HRVATSKOJ TREBA POVRATAK NA TUĐMANOVU DRŽAVNICKU DOKTRINU
predsjednika dr. Franje Tuđmana
Gradska vijećnica, Zagreb, 11. prosinca 2008.
Prof. dr. Zdravko Tomac
HRVATSKOJ TREBA POVRATAK
NA TUĐMANOVU DRŽAVNIČKU DOKTRINU
Jedno vrijeme se činilo da bi drugi državnik među hrvatskim
političarima mogao biti Ivo Sanader, međutim Sanader je prokockao
svoju šansu jer je bitno odstupio od Tuđmanove političke doktrine
ulagujući se lijevo liberalnim snagama i odstupajući od predizbornih
obećanja. Pred izbore se pozivao na Tuđmanovu državničku doktrinu, da
bi nakon izbora prihvaćao Vesnu Pusić koja je, zajedno s Mesićem, na
čelu antituđmanovskih snaga koje kroz radikalnu detuđmanizaciju
pokušavaju rashrvatiti Hrvatsku i vratiti nas tamo gdje smo ranije
bili.
Kažu da vrijeme sve stavlja na svoje mjesto.
Kako vrijeme protiče usprkos vrlo smišljenih pokušaja
diskreditacije i sotonizacije prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje
Tuđmana sve je jasnije da je dr. Franjo Tuđman za većinu hrvatskog
naroda simbol i metafora hrvatske državnosti i samostalnosti,
hrvatskog prkosa i otpora i zato nije slučajno što je i dalje, devet
godina poslije smrti, glavni i najopasniji protivnik antihrvatskih
snaga.
Ali što je više napada, dr. Franjo Tuđman postaje sve
omiljeniji u hrvatskom narodu. Sve je više trgova, ulica i aleja s
njegovim imenom. Sve je više spomenika i bista te drugih načina
obilježavanja trajnog sjećanja na dr. Franju Tuđmana. Za golemu većinu
hrvatskog naroda dr. Franjo Tuđman je ne samo jedan od velikana, nego
i najveći u Aleji hrvatskih velikana. Kao državnik, političar i
znanstvenik, kao čovjek koji je bio na čelu hrvatskog naroda u vrijeme
obrane Hrvatske, i koji je bio na čelu hrvatskog naroda u stvaranju
procesa samostalne hrvatske države i borbe za opstojnost hrvatskog
naroda u Bosni i Hercegovini, dr. Franjo Tuđman je zlatnim slovima
upisan u hrvatsku povijest i nikakve harange, krivotvorine i optužbe
ne mogu ga izbrisati iz hrvatske povijesti ni iz srca hrvatskog
naroda, kako ove generacije tako i budućih generacija.
Nažalost istodobno i dalje jačaju smišljeni, dobro
organizirani procesi - kako kažu radikalne - detuđmanizacije. Jake
političke, medijske i druge snage u Hrvatskoj i u dijelu međunarodne
zajednice, a osobito preko krivotvorenih optužnica na haškome sudu,
pokušavaju sotonizirati i kriminalizirati Domovinski rat te državno i
vojno vodstvo Hrvatske, na čelu s dr. Franjom Tuđmanom. Pokušavaju
"Bljesak" i "Oluju" i cijeli Domovinski rat od našeg ponosa,
pretvoriti u našu sramotu, a prvog hrvatskog predsjednika od hrvatskog
velikana u navodnog ratnog zločinca kojega treba izbrisati spužvom
zaborava i iz srca hrvatskoga naroda.
U biti, u Hrvatskoj se vodi presudna borba za budućnost
hrvatskoga naroda i hrvatske države. Vodi se borba za istinu o
prošlosti, koja je i presudna borba za budućnost, jer se svaki projekt
budućnosti zasniva na interpretaciji prošlosti, jer se traži
legitimitet u prošlosti.
Dva su simbola, dvije metafore, dvije ličnosti preko kojih
će se dogoditi posljednji hrvatski odlučujući boj, u kojemu će se
odlučiti tko smo, kamo idemo te tko i što ćemo biti.
To su Franjo Tuđman i Ante Gotovina, jer su, svaki na svoj
način, postali čuvari hrvatskoga Grala, čuvari hrvatskoga narodnoga
vrela, čuvari dostojanstva i samostalnosti, obnovitelji hrvatskoga
narodnog duha i svega što narodu daje i ulijeva moralnu čvrstoću i
odlučnost - biti svoj na svome, ali i čvrsto ostati svoj na svome.
