IVAN ŠIMIĆ ANALIZIRA RAD HRVATSKIH POLITIČARA U BiH

Jedan od najvećih Nijemaca, Goethe, pred smrt je zavapio „Light, mehr light“. Njegovi prijatelji su htjeli sakriti temu o kojoj su razgovarali u njegovoj nazočnosti, pa su govorili koristeći nerazumljive prispodobe. Koliko bi tek jadnom Goetheu „svjetla“ nedostajalo zadnjih godina da je kojom (ne)srećom hercegovački ili Sarajlija, i da je želio shvatiti za što se njegovi politički predstavnici zalažu?

Prosječan hrvatski birač morao je od Daytona naovamo uvijek čitati između redova. Nedostatak političke, a onda i građanske, hrabrosti da se odlučno i načelno bori za legitimiranje svake ideje o (pre)uređenju Bosne i Hercegovine, odlika je djelovanja naših izabranih predstavnika zadnjih godina.

________________ piše: Ivan Šimić / Pincom.info

Hrvatski političari nisu se usuđivali koristiti niti bezazlenu formulaciju kako mora biti prihvatljiv svaki model kojeg dogovore tri konstitutivna naroda. Koliko god bila neodređena, ova formulacija implicitno podrazumjeva da je moguća i ponovna uspostava Herceg Bosne.

Puzajuća revizija na štetu Hrvata

Upravo to bi, mislili su oni, iz takva zalaganja mogao isčitati Visoki ili neki niži „predstavnik“. Zato su se radije prislanjali tuđim konceptima, nevodeći računa o volji vlastitoga naroda, nego nastojeći ugoditi „međunarodno zajednici“. Kao izravnu posljedicu imali smo „puzajuću“ reviziju Washingtonskog i Daytonskog sporazuma na štetu, a koga drugog nego, Hrvata.

I da svako zlo ne bude za zlo, projektanti to jadni nisu predvidjeli (ili možda jesu), ove revizije nekoliko su puta dovele stvari do apsurda. Svaka i teoretska mogućnost majorizacije Hrvata od strane Bošnjaka – ostvarila se.

Izbor tobožnjeg hrvatskoga člana Predsjedništva, statut grada Mostara, konstitutivnost na cijelom teritoriju i posljedični zakon o federalnoj vladi, eklatantni su dokazi „ravnopravnosti“ i dugoročnih namjera bošnjačke političke elite.

Osim određenog hrvatskoga kruga u Sarajevu, danas je i zadnjim slijepcima u Hrvata jasno da bez hrvatske administrativno- teritorijalne jedinice u Bosni i Hercegovini nema jamstava za stvarnu ravnopravnost Hrvata u ovoj državi. Jedno od „općih mjesta“ argumenata toga kruga jest i „gubljenje Sarajeva“. Ako ono za Hrvate već nije izgubljeno, onda hrvatski entitet može samo osigurati i osnažiti hrvatsku nazočnost u Sarajevu.

Taoci "pošenih" sarajevskih Hrvata

Ne ulazeći u osobne (obiteljske, prijateljske, profesionalne…) razloge zbog kojih su „pošteni“ sarajevski Hrvati protiv Herceg Bosne, u određenoj mjeri čak imajući razumjevanja za njihovu poziciju, neprihvatljivo je da smo mi taoci njihovih političkih zabluda.

Neprijeporna pismenost Ivana Lovrenovića, umilni glasić Ivice Šarića, komunistički internacionalizam Željka Komšića, ekumenska duhovnost Franje Topića ili šeretska neobveznost nekadašnjeg sportskog novinara Stjepana Kljujića, nisu vratili Hrvate u njihove prijeratne domove, nisu afirmirali njihovu jezičku i kulturnu autonomnost i nisu osigurali hrvatsku političku ravnopravnost u Bosni i Hercegovini, a još manje u Sarajevu.

Poznato je da mi „brđani“ ne razumjemo naprednost i metafiziku sarajevskog intelektualizma, ali što bi to gore nabrojani još trebali napraviti, dokle „skinuti gaće“, pa da to uvjeri bošnjačke političare kako nije pravedno raditi institucionalno i ino nasilje nad Hrvatima, a što im čak i neki od njih ponekad spočitavaju. Kad to nije Dubravko Lovrenović, kako uopće biti dovoljno dobar Hrvat za sarajevsku čaršiju?

