CRKVA I MEDIJI
Crkva i mediji – kako iz začaranog kruga?
Nije li vrijeme da Crkva učini nužne iskorake na području komuniciranja i pokaže se kao ravnopravan sugovornik u javnom forumu
Posljednjih godina mnogobrojni crkveni uglednici ali i katolički publicisti upozoravaju na neetično izvještavanje hrvatskih medija kad je Crkva u pitanju, pa i svojevrsni progon Crkve iz javnog života. I sami smo svjedoci kako je u našim tiražnim novinama teško pronaći značajnije tekstove o duhovnim, kulturnim, karitativnim ili nekim drugim pozitivnim crkvenim pothvatima i doprinosima društvu u kojem živimo. Istodobno ćete pronaći senzacije i skandale, sukobe i kritike… Miješanje crkve u politiku, zaostalost i nacionalizam, pedofilija i život svećenika na visokoj nozi, visoke državne donacije i privilegije – omiljene su teme pojedinih kroničara crkvenog života. Očito Crkva nije u modi kod velikog broja naših novinara. Sasvim je jasno da ni svi predstavnici crkvenih institucija nisu sveci i da imaju pogrešaka i zabluda. Ali teško se oteti dojmu da su puