DANKE KROATIEN

Danke Kroatien?

Srijeda, 26 Studeni 2008

“Danke Deutschland” pjesma koju je Sanja Trumbić pjevala 1992. je mnogima još u sjećanju. Svi smo bili nekako zahvalni njemačkoj državi zbog priznanja, jer smo imali dojam da više nismo sami. Bijaše tu i tamo još par država (jedna mala, ali zlata vrijedna), koje su bile na strani Hrvatske, no većina su bile “nevažne” glede geopolitičkog utjecaja. Prebacivalo se zbog toga Njemačkoj na sve strane. Englezima i Francuzima išla je pjena na usta. Pomoglo nije ništa, bar ne tada. Tek od 1991. značajnije je se osjetio pritisak Njemačke na Beograd. Ujedinjena Njemačka je počela trenirati strogoću, što su joj mnogi kod kuće zamjerili, prije svega “zeleni” i komunisti iz Istočne Njemačke, koji su toliko “dobroga” učinili za svoju zemlju da im je se raspala. Naravno, mučila ih je i muka što jedna za drugom komunistička zemlja padaju kao domino kockice. Hvatali su se za slamku, jer su “eto Hrvati surađivali s Hitlerom”. A to da ih se želi pokoriti, istrijebiti ili prognati iz njihove zemlje, nije ih u njihovom bezobrazluku nimalo interesiralo. Sve drugo bi bilo zaista iznenađenje.Mnogima nije u sjećanju da Hrvatima u Njemačkoj nije bilo tako lako, kako većina to misli. Politička emigracija je smjela djelovati, a dobrim dijelim je bila pod kontrolom nadzorom službi, čije skraćenice obično imaju samo tri slova, dok im je ona iz “domovine” bila stalno za petama. Cjelokupna njemačka javnost, s par iznimaka, je bila većinom za održavanje Juge. Gledali su pozivno na njezinu ulogu u podijeljenoj Europi, samoupravljanje, federalizam itd. Površno i neupućeno. Posebno su mediji tu igrali na beogradsku kartu. Tek kad su i sami njihovi dopisnici, kao npr. od Spiegel-a, iskusili “blagodati” jugoslavenskog socijalizma (protjerali ga), onda su se “prebacili” na drugu stranu i bili veći Hrvati od njih samih. Slično je bilo i s dopisnicima utjecajnog Die Welt-a i FAZ-a, koji su kasnije postali veliki prijatelji Hrvatske. Ali njihova naklonost prema nama je izgleda tek onda došla kad su oni stvarno “sazreli” u svojim razmišljanjima. Ipak, treba im biti zahvalan, jer svojim pisanjima za Hrvatsku, u izuzetno loše vrijeme, pomogli u prikazivanju istine i jačanju uloge žrtve u njemačkoj javnosti, dok su nam brojni drugi zabijali nož u leđa. I danas je nemali broj takvih. Od onih koji negiraju hrvatski jezik, pa do onih koji otvoreno zagovaraju srpski radikalizam i dalje posthumno beogradskom voždu ližu, da ne kažem što. I bez obzira na sve to, isti dobivaju ugledne književne nagrade. Moral? Zaboravi! Brojni drugi ljevičarski mediji su, gdje su god mogli, tumbarali takoreći jednu te istu pjesmu. Ili je to bilo “prerano priznanje”, “da se radi o građanskom ratu”, “da Hrvatska krši UN-ov embargo za uvoz oružja” itd. Ovo zadnje je u svojim prilozima posebno isticala medijska postaja WDR (pod kontrolom socijaldemokrata), kao npr. u emisiji Monitor, ne pitavši se što je se desilo s Vukovarom ili Škabrnjom.Ista ta postaja je u svojim brojnim radio i tv emisijama suptilno zagovarala očuvanje Jugoslavije. Jedan takav primjer je radio emisija za naše radnike, koja je u 80tim bila jedna zajednička, da bi 1992. došlo do podjele, a