U ZADRU PREDSTAVLJANJE KNJIGE JULIENN BUŠIĆ 'MOJA KRV I TVOJA'
Promocija knjige "Moja krv i tvoja", Julienne Eden Bušič
Julienne i Zvonko potpisuju knjige| Host: | Zvonko Bušić- borac za slobodu |
| Type: | |
| Network: | Global |
| Date: | Monday, November 24, 2008 |
| Time: | 6:00pm - 8:00pm |
| Location: | Multimedijalna dvorana Gradske knjižnice Zadar |
| City/Town: | Zadar, Croatia |
Description
Sudjeluju Julienne Eden Bušić, Zvonko Bušić, Sanja Knežević, Jadranka Svaguša, Stewart Schultz, Klapa KontradaRecenzija knjige "Moja krv i tvoja"
Piše: Tomislav Marijan Bilosnić
Kada god se povede riječ o Julienne i Zvonku Bušiću uvijek se pomisli na ključni događaj u životu hrvatske političke emigracije, o kojemu je Julienne već napisala dvije potresne životne priče - knjigu «Ljubavnici i junaci», koja je sa sedam izdanja doživjela pravu eksploziju interesa, i evo, sad knjigu «Tvoja krv i moja», koja nastavlja ovu jedinstvenu životnu priču dostojnu antičke drame. Ova hrvatska odisejada započeta daleke 1976. godine, zbog otmice američkog putničkog zrakoplova tvrtke TWA, kada su se oči hrvatske političke i sveukupne dijaspore, ali i svjetske javnosti, okrenule prema New Yorku, gdje je hrvatsko ime konačno počelo zvoniti svom snagom, trajalo je pune trideset i dvije godine.
Za mene danas nema dvojbe, uza svo žaljenje za nemili slučaj na newyorškoj željezničkoj stanici, tko su Zvonko i Julienne Edn Bušić - teroristi ili borci za slobodu. Dvojbu nisu razriješila samo burna politička zbivanja u hrvatskom društvu čije klice naziremo i u newyorškom događaju, već i dvije spomenute Juliennine knjige. Strastvena, iskrena i dirljiva osobna priča, ovo dvoje boraca za pravdu i slobodu svog naroda, njihov je slučaj s dalekosežnim političkim posljedicama, prikazala i dokazala kao idealističku žrtvu suprostavljenu tiraniji. Zato nije čudno što i iz najnovijega štiva Julienne Eden Bušić iščitavamo obrise jedne opće, svjetske, ali i intimno hrvatske i osobne mitologije. Iako se u Juliennoj korespodenciji s Taikom naizgled ništa atraktivno ne događa, izim onoga što se događalo i s Penelopom, koja je čekajući svoga Odiseja, plela pogrebni pokrov za svoga svekra Learta, tako što bi svake noći razvrzla ono što bi danju istkala; ipak je ovdje svaka rečenica burni duhovni događaj. Ispod same priče, u kojoj se isprepliću književnost, svakodnevlje, politika, ispovijed i povijest, naziru se svekoliki djelovi suvremene hrvatske epohe, koji se ne mogu ni danas smatrati zaključenima.
Ispovijed se nastavlja
Iako bi, dakle, mogli reći kako je javno sve ispovjeđeno kroz literaturu Julienne Eden Bušić, a Zvonkovom velikom žrtvom sve već davno iskupljeno, ova se ispovijed nastavlja, kao afirmacija koja se odnosi na ono što je dobro, kako bi se dobro konačno i ostvarilo. Eto, ja sam ovako shvatio Juliennina pisma Zvonku upućena u američku tamnicu, koja su bila popraćena i zasebnim sažetkom i napomenom za cenzora. Poput kakve moderne šeherezade, ova se ispovijed, vjerujem, nastavlja i poslije 25. srpnja 2008. godine, kada se Zvonko Bušić vraća u svoju Hrvatsku poslije trideset i dvije godine odslužene kazne, ne da bi kao priznanje oslobodila grijehe počinitelja, ovo dvoje «ljubavnika i luđaka» pomiješane krvi, već da bi s pravom stvorila vječne likove koji će nas kasnije kroz povijest pratiti svojim porukama.
Sve to mogu reći samo zato što ova proza spada u prvorazredna i najodličnija književna djela. Rasvjetljavajući ponekad naizgled svoje besciljno čekanje ljubljenoga, uviđajući uzaludnost svojih napora da ga oslobodi uza svjetskih nemani, moderna Penelopa ispovijeda svoju svakodnevnicu jezikom na čijoj se realističkoj razini isprepliću snovi i simboli, tako što se ne žali, kuka i prenemaže, iako moli i vapi; ona se ne priklanja ni tzv. uzvišenom pripovijedanju, estetiziranju i moraloziranju, niti bilo kakvoj drugoj knjiškoj konvenciji, već sve govori jasno i čitko, blještavo i snažno kao krv - tvoja krv i moja. Ovaj svileni, prekomorski, odisejevski put ljubavi, čekanja i trpnje koji vodi kroz pustoš nepregledne i zamagljene pučine ispričan je s cinizmom koji zasigurno razara neprijatelje postavljene uzduž puta, snagom koja nadilazi svake muke, dosjetkama koje izazivaju gorke osmjehe, nježnošću koja dovodi našu ustreptalu dušu do suza kada svaka riječ nalazi put do srca. Ova nas proza, zato, ne zanima više samo kao dokumentarna vrijednost, koja svjedoči o izmjenama društvene i kulturne klime, već nas ona zanimai daleko više od toga, kao književna vrijednost.
Iz priče u priču
Krećući se između vanjskog, onog podložnog svakovrsnim cenzorima, i onog skrovoitog, duboko osobnog, duhovnog, koje se kazuje i čita tako kao što se i diše, Julienne Eden Bušić, kroz svoja pisma prelama čitav ovaj zbunjujući globalistički svijet, sav njegov duhovno onečišćeni okoliš i zamagljeni društveni svjetonazor, rugajući se provincijalizmu svjetske administrativne birokracije, uvijek pri tom ostajući svoja, nježna, ženstvena i strpljiva, iako se uvijek i ne osjeća «baš kao Penelopa». Tako je jedino moguće da javno prepusti cenzorima, a osobno podijeli s onim tko je nedohvatljiv, dalek i izoliran, ali jedan jedini i najdraži. Nevjerojatnom spisateljskom preciznošću Julienne iz priče u priču, iz teme u temu, iz pisma u pismo, crta istodobno i sva društvena stanja kao i ambijente u kojima se ta stanja zbivaju, profiliura tipove o kojima govori i skicira situacije koje drži važnim za mrežu svoje priče. Aposolutno autentično i aktualno. Ovo je nova tema i novi jezik kojega je nametnula zbilja, stvarne i nemile okolnosti.
Primjedbe