Suprotni pol, suprotnu politiku i koncepciju čine
provoditelji radikalne detuđmanizacije kao rashrvaćenja hrvatskoga
naroda, poslušnici stranih gospodara, eksponenti međunarodne nepravde
nad hrvatskim narodom, koji naše svetinje pretvaraju u našu sramotu, a
Domovinski rat u zločinački pothvat, čime pokušavaju ugroziti i same
temelje ove države.
Na toj drugoj strani iskristalizirali su se simboli u
obliku određenih ljudi. Izraz međunarodnih snaga i njihov izvršitelj
svakako jest Carla del Ponte, kao reinkarnacija staljinističkog
tužitelja Višinskog, kao izraz i provoditelj međunarodne nepravde.
Druga ličnost, nažalost, jest aktualni hrvatski predsjednik Stjepan
Mesić, ne zato što je najžešći protivnik i najveći krivac, jer ima i
žešćih od njega, nego zato što je hrvatski predsjednik i što njegovo
krivokletstvo na sudu, zbog njegova položaja, ima posebnu težinu.
Stjepan Mesić, ne samo kao krivokletnik na sudu, nego i devet godina
poslije smrti Franje Tuđmana sustavno radi na kriminalizaciji Franje
Tuđmana i njegova djela. Zato on objektivno postaje simbol i ključna
osoba koju na svoj barjak stavljaju svi zagovaratelji i provoditelji
radikalne detuđmanizacije.
Franjo Tuđman jest simbol i metafora hrvatske državnosti i
samostalnosti, hrvatskoga prkosa i otpora. I zato nije slučajno što je
on prvooptuženi u krivotvorenim optužnicama u Haagu, kao što nije
slučajno da se, kao glavni svjedoci optužbe, kao i svjedoci
krivotvorenih optužnica, dovode bivši i sadašnji hrvatski dužnosnici,
najbliži suradnici Franje Tuđmana.
Mnogo je napisano o dr. Franji Tuđmanu u zbornicima koje
godinama objavljujemo sa skupova, okruglih stolova i svečanih
akademija u povodu obilježavanja rođenja i smrti dr. Franje Tuđmana.
Mnogo sam toga i osobno napisao (između ostaloga tri
knjige) kao i mnogi drugi koji se nalaze u ovoj dvorani tako da nema
potrebe ponavljati niti biografiju niti sva ona velika djela što je
učinio dr. Franjo Tuđman, niti objašnjavati bit njegove političke
doktrine.
U našim javnim istupima, člancima i knjigama, branili smo
istinu o Domovinskom ratu, stvaranju i obrani Hrvatske i velikoj ulozi
Franje Tuđmana. Nismo ništa dodavali jer Tuđmanovo djelo toliko je
veliko da mu ništa ne treba osim istine. Ipak treba još jednom
ponoviti da je dr. Franjo Tuđman jedini državnik među hrvatskim
političarima i da nažalost nema nasljednika koji bi kao državnik
uspješno dovršio njegovo veliko djelo. Jedno vrijeme se činilo da bi
drugi državnik među hrvatskim političarima mogao biti Ivo Sanader,
međutim Sanader je prokockao svoju šansu jer je bitno odstupio od
Tuđmanove političke doktrine ulagujući se lijevo liberalnim snagama i
odstupajući od predizbornih obećanja. Pred izbore se pozivao na
Tuđmanovu državničku doktrinu, da bi nakon izbora prihvaćao Vesnu
Pusić koja je, zajedno s Mesićem, na čelu antituđmanovskih snaga koje
kroz radikalnu detuđmanizaciju pokušavaju rashrvatiti Hrvatsku i
vratiti nas tamo gdje smo ranije bili.
Polazeći od navedenih činjenica mislim da je ne samo
korisno nego i nužno potrebno osvrnuti se na aktualnu političku
situaciju u Hrvatskoj, odnosno pokušati dati odgovor na temelju
poznavanja Tuđmanove političke doktrine i njegovog političkog
testamenta, što bi danas Tuđman uradio da je kojim slučajem živ i na
čelu hrvatske države.
Najprije nekoliko riječi o haškome sudu. Ovih dana mogli
smo pročitati kako je jedan engleski novinar napisao da je za Hrvatsku
sreća što je Franjo Tuđman umro, jer da nije umro bio bi optužen i
zatvoren na Haškom sudu, a to bi prema njegovom mišljenju,
kompliciralo situaciju u Hrvatskoj.
Siguran sam da je Tuđman živ da ne bi bio na haškom sudu,
ali sam isto tako siguran da haški sud ne bi dobio njegov pristanak da
se kriminalizira Domovinski rat i da se istražuje "Oluja", a ne
pojedinačni zločini učinjeni u "Oluji".
Također sam siguran da haški sud ne bi završavao svoj
neslavni rad spektakularnim procesima Gotovini, Čermaku i Markaču,
odnosno Hrvatima iz Bosne i Hercegovine u kojima je optuženo cijelo
državno i političko vodstvo Hrvatske kao zločinačka organizacija na
čelu s dr. Franjom Tuđmanom. Također sam siguran da hrvatska politika
ne bi prihvatila slugansku politiku, niti krivnju koje nema, bez
obzira na cijenu. Dr. Franjo Tuđman ne bi žrtvovao čast i dostojanstvo
hrvatskog naroda, niti bi prihvatio lažne optužbe da je hrvatska
država utemeljena na zločinu.
Teško je reći što bi takva politika značila za budućnost
Hrvatske, ali sam siguran da Tuđman ne bi odstupio od obrane
nacionalnih interesa i istine o Domovinskom ratu.
Da je Tuđman živ ne bi bilo sotonizacije Domovinskog rata
i branitelja, niti bi on dopustio da se sustavno obezvređuje
Domovinski rat kao temelj hrvatske države, a nameće komunistički
antifašizam kao navodno izvorište hrvatske države.
Komunisti su stvarali Jugoslaviju, a ne samostalnu i
suverenu Hrvatsku. Komunisti su zlorabili antifašizam hrvatskog
naroda, preuzeli vlast i onemogućili demokratsku Hrvatsku. Kasnije su
preko JNA ognjenim i mačem pokušali sačuvati monolitnu komunističku
Jugoslaviju. Najveće zločine učinila je Titova armija i u Vukovaru i u
Srebrenici. Ne treba zaboraviti ni Bleiburg i brojne zločine prema
hrvatskom narodu tijekom Titova vladanja. Hrvatski branitelji borili
su se protiv agresije Titove armije i Titovih vojnika s crvenom
zvijezdom petokrakom na čelu. Hrvatski vojnici pobijedili bi tu armiju
koja se tijekom rata pretvarala u srpsku armiju da međunarodni moćnici
nisu zaustavili njihov pohod. Tuđman i Gotovina spasili su Bihać koji
bi bez njihove pomoći postao nova Srebrenica. Hrvatska vojska je
omogućila kraj rata. Zato je strašno što je Gotovina u zatvoru, a
Mladić na slobodi. Zato je strašno što prvi hrvatski predsjednik, dr.
Franjo Tuđman kao svoj trg, kao navodni spomen i počast ima jednu
neuređenu livadu koja nije čak ni park, a kamoli trg, a maršal JNA -
znači agresorske JNA, ima najljepši trg u Zagrebu.
Postavlja se pitanje kako bi se danas dr. Franjo Tuđman
odnosio prema komunističkom antifašizmu, Titu i svemu što se događa u
njegovoj obnovi. Poznato je da je Franjo Tuđman u uvjetima stvaranja
hrvatske države smatrao da je nužna pomirba te je pozvao u zajedničku
borbu sve koji su se spremni boriti za samostalnu i suverenu Hrvatsku.
Napravio je savez, uvjetno govoreći od ustaša do udbaša. Smatrao je da
treba zaustaviti hrvatske ideološke borbe i ne dopustiti obnavljanje
hrvatskih krvavih mostova na kojima se bore ideološki suprotstavljeni
i podijeljeni Hrvati. U takvim uvjetima Tuđman je sprječavao otvaranje
ideoloških borbi, lustraciju i na neki način štitio je Tita kao
državnika i nije dopuštao, npr. što je bio opći zahtjev, da se ukine
Trg maršala Tita.
Zato je pitanje da li bi i danas dr. Franjo Tuđman branio
Tita i titoizam, da li bi i dalje branio Trg maršala Tita. Uvjeren sam
da je njegova tadašnja politika bila mudra s obzirom na odnos snaga i
potrebu hrvatske sloge. Također sam uvjeren da bi danas dr. Tuđman
podržao traženje istine o Titu i titoizmu. Priznao bi državničke
zasluge i njegovu povijesnu ulogu, ali bi osudio počinjene zločine i
ne bi dopustio da se zaslugama negiraju i brane počinjeni zločini.
