak, sagradio novu kuću u svojoj ogradi uz cestu nasuprot same gomile, kada se pred kraj života bio povratio iz Osijeka. Rekoše mi da je i Branimir tu navratio prije dvadesetak dana, očito je slutio što mu se sprema. Njega nikada osobno nisam upoznao. Kako je rođen i odrastao u Osijeku kao dijete nije navraćao kod Glavaševe gomile, ili ga ja tada nisam sreo. Upoznao sam mu ipak oca Ljupka, i to jedne nedjelje početkom osamdesetih u Freiburgu im Breisgau, u Njemačkoj, gdje sam studirao. Te nedjelje došao je vlakom iz Rheinfeldena u Schwarzwaldu na misu u crkvu Srca Isusova u Freiburg. On je već početkom šesdesetih otišao u Njemačku za poslom. I kako je to obično bivalo u ono vrijeme, «gastarbeiteri» postadoše potencijalni narodni neprijatelji i kontrarevolucionari. Za Ljupka su se narodne vlasti već u Osijeku zanimale, saznale su i za njegovu ratnu prošlost, a kada je otišao u Njemačku postao je posve sumnjiv. Obitelj u Osijeku je već od početka osjetila udbaške metode, a i Ljupko sam dugo godina nije mogao u Osijek. Još 1. kolovoza 1989. bio je na posebnoj potjernici SSUP-a «Neprijatelji SFR Jugoslavije», kako se može pročitati u knjizi Hrvati i drugi neprijatelji SFR Jugoslavije, Split 2000 (Laus), str. 202. Predviđene mjere «podnosioca predloga» (SDS Osijek) su bile «nadzor i kontrola lica». Slično stoji i za mene osobno na str. 450, pa mi nije teško razumjeti u kakvoj se situaciji nalazila njegova obitelj u Osijeku. Umro je kratko nakon što je obranjen Osijek i hrvatska sloboda, i Branimiru budi hvala ... Pozdrave u biljeg zahvalnosti i solidarnosti mu uputiše toga dana svi Glavaši i Pandžići i svi Drinovčani koje sam sreo. Piši mu, rekoše mi, na Tebi je red, neka zna da smo svi uz njega kao i prije petnaest godina ... Zvonko Pandžić