M. JAJCINOVIC: BALKANSKI RIZI-BIZI
Milan Jajcinovic
Balkanski rizi-bizi
Nakon sto su ubili Ivu Pukanica, medijski je prostor zagusen terminima
poput “balkanska mafija”, “regionalni problem”, “regionalna
sigurnost”, a odnedavno se spominje i “Balkan-expres”. Pukaniceva je
smrt na nov nacin, ali ne tek slucajno, medijski reintegrirala
nekadasnji jugoslavenski prostor. Cak i vise – juznoslavenski. Jer je
u sve vjerojatno ukljucena i “bugarska podruznica”. Osim te medijske
reintegracije, kao da se dogodila i mentalna. Kao da se jedva docekalo
da se upozori na “dijalekticku povezanost” balkanskog prostora,
odnosno prostora bivse drzave. Nakon sto se raspao SKJ, Udba, JNA,
Savezna skupstina, a na koncu i drzava, stalno se ponavljalo da je od
bivse drzave “jedino ostala povezana mafija”.
Kada se zagrebacko ubojstvo dogodilo, i pokazalo se da ta povezanost
doista postoji, kao da se jedva docekalo govoriti i o nekom visem i
sudbonosnijem obliku povezanosti nekadasnjeg jugoslavenskog prostora
od veza njegovih dilingera. Kako kod nas bas i nije omiljeno
spominjanje nekih od oblika pridjeva jugoslavenski, a da bi se
oznacilo i obuhvatilo fenomen koji se nedvojbeno poklapa i s podrucjem
nekadasnje Jugoslavije, sve sto bi se moglo podvesti pod
“jugoslavenko” zamijenjeno je “regionalnim” i “balkanskim”. Ali
izgleda da i dalje u podsvijesti znaci samo “jugoslavenski”. U mnogim
govorima i prilozima o zagrebackom ubojstvu i mafijaskim vezama
govorilo se i govori se kako smo ‘upuceni jedni na druge’.
A zapravo iz podvijesti izbija nesto drugo, neka cudna potreba da se
opet o drzavama bivse YU govori ‘u djuture”. Pa makar i preko
“balkanske mafije”! Kao da se neki novi ex-jugoslavenski “kulturni
proctor” zeli afirmirati budalastinama o nekom “Balkan-expresu”, koji
valjda vozi nekom nikad vozenom rutom. Da bi se uputilo na tu neku
“medjusobnu upucenost” skracene Jugoslavije, hrvatskoj je mentalnoj
ovisnosti dobra cak i „balkanska mafija“! Kao da postoji neko posebno
zadovoljstvo razglabanja o “balkanskoj povezanosti” i o “regionalnoj
medjuovisnosti”.
Nesto slicno kao sto se nekoc rabila odrednica “jugoslavenski”, kao da
se jedva docekalo govoriti o “balkanskkom” i o “regionalnom”. Nije
rijec samo o nastojanju da se rasvijetli krim-milje nego izgleda i o
nekoj nikada do kraja osvijetljenoj i osvijestenoj hrvatskoj
ovisnickoj potrebi. Dezintegracija je Jugoslavije bila
administrativna, politicka i zemljopisna, ali izgleda nikada do kraja
i mentalna. Uvijek je i iznova zacudjujuca ovdasnja ovisnost i
navezanost nekih na “bliski istok”, odnosno modernije, na “regiju”.
Nesto slicne ovisnosti postoji i u “cijeloj regiji”. No, hrvatska je
posebna. Nju potice cak i nacionalna televizija. Ako je obavjestavanje
sto u Beogradu misle i cine glede Pukaniceva ubojstva i imalo svojih
razloga, sto pak reci za potrebu HRT-ovih urednika da nas izvijeste
sto se u Beogradu dogadja i mimo toga? U HRT-ovoj inacici Red carpeta,
inventivna imena Rizi-bizi, barem polovicu emisije nas se “sopalo”
onim sto se dogadja u Beogradu. Kao da je jos Jugoslavija, a HRT, JRT.
Te neka glamurozna modna revija, te beogradski koncert grupe Queen, te
odusevljenje Novim fosilima, te najava beogradskog gostovanja Hladnog
piva... Kao da se nekadasnji “jedinstveni medijski proctor” nije niti
raspao.
trijumf, u natpjevavanju koje je okupilo mladice i djevojke iz
“skracene Jugoslavije”. Bez Slovenaca i Kosovara, prava jugo-idila. Ne
znas jesi li u Zagrebu, Sarajevu ili u Beogradu, ali znas da si na
Balkanu. Od toga se moze zazirati. Ali ima i onih koji to vole, kojima
je to drago, kojima je omiljena balkanska kuhinja, no i rizi-bizi.
Primjedbe