Mislim da bi se Tuđman oštro suprotstavio obnovi titoizma i svakoj
ideji balkanskih regionalnih integracija koje se pokušavaju na stotine
načine nametnuti hrvatskom narodu.
Dr. Franjo Tuđman sigurno ne bi dopustio sustavnu
kriminalizaciju Domovinskog rata i branitelja, ne bi dopustio
izjednačavanje krivnje između Hrvatske i Srbije. A da je Franjo Tuđman
živ sigurno ne bi bilo moguće ono što danas uz veliku medijsku
halabuku rade Stjepan Mesić, Ante Nobilo, Milorad Pupavac, Vesna Pusić
i mnogi drugi. Prijedlog Stjepana Mesića da se ukinu počasti
preminulim braniteljima, kako je napisao novinar Tihomir Dujmović,
pravo je dno dna. Ne zna se što je gore, što je veća uvreda: taj
prijedlog predsjednika države ili konstatacija člana HNS-a Ante Nobila
da je "Oluja" više genocid nego strašni zločini u Vukovaru. Ili stalne
izjave Vesne Pusić da je Hrvatska agresor na Bosnu i Hercegovinu, da
nema Domovinskog rata nego da se radi o prljavom dogovoru Tuđmana i
Miloševića radi komadanja Bosne.
Da je Franjo Tuđman živ sve to ne bi bilo moguće.
Isto tako ne bi bili mogući bilo kakvi regionalni procesi
na Balkanu, niti mirenja sa Srbima na krivotvorinama i lažnim
optužbama protiv Hrvatske.
Nema sumnje da je Franjo Tuđman u svojoj političkoj i
državničkoj doktrini smatrao da je nužno uspostavljanje normalnih
odnosa sa Srbijom. Čak je smatrao da je to bitan uvjet stabilnosti i
mira na Balkanu.
U svojoj bez sumnje najznačajnijoj knjizi "Bespuća
povijesne zbiljnosti" Tuđman izlaže načela trajnoga rješavanja sukoba
sa srpskim narodom. On ukazuje na potrebu utvrđivanja istine o
povijesnim zbivanjima, kao pretpostavci otklanjanja uzroka sukoba. On
traži da i jedan i drugi narod prihvate nacionalnu samobitnost
hrvatskoga i srpskoga nacionalnoga bića onakvim kako je oblikovano
tijekom povijesnoga razvitka, sa svim njegovim sastavnicama i
odredbenim čimbenicima. Tuđman je smatrao da je nužno svakome narodu
priznati pravo na samoodređenje i na svoju državnost, tj. neokrnjeni
suverenitet i pravo na odlučivanje o svojoj sudbini, te da na tim
načelima postoji prostor za dogovorno rješavanje spornih pitanja radi
skladnog suživota dvaju naroda, koji stjecajem okolnosti žive u više
država.
Dakle, dr. Franjo Tuđman, kao povjesničar, znanstvenik,
političar i državnik, bio je žestoki kritičar i borac protiv
velikosrpske hegemonije, ali je smatrao da, kada se ona pobijedi,
odnosno ako se napusti koncepcija velikosrpske hegemonije, ostaje
prostor za rješavanje otvorenih pitanja i sporova između hrvatskoga i
srpskoga naroda.
Dakle, da je živ, danas bi i Franjo Tuđman radio na
normalizaciji odnosa sa Srbijom, ali bi prethodno tražio da se utvrdi
istina o velikosrpskoj agresiji, da Srbija prizna krivnju, da se
ispriča i da osudi velikosrpske snage koje i dalje vode politiku nove
agresije radi stvaranja velike Srbije.
Dr. Franjo Tuđman najviše je kritiziran zbog svoje
politike prema Bosni i Hercegovini. Međutim kako vrijeme prolazi sve
je više argumenata koji potvrđuju da su Tuđmanova upozorenja i
strahovanja bila opravdana.
Dr. Franjo Tuđman, kao povjesničar i znanstvenik, ali i
kao političar i državnik, nije vjerovao u opstanak komunističkih
federacija nakon sloma komunizma te je tvrdio da se one ne mogu
održati u demokratskim uvjetima, bez diktature jednopartijskog
monopolnog sustava.
U tom kontekstu on je smatrao da će nakon raspada
Jugoslavije, odnosno SFRJ, i stvaranja novih država biti velikih
problema s onim političkim snagama koje će na novi način pokušati
stvoriti ponovno neku multinacionalnu državu, savez ili konfederaciju
na zapadnom Balkanu. Zato je inzistirao da se u hrvatski Ustav zapiše
zabrana stvaranja takvih integracija.
