ISTINA UVIJEK POBJEDJUJE
REKOM - NOVO REGIONALNO POVEZIVANJE
UDRUGE KOJE SU PREUZELE PRLJAVE POSLOVE POLITIČARA
Godinama u Hrvatskoj, Srbiji, Bosni i Hercegovini postoje udruge koje
se nazivaju udrugama za ljudska prava, za pomirenje, za regiju,
zločine, jednakost u ratnom paklu na ovim prostorima. Velik posao i za
državu, ali joj pripada, jer država je odgovorna za postupke.
Godinama se čudim upornosti i nakani. Prije svega kao svjedok vremena
i potrebom za pravednim sagledavanjem događaja. Postoji li drugi
način oblikovanja moždanih vijuga od ovog koji se radi preko
<> ?
Ovo što rade daleko je od bilo kojeg dobrovoljnog prihvaćanja
dijaloga sa agresorskom stranom za sve koji nemaju interes u ovoj
raboti. Osjećam ih kao vrlo agresivne skupine, zadužene za provođenje
programa za koji dobivaju izdašna sredstva. Nisam primijetila
pozitivan uspjeh njihovog djelovanja iako imaju izuzetnu podršku
medija. Naprosto postoje stvari koje se rade iskreno i programirano.
Ljudi to osjete.
Pri jednom susretu u Vukovaru savladala sam samu sebe i prišla gđi
Nataši Kandić , predstavnici demokratske Srbije, predsjednici jedne
takve udruge. Predstavila se, dala joj vizit kartu i zamolila za
kratki razgovor kada dođe u Zagreb. Iskreno, željela sam čuti i tu
meni drugu stranu.
Nije mi se javila i ja sam ponovila zamolbu za razgovor pri susretu u
Zagrebu. Uručila sam joj zapise svjedočanstava žena Hrvatske iz
vremena Domovinskog obrambenog rata. Pet knjiga iz pet hrvatskih
gradova, različitih istinitih zapisa o proživljenim ratnim strahotama.
Napisale su ih žene, majke vojnika u JNA, prognanice, žene u obrani,
bolnici, prognaničkoj školi, podrumu, različitim uvjetima ratnog
preživljavanja, istinito, emotivno, bez mržnje i poziva na osvetu,
žene različitih nacionalnosti.
Zamolila sam gđu.Kandić da ih pročita i nakon toga javi kako bismo
obavile razgovor. Nije. Zašto nije, zna gđa. Kandić a znam i ja.
U svjedočanstvima ne piše da su žene ispraćale tenkove u pohod na njih
sa cvijećem, piše da su apelirale Kadijeviću i JNA da mirnim putem
riješe nastale političke probleme u tadašnjoj Jugoslaviji, piše da su
žene bile u Londonu, Berlinu, Parizu, Beču i molile političke moćnike
da zaustave ratni Beograd. Pišu istinu, ne oblikuju je.
Pišu o protjerivanju, spašavanju djece, proživljenom u prognaničkim
sobama, o dugim godinama bez prava na dom, svoje mjesto, posao. Pišu
o svojim najbližim ubijenim na pragu doma.
Kakva je to dobra namjera ove patnje ignorirati? Njihov program treba
to posložiti u druge vrijednosti. To se može u programima. Nije moguće
u ljudskim srcima, dušama, osjećajima. Nije moguće bez istinitog,
pravičnog, pravednog slaganja događaja. Na istini počiva budućnost.
Do tada će se provoditi programi, gotovo ponavljajući nasilje,
ponovno i u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Provoditi program istine
o žrtvi i agresoru. Kako mogu u tome sudjelovati ?
Mi ćemo pisati istinu. Zbog sebe. Zbog onih koji dolaze. Istinu nije
moguće programirati. Ona uvijek pobjeđuje.
Udruga Žene u Domovinskom ratu
Marija Slišković, predsjednica
UDRUGE KOJE SU PREUZELE PRLJAVE POSLOVE POLITIČARA
Godinama u Hrvatskoj, Srbiji, Bosni i Hercegovini postoje udruge koje
se nazivaju udrugama za ljudska prava, za pomirenje, za regiju,
zločine, jednakost u ratnom paklu na ovim prostorima. Velik posao i za
državu, ali joj pripada, jer država je odgovorna za postupke.
Godinama se čudim upornosti i nakani. Prije svega kao svjedok vremena
i potrebom za pravednim sagledavanjem događaja. Postoji li drugi
način oblikovanja moždanih vijuga od ovog koji se radi preko
<
Ovo što rade daleko je od bilo kojeg dobrovoljnog prihvaćanja
dijaloga sa agresorskom stranom za sve koji nemaju interes u ovoj
raboti. Osjećam ih kao vrlo agresivne skupine, zadužene za provođenje
programa za koji dobivaju izdašna sredstva. Nisam primijetila
pozitivan uspjeh njihovog djelovanja iako imaju izuzetnu podršku
medija. Naprosto postoje stvari koje se rade iskreno i programirano.
Ljudi to osjete.
Pri jednom susretu u Vukovaru savladala sam samu sebe i prišla gđi
Nataši Kandić , predstavnici demokratske Srbije, predsjednici jedne
takve udruge. Predstavila se, dala joj vizit kartu i zamolila za
kratki razgovor kada dođe u Zagreb. Iskreno, željela sam čuti i tu
meni drugu stranu.
Nije mi se javila i ja sam ponovila zamolbu za razgovor pri susretu u
Zagrebu. Uručila sam joj zapise svjedočanstava žena Hrvatske iz
vremena Domovinskog obrambenog rata. Pet knjiga iz pet hrvatskih
gradova, različitih istinitih zapisa o proživljenim ratnim strahotama.
Napisale su ih žene, majke vojnika u JNA, prognanice, žene u obrani,
bolnici, prognaničkoj školi, podrumu, različitim uvjetima ratnog
preživljavanja, istinito, emotivno, bez mržnje i poziva na osvetu,
žene različitih nacionalnosti.
Zamolila sam gđu.Kandić da ih pročita i nakon toga javi kako bismo
obavile razgovor. Nije. Zašto nije, zna gđa. Kandić a znam i ja.
U svjedočanstvima ne piše da su žene ispraćale tenkove u pohod na njih
sa cvijećem, piše da su apelirale Kadijeviću i JNA da mirnim putem
riješe nastale političke probleme u tadašnjoj Jugoslaviji, piše da su
žene bile u Londonu, Berlinu, Parizu, Beču i molile političke moćnike
da zaustave ratni Beograd. Pišu istinu, ne oblikuju je.
Pišu o protjerivanju, spašavanju djece, proživljenom u prognaničkim
sobama, o dugim godinama bez prava na dom, svoje mjesto, posao. Pišu
o svojim najbližim ubijenim na pragu doma.
Kakva je to dobra namjera ove patnje ignorirati? Njihov program treba
to posložiti u druge vrijednosti. To se može u programima. Nije moguće
u ljudskim srcima, dušama, osjećajima. Nije moguće bez istinitog,
pravičnog, pravednog slaganja događaja. Na istini počiva budućnost.
Do tada će se provoditi programi, gotovo ponavljajući nasilje,
ponovno i u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Provoditi program istine
o žrtvi i agresoru. Kako mogu u tome sudjelovati ?
Mi ćemo pisati istinu. Zbog sebe. Zbog onih koji dolaze. Istinu nije
moguće programirati. Ona uvijek pobjeđuje.
Udruga Žene u Domovinskom ratu
Marija Slišković, predsjednica
Primjedbe