GLAS HRVATSKE ŽRTVE

ja sam glas hrvatske žrtve
ja nisam samo zid boli
ja nisam samo od mesa i kosti
ja svjedočim protiv prolaznosti
ja svjedočim kako se voli

ja sam glas hrvatske žrtve
ja imam šumu braće
ja imam polje sestara
ja imam vjeru matere
da će ljubav sastavit živuće i mrtve i uskrsnuti rod vjere
ja sam jeka što se nad jamom zaborava stvara

ja sam ona ljubav što je sol životu
i zabranjena ljubav u pjesmi gangaša
ja sam jaje ptića u srcu mihanovića
(o lijepa naša o lijepa naša…)
ja sam krvi rijeka iz hrvatskog čovjeka
ja sam zrno sjemena za svaka vremena
mene ne može nestat
ja sam iz božje korpe
ko ono riba i kruha nešto
kojma je čitav puk dohranio vješto

ja sam glas hrvatske žrtve
mene se vele puta ubijalo
u progonstvo slalo
ušutjet me se htjelo
ali ja sam se opet rađao
ja sam izvor
ja sam vrelo
ja neću prestat
i nema toga što bi nju
što bi moju ljubav iz mene izgnalo


a napadalo me se i o mome trošku
i u vremena razna a po sličnom predlošku
bio sam i na svome stjeran
ali njoj vjeran ali svoj
bio sam žena užasnuta
i dijete njeno sablažnjeno
i kostur nemoćnika kraj puta
muž što se nikad nije vratio
i starež u kući raščinjenoj

i oduzeti mir
branitelj okovan
i to sam bio
razoružan mušketir
svezan zaključan dokopan
bio sam bijen i po glavi
i znao sam ja i moj bog
kako je bit krivi krivac a u rukama onog pravog

bio sam i u tuđinskoj apsani
kroz tuđi prozor
u tuđi dvor bez hrvatskog barjaka
kapili su moji dani
kapio je život moj dan po dan

a ja sam ostao postojan
a moja ljubav je sve žarča
a napadač neka se stidi svoga mača
a dušman nek se vidi božjim okom i prije smrti
a ona – samo neka mi ona jača
jer povijest se evo još vrti
i opet u ruci laži i čekić i dlijeto
i udara ljubomorno u tijelo
tražeći nekakav neutješni kvorum
udara tuče ništi žulja da iskrivi
drevni znak na ovanu hrvatske kuće

a ja sam postojan
u meni je ognjište vruće
u meni je hrvatski duh živi
stariji od dušmana svojih
i bio sam i u ruci koja je uklesala dux cruatorum
i u onoj pod kojom su popadali turci

ja sam srčika hrvatska
mene su vele puta ubijali
na križnom putu
u vukovaru
po grudi hercegovačkoj
ali u meni je straža što ne umire
mene će uvijek biti u nečijem damaru
kad god me narod zatreba moj

dok sam i putovao po svjetskom zemljovidu
znao sam da zatirači slobode za mnom idu
da me onijeme

ali ja sam glas hrvatske žrtve
ja nisam samo od mesa i kosti
ja svjedočim protiv prolaznosti

ja sam glas hrvatske žrtve
mene neće ušutjeti vrijeme
ni gluhoća onih koji je ne cijene

jer ja sam glas hrvatske žrtve
svake na svoj način i u svoje doba
i one živuće i one iz groba
i mene neće moći zaobići
kad s društvenog položaja pred boga odu
oni što na račun narodov samo zgrću
samo svojoj djeci lagodu


Pjesmu napisala : Marina Alerić Bebić

Primjedbe

Popularni postovi