Isto tako, smatrao je da će Bosna i Hercegovina, nakon
raspada Jugoslavije, doći u velike teškoće, jer će većina Srba težiti
čvrstim vezama sa Srbijom, a Hrvati s Hrvatskom, dok će Bošnjaci-
Muslimani težiti stvaranju nove bosanske nacije s tri vjere, odnosno
unitarnu državu. Isto tako, smatrao je da upravo takva situacija u
Bosni i Hercegovini i činjenica da Albanci žive u četiri države na
teritoriju međusobno povezanom, na kojem imaju većinu, u uvjetima kada
nije riješeno pitanje Makedonije i odnosa Srbije i Crne Gore, u
uvjetima kada će se ponovno inzistirati na stvaranju političke
autonomije Srba u Hrvatskoj, dovesti do pritisaka za obnovu balkanske
unije, odnosno Udruženih Država Balkana. Bio sam više puta prisutan
kada je stranim državnicima Tuđman objašnjavao svoju viziju, tvrdeći
da će upravo takvo stvaranje političkih autonomija, entiteta, malih
državica, otvoriti nove sukobe oko granica, te da će tada međunarodna
zajednica reći: "Jedini je izlaz da na neki način živite zajedno u
nekoj zajednici, jer tada neće biti važno s koje strane granice živi
Srbin, Hrvat, Musliman ili Albanac." Sve ovo što se nakon smrti Franje
Tuđmana događa pokazuje da su njegova upozorenja i strahovanja bila
opravdana. Još je važnije naglasiti da što više vrijeme odmiče, da se
sve više pokazuje da je u mnogim pitanjima Franjo Tuđman bio u pravu.
On nije vjerovao u opstanak multinacionalnih država i
državica na ovome prostoru, zato je smatrao potrebnim razgovarati sa
Srbima i o viziji budućnosti, kako bi se izbjegli uzroci novih ratova
i sukoba. Smatrao je da stvaranje, u Hrvatskoj, srpske autonomije ili
federalne jedinice, vodi u novi rat. Kako se te ideje ponovno
obnavljaju i kako se, na neki način, u novim uvjetima obnavljaju ideje
srpske autonomije u Hrvatskoj, kao i zapadno-balkanske konfederacije,
nema nikakve dvojbe da je korisno ponovno valorizirati Tuđmanovu
političku doktrinu, a ne ga sotonizirati i kriminalizirati, kako se to
danas u Hrvatskoj radi.
Danas se, kako kome treba, mnogi pozivaju na Tuđmanovu
doktrinu i različito ju interpretiraju vezano za Europsku uniju. Zato
je korisno ukratko reći istinu o toj Tuđmanovoj viziji Europske unije
i mjestu Hrvatske u njoj. Dr. Franjo Tuđman, kao povjesničar i
znanstvenik, analizirao je sudbinu malih europskih naroda, bolje reći
malobrojnih po broju pučanstva, u odnosu na velike sile i takozvane
velike ideje (panslavizam, australizam, ilirizam, jugoslavenstvo i
komunistički internacionalizam). On je to obradio u svojoj knjizi
Velike ideje i mali narodi, sedamdesetih godina, i trideset pet godina
kasnije, u svojim radovima Povijesna sudba naroda i Nacionalno pitanje
o suvremenoj Europi. On je već tada, prije trideset pet godina,
prorekao sumrak višenacionalnih država. Tuđman ukazuje da manji narodi
nisu manje vrijedni i da je za male narode najvažnije sačuvati svoj
identitet i oduprijeti se takozvanim velikim idejama, kojima se pod
firmom univerzalizma, u stvari, nameću interesi velikih naroda i
porobljavaju mali narodi.
Tuđman, kao državnik i političar, stvarajući na čelu
širokog nacionalnog pokreta, suverenu i samostalnu Hrvatsku,
devedesetih godina i u deset godina postojanja hrvatske države, sve do
svoje smrti, bio je svjestan velike opasnosti, da se komunistički
internacionalizam i jugoslavenstvo i druge, navodno, velike ideje
transformiraju u europeizam i globalizam kao novi oblik porobljavanja
malih naroda, pa tako i hrvatskoga naroda.
S druge strane, Franjo Tuđman bio je svjestan da Hrvatska
nema previše izbora, da mora sudjelovati u nezaustavljivim procesima
europskih integracija i globalizma. Međutim, on je inzistirao da
Hrvatska u tome mora braniti svoje nacionalne interese i da smije
prihvatiti Europsku uniju samo kao zajednicu ravnopravnih država i
naroda, a ne kao nadnacionalnu tvorevinu, u kojoj će svi mali narodi,
pa tako i hrvatski narod, izgubiti svoj identitet, suverenitet i
slobodu.
