Budite običan svećenik!
Svećenik Zlatko Sudac nije ni svetac ni čudotvorac. To treba reći na početku razgovora o tome jedinstvenome fenomenu, koji ovih dana, nakon izlaska knjige “Zlatko Sudac, razgovori” Dunje Ujević, privlači tako reći svekoliku nacionalnu pozornost. Jer - sveci i čudesa ovu nesretnu zemlju uvijek čine još nesretnijom.
Navuci ljude na lakomislenost, na povodljivost, na površnost, na dojmljivost, na ganutljivost, na praznovjerje, na poklonstvo ovozemaljskom božanstvu, na misionarstvo, na iskupiteljstvo, na spas iz nadnaravnoga - to je stupica u koju upadaju svi narodi svijeta, a pogotovo oni kojima je bijedi potrebna čudotvorna utjeha.
Ne kažem da to želi Sudac, ali u jednostranim poimanjima on bi mogao biti opravdanje svima onima koji varaju Hrvate iznimnim moćima, povijesnim poslanjima i ambicijama. Naslušali smo se u posljednjih desetak godina političara koji su se predstavljali kao čudotvorci koji će Hrvatsku, poput Mojsija, iz ropstva izvesti u blagostanje što nam je nadohvat ruke - a ono je na razvijenom Zapadu, u Europskoj uniji, u NATO-u i drugim europskim i svjetskim asocijacijama.
Hrvatska je na početku 2000. godine nasjela “karizmatiku” Račanu, drugorazrednom političaru iz komunizma koji se nametnuo kao prvorazredna zamjena za posrnuli HDZ koji poslije Tuđmanove bolesti i smrti nije imao šanse. I što nam je taj “karizmatik” ostavio? Nikad u povijesti zaduženiju zemlju s gotovo četiri stotine tisuća nezaposlenih, sa standardom koje je većina stanovništva ocjenjivala lošijim nego u prijašnje vrijeme i s katastrofalnim kadrom postavljenim u čistkama koje su bile nalik na čistke iz 1972. godine nakon sloma Hrvatskog proljeća.
Hrvatska je nasjela i “karizmatiku” Draženu Budiši, koji je, kao komunistički zatvorenik, sklopio savez s Račanom, savez žrtve i krvnika, samo zato što se nadao da će biti ustoličen kao predsjednik države. Ali pretekao ga je “karizmatik” Mesić, koji je također, kao i “karizmatik” Sanader, svoj imidž izgradio na čudotvorstvu s kojim će Hrvatsku iz njezine izoliranosti, marginalnosti i nerazvijenosti uvesti u veliki svijet razvijene Europske unije i u sigurnost koju će nam jamčiti NATO savez.
Dakle, hrvatska politika posljednjih desetak godina politika je čudotvorstva i svetih krava, koja zacijelo računa na istu vrstu obmane u kakvu se može izroditi i neki vjerski, kršćanski naum koji bi Krista iskoristio za show, za predstavu u kojoj bi se uloge podijelile na obožavane likove i opčinjenu publiku.
Danas bi neki nezavisni promatrač mogao Hrvatsku vidjeti na dva pola, političkom i religijskom, ali s jednom simbolikom - svetačkom. Na religijskom polu kršćanska svetost je utjelovljena u Zlatku Sudcu i njegovim slaviteljima Živku Kustiću i Zvjezdanu Liniću, dok su na političkom polu svetinje EU, NATO, hrvatsko članstvo u Vijeću sigurnosti UN-a i u predsjedanju u tom tijelu. Isti tip utjehe i nacionalne hrane nude oba ta miljea, pozivajući nas istom riječju: “Vjerujte!” Ali, oprostite, stotine tisuća nezaposlenih i mnoštvo zaposlenih kojima se upravo nudi ili otkaz ili još manji minimalac Bog je stvorio da na ovom svijetu nešto rade i tim radom nešto zasluže, a karizmatičnost i Sjevernoatlantskog saveza, i Europske unije, i Sudca, i Mesića, i Sanadera sama im po sebi ne znači - ništa!
Stoga bi Sudac, dok mu je još vrijeme, trebao naći načina da sruši svaki tron svetosti na koji ga postavljaju kako bi mogao u Hrvatskoj djelovati ne svojim čudotvorstvom nego kršćanskom običnošću koja je, gdje je u spomenutoj knjizi ima, a ima je gotovo u obilju - jedina vrijednost ovog odličnog izdanja. Ne budite Račan, Budiša, Mesić, Sanader ili Severina, budite - običan službenik Božji.
Milan Ivkošić
Večernji list
Primjedbe