Plan "A", "B" i "C"

Ima li uopće neki zajednički nazivnik, neka mjera jednakog i uravnoteženog odricanja od prvotnih projekcija kod sva tri naroda koja može dovesti do konsenzusa o dugoročno održivom ustavnom uređenju države? Ima! Mora biti! Spremnost na nužni kompromis kod odgovornih političkih predstavnika znači da moraju imati „plan B“, a – zlu ne trebalo – i „plan C“. Svi koji za sebe tvrde da su spremni na razumne ustupke, moraju ih imati.

Kad je postalo jasno da se Jugoslavija raspada, Srbi, Bošnjaci i Hrvati vjerojatno su najprije poželjeli ostvariti otprije sanjane koncepte (Srbija do Karlobaga i Karlovca iz Memoranduma SANU, država iz Islamske deklaracije Alije Izetbegovića, Hrvatska do Drine), ali su morali“popraviti“ svoje planove.

Srpski svojevrsni „plan B“ bila je Srbija podebljana srpskim dijelovima Bosne i Hercegovine. U jednom trenutku su navodno bošnjački predstavnici ozbiljno pregovarali s Miloševićem o „prevođenju“ cijele BiH u nekakvu „krnju“ Jugoslaviju. Današnja Republika Srpska tek je treća opcija u glavi prosječnog Srbina.

Ozbiljnoga hrvatskog političara koji bi zagovarao Drinu kao istočnu granicu Hrvatske u stvari i nije bilo. Međutim hrvatski „plan B“, država u granicama Banovine Hrvatske iz 1929. godine, razgaljivao je mnoga hrvatska srca u Hercegovini i u Bosni. I konačno, Herceg Bosna je bila i ostala svojevrsna „zadnja crta obrane“ za ogromnu većinu Hrvata u BiH, ona je hrvatski „plan C“.

Bošnjački plan "B"

Bošnjački politički predstavnici tek su na svom „planu B“, unitarnoj Bosni i Hercegovini, odnosno njenoj „varijaciji na temu“ – Bosni i Hercegovini podjeljenoj na ekonomske regije.

Već i osnovna matematička logika upućuje na to da se treći član složenog „izraza“ mora pokušati „svesti“ na ono što je zajedničko kod preostala (većinska) dva člana, da je Bošnjacima kao narodu nužna daljnja „evolucija“ političke misli o BiH. Koliko god to bilo bolno, naročito zbog ogromnih žrtava u prošlom ratu, Bošnjaci bi trebali prihvatiti povjesnu nužnost federalizma. Bošnjački entitet u federalnoj Bosni i Hercegovini može biti bošnjački „plan C“, koncept trojedine BiH jest mogući zajednički nazivnik evoluiranih nacionalnih planova triju naroda.

Zadnjih mjeseci svjedoci smo valjda konačnog cementiranja Republike Srpske, uz nedvosmislena jamstva i s Istoka (očekivano) i sa Zapada (za naivne neočekivano). Samo njeno postojanje determinira i svaki razgovor o ustavnom preuređenju. Ako ostaje Republika Srpska, onda je neprovediv famozni plan Biskupske konferencije BiH (ekonomske regije).

Imaju li hrvatski odličnici iz Sarajeva pričuvni plan ?

Nezamislivo mi je da spomenuti hrvatski javni odličnici iz Sarajeva, čije projekcije manje-više korespondiraju biskupskima, nemaju neki svoj pričuvni plan. Ako ga nemaju, onda će vjerojatno nastaviti „šumom“ (zalagati se za neprovedivo), dok će život i narod(i) „drumom“ (graditi usuglašenu federalnu BiH, nadam se). Ako ga ipak imaju, dobro bi bilo da ga javno iznesu. Baš me zanima što to jest, i što to uopće može biti. Nije to valjda današnja dvoentitetska bošnjačko-srpska Bosna i Hercegovina?

Ova država je izgubila gotovo petnaest godina normalnoga razvoja zbog laži i zablude da će njeno unutarnje teritorijalno uređenje biti jedan „proces“ koji će dovesti do anacionalne „kantonizacije“ cijele Bosne i Hercegovine, takve koja će ukinuti Republiku Srpsku.

Ljudi, probudite se !

Da smo u Daytonu stvorili državu s tri nacionalna entiteta, do danas bismo već prošli sve dječije bolesti federalizma i sigurno bismo se manje međusobno mrzili. Ako su tim glupostima neki Hrvati i većina Bošnjaka vjerovali 1995. onda to još mogu razumjeti. Ali ako danas još postoje naivci ili opsjenari koji nam pokušavaju prodati taj fantomski „proces“, onda je to žalosno. Dajte ljudi, probudite se.

Poskok / Pincom