Dakle, nije Franjo Tuđman bio protiv Europske unije, nego
je bio protiv prihvaćanja ultimatuma i diktata i ucjena, koje
ugrožavaju identitet, samostalnost i suverenost hrvatskoga naroda.
Zato je razumljivo zašto je on bio vrlo nepopularan stranim
gospodarima i upravljačima svijeta i zašto su ga žestoko napadali za
vrijeme života, odnosno, zašto ga i danas, devet godina nakon njegove
smrti, još žešće napadaju i pokušavaju ga obezvrijediti i
kriminalizirati kao osobu, a njegovu političku doktrinu i državničku
politiku pretvoriti u zločinački pothvat i zločinačku politiku. Taj
proces počeo je već devedeset i pete godine, neposredno nakon Oluje, i
on traje do danas, i nastavit će se, kako bi se, kriminaliziranjem i
dr. Franje Tuđmana i Domovinskoga rata, stvarali uvjeti za rušenje
Hrvatske, kao nacionalne države hrvatskoga naroda na vrijednostima
Domovinskoga rata i na državničkoj doktrini dr. Franje Tuđmana. Ako se
ponavljanjem brojnih krivotvorina uvjeri hrvatski narod da je to
navodno, u našem nacionalnom interesu, stvorit će se uvjeti za
nametanje neke drugačije politike, u kojoj će na oltar globalizma biti
žrtvovan i naš nacionalni identitet i naš suverenitet i naša sloboda i
ravnopravnost. Ponovno se, skoro devedeset godina kasnije, vraćamo u
prošlost, u kojoj mnogi u Hrvatskoj zaboravljaju čuveno Radićevo
upozorenje: "Nemojte biti guske u magli."
Danas nam je potreban novi Tuđman ili barem čovjek koji će
nastaviti njegovu državničku doktrinu. Uskoro će biti predsjednički
izbori. To je šansa da hrvatski narod izabere predsjednika koji će
vratiti dostojanstvo hrvatskom narodu, obnoviti slogu hrvatskog naroda
i okupiti najšire nacionalne snage u ostvarivanju sljedećih ciljeva:
Domovinskoga rata i suprotstaviti se svim sredstvima kriminalizaciji
državnoga i vojnog vodstva Hrvatske na čelu s Tuđmanom.
Odnose sa Srbijom i Crnom Gorom normalizirati, ali na povijesnoj
istini, a ne prešutnim prihvaćanjem povijesnih krivotvorina.
Onemogućiti sve oblike balkanskih integracija i odnose sa balkanskim
državama normalizirati i razvijati na bazi individualnih ugovora i
sporazuma, a ne stvaranjem raznih balkanskih integracija.
Čvrsto braniti ravnopravnost i opstojnost hrvatskoga naroda u Bosni i
Hercegovini jer je to uvjet i dugoročnog opstanka hrvatske države.
Zaustaviti rasprodaju hrvatske zemlje i u pregovorima s Europskom
unijom čvrsto braniti naše nacionalne interese i po cijenu da proces
ulaska u Europsku uniju duže traje.
Suprotstaviti se obnovi titoizma i onemogućiti da se zločini komunizma
pokrivaju zaslugama antifašizma. Tvrdo braniti i obraniti da je temelj
ove hrvatske države Domovinski rat, a ne komunistički antifašizam iz
Drugoga svjetskog rata.
Zaustaviti napade na Crkvu i vjeru, i sve bitne vrijednosti
nacionalnoga identiteta hrvatskoga naroda.
Onemogućiti svaki pokušaj stvaranja autonomija u Hrvatskoj, bilo da se
radi o autonomiji Istre ili o srpskoj autonomiji.
Vratiti odlučivanje o bitnim nacionalnim interesima u Hrvatsku i jasno
dati do znanja međunarodnoj zajednici da se neće više bespogovorno
provoditi njeni zahtjevi ako su u suprotnosti s našim nacionalnim
interesima.
Bitno promijeniti stanje u hrvatskim medijima, inzistirati na
domoljublju kao vrlini, inzistirati na duhovnom jedinstvu hrvatskoga
naroda i uspostavljanju čvrstih veza s hrvatskom dijasporom i Hrvatima
u Bosni i Hercegovini.
Primjedbe