onda opet od 1995. do spajanja. Neshvatljiva “logika”. BBC je još prije njih radio emisije podijelio prema jezicima, a za zemlju gdje se nalazi ta postaja, stvarno se ne može reći da nam je bila prijateljska, niti jeste. Posebno negativan utjecaj medija na Hrvate se osjetio za vrijeme rata u BiH. Dok su im za vrijeme rata u Hrvatskoj bili koliko-toliko naklonjeni, u ovom drugom su ih empatično svrstavali u istu grupu s Srbima, ili u najboljem slučaju ignorirali. Sve svoje težište bacili na muslimane, koji su za većinu njih bili jedine žrtve. Krokodliskim suzama, za neko tobožnje kosmoplitičko Sarajevo, nije bilo kraja. Vidimo danas što je ostalo od toga. Dakako da je ta uloga Njemačke povezana s geopolitičkim smicalicama, jer nafta ipak većinom izvire u zemljama s turbanom na glavi. Slična priča je s političarima. Tako je jednom davno početkom 70tih utjecajni SPD političar Herbert Wehner (nekadašnji ministar i predsjedavajući u klubu zastupnika), rekao, da “Hrvate treba ispucati na mjesec”, dok je Egon Bahr (ljubimac Juge), ministar u Brand-ovoj vladi, i tvorac njegove “Istočne politike” rekao na početku rata u Hrvatskoj; da “treba pustiti da taj sukob izgori”, misleći valjda “nek se mlate, nema veze tko je u pravu”. A tražio je i neke gospodarske bojkote raspadajuće države, opet ne selektivno i na prvi pogled nepromišljeno Još gore je bilo s Hansom Koschinkom (SPD), bivšim gradonačelnikom Bremena i EU administratorom za Mostar, kojem Hrvati, a ni oni njemu, nisu ostali u dobrom sijećanju. Isti je trabunjao danju i noću o “multikulturalnosti” (s znatnijim orijentalinim primjesama), ne poznajući nimalo srž problema. Koliko su na to utjecale brojne popijene kave s druge strane Neretve teško je reći. Pristranost muslimanima je toliko bodila u oči, da su ga dva puta, s nekim drugim sredstvima, pokušali razrješiti dužnosti (ili Wehnerovim rječnikom: ispucati ne samo na zemljin trabant). Titoizam je kod takvih glava, na naše zaprepaštenje, ostavio puno više rđavila, nego što smo mislili. Onima koji su, kao recimo Hans-Peter Rullmann ili Helmut Kohl, stvarno doprinijeli, Hrvatska se nije odužila. Prvi je nakon demokratskih promjena u Hrvatskoj izbačen, jer je za njim i dalje bila YU potjernica. Ovaj potonji se može besplatno vozati gradskim prijevozom u Splitu (bolje je da ne zna za tu “pogodnost”), jer je počasni građanin tog grada, dok je njegov nasljednik kancelar Schröder bio odlikovan od hrvatske Vlade, a zapravo je bio sve drugo osim zagovaratelja i prijatelja naše zemlje. Nevjerojatno. To toliko o kliki s Pantovčaka i njihovoj mentalnoj zbrkanosti. Za Njemačku je Hrvatska danas “partner” na putu u EU integracije. Njihova podrška neovisnosti Hrvatske nam je dobro došla. Ali ni račun nije izostao. Privatizacijom ili akvizicijom tržišta, kao npr. od HT-a, Končara, Allianza, BASF-a, brojnih trgovačkih kuća itd., izgleda da je “sve došlo na svoje” (pa i više), uključujući i podršku za ekskluzivni klub. O “Danke Kroatien auch (također)”, možda u nekom drugom obliku, možemo naravno samo sanjati. “Svjetski igrači” vole samo da se njih gleda odozo prema gore. http://www.pismaiznjemacke.livno-online.com/2008/05/02/danke-kroatien/ www.hakave.org