MILE PEŠORDA O KLANU DRAKULIĆA
U kolumni Eurogledi
Piše: MILE PEŠORDA
DRAKULIĆI UREĐUJU HRVATSKU
Pomisao na demokratsku, tojest slobodnu i hrvatsku Hrvatsku, a još
k tomu samostalnu i od središta vojno-političke jugodiktature
neovisnu, bila im je u toj mjeri nepodnošljiva da su silinom oružja
svoje JNA i paravojnih srpskih zločinitelja i vještinom državotvorne
im laži udarili na hrvatski povijesni svibanj, na božićni narodni
Ustav, na ovaj ulomak čudesno lijepe zemlje koji nam je preostao od
"stare slave djedovine". Uvježbavali su na Hrvatima, u dvjema
"Jugoslavijama", vlastitu strogoću, iskušavali granice izdržljivosti
civilizirana naroda izložena udarima barbarogenijskoga biča. Ali
Hrvati su, kao doista duhovno velika i povijestno konstituirana
nacija, na sedamdesetgodišnju neprekinutu državnu tiraniju i teror tih
osvajača (u neku ruku potomaka onih bojovnika koji su, u krvavoj
Nikopoljskoj bitki 25. rujna 1396., kao ratnička postrojba u taboru
tursko-osmanlijske vojne sile na osvajačkom pohodu u Europu, zadali
smrtni udarac cjelokupnoj eurokršćanskoj vojsci koju je predvodio
kralj Sigismund, pa tako i hrvatskim junacima na čelu s banom Nikolom
Gorjanskim koji su, prema povjesničaru F.Šišiću, "spasli kršćanskom
oružju slavu toga dana") odgovorili djelom narodnoga oslobođenja i
idejom oprosta i pomirenja u izgledu slobode, pobratimstva i
posestrimstva u kontekstu obnovljenoga Zapada. S osloboditeljskom
Olujom i i "diplomatskim" povratkom okupiranoga Vukovara i cijeloga
hrvatskoga Podunavlja matici zemlji, povjerovali smo u u posvemašnji
mir, u pravdu za žrtve srpske agresije, naplatu ratne odštete od
Srbije i Crne Gore, u brzi hrvatski oporavak od grozomornih ratnih
razaranja i počinjenoga kroatocida. Nu, dojučerašnji tamničari
hrvatstva - koji su se spasili od vojno-političkoga poraza pred
hrvatskom vojskom tek uz bezgraničnu im potporu nekih globalnijih
središta moći - uopće se ne mire s hrvatskim putom slobode u Europu i
svijet, s tim novim, simboličnim, susretom Solina i Rima, Banskih
dvora i Bijele kuće, pa pokušavaju Hrvate i Hrvatsku, ako ih već
nikako ne mogu na toj slobodarskoj okomici skršiti, barem sramotno
žigosati i povijesno opteretiti te na taj način potaknuti izguravanje
Hrvatske iz kruga civilizacijske elite današnjice, gdje joj je inače
mjesto.
Sad kada nas, iz družine memorandumaških tadića, opet bučno
prozivaju neki srbijanski dužnosnici što su čelnicima šešeljizirane
Srbije, za sveopći je mir i dobro koristno podsjetiti se istine kako
je najnoviji ciklus nasrtaja onih koji ne toleriraju demokratsku
Hrvatsku silovito započeo, ovdje svima odveć znani, verbalni
atentator i trgovački putnik komunističkoga "jugoslavenstva jučer,
danas i...zauvijek", koji je, prije desetak mjeseci, otvoreno optužio
Crkvu u Hrvata da je "desničarska", "nacionalistička", "proustaška".
Kasnije je njegova jugoslavenstvujušća istomišljenica, u londonskoj im
središnjici, objavila doista klevetnički pamflet o "ustašlucima"
Sanaderove Hrvatske, kojima je, po pamfletistkinji našoj, "zajednički
imenitelj" navodna "rehabilitacija fašističke ideologije" i "očigledno
nepostojanje volje kod državnih institucija" da "reaguju" na nju.
Krajnje netolerantna prema istini, ova je hrvatsk-srpska spisateljica
pribjegla krivotvorini i milijunskome je anglofonskom čitatetljstvu
hrvatski "turistički raj na zemlji" prikazala kao "ustaški vaj", a
demokratsku Hrvatsku označila nastavkom "nacističke marionetske vlade
između 1941. i 1945. godine". U prijevodu na srpski, spisateljičino
(neutemeljeno) prokazivanje Hrvatske glasi: "Problem je hrvatski stav
prema sopstvenoj prošlosti. Dokumenti i izjave su jedno, a stvarnost
je druga stvar.U stvarnosti, Hrvatska je pre svoje 17-godišnje
nezavisnosti bila nezavisna država samo jednom: između 1941. i 1945.,
za vreme nacističke marionetske vlade. Upravo se na tu istoriju
oslonila Hrvatska Franje Tuđmana i to nastavlja." Zaključivši kako i
posttuđmanovska Hrvatska takve "ustaško-nacističke" karakteristike kao
"svoje duboko usađene vrednosti čuva skrivenim", ova je crvena
zvijezda (što Slavenkom se Drakulić zove) smrknutoga dijela
književnoga neba nad Europom izrekla dosad možda najopakiju laž i
najstrašniju optužbu protiv demokratske Hrvatske od njezina postanka
30. svibnja 1990. do danas. Ćosićevskih priznanja za " srpsku laž
stoljeća" ne će joj stoga uzmanjkati, makar se samom srpskom akademiku
i ex-državniku D.Ćosiću omakla i poneka politička istina, poput one u
NIN-u od 23. listopada 2008., na str. 18: "...ali mi smo osvojili i
neke istorijske pobede: Republiku Srpsku...".
Drakulićski ružno urezivanje nacističkih obilježja u biće samo,
nikada nacističke i nikada fašističke, Croatiae imalo je brojne
ozdraviteljske učinke u narodu sklonu brzom zaboravu nanesenih mu
nepravdi. Jedan od inih je i probuđeno sjećanje na četničko-
partizansko urezivanje slova "U" na čelu zarobljenim Hrvatima godine
1945. U tome se času pada pod novu serbookupaciju, načelnik OZN-e za
okrug Banija usudio podsjetiti rukovoditelja i srpskoga potpukovnika
(kasnije i generala) OZN-e za Hrvatsku Veljka Drakulića na sljedeće
fakte: "U Kostajničkom i Dvorskom kotaru narod ne vjeruje u današnju
vlast, i u Dvorskom kotaru neki kažu da to nije naša država i naša
vlast, jer su Srbi u komandama, Srbi su svugdje, a Hrvati nigdje. U
kotaru Kostajnica dogodilo se da su naše vlasti pohapsile neke ljude,
izrezali im U na čelu i provodili ih kroz selo i odvodili u šumu gdje
su ih likvidirali. Oduzimaju imovinu, blago, dovodeći lažne
svjedoke... Šovinistička mržnja se razvija u velikoj mjeri dolaskom
povratnika iz Srbije. Oni govore: Što ne ubiješ sve Hrvate? Zašto
čekate?..." (Partizanska i komunistička represija i zločini u
Hrvatskoj 1944.-1945. - Dokumenti , str. 234., Slavonski Brod,
2005.).
Uz Svjetski dan tolerancije (one koja je podnijela čas genocida nad
hrvatskim Gradom junakom Vukovarom) i razvidne pokazatelje nastavka
svesrpskih nasrtanja, učinila mi se nepodnošljivom šutnja o jednoj,
gotovo stoljetnoj, praksi netolerancije prema živoj, hrvatskoj
Hrvatskoj, šutnja pred svima tim djelima zlim.
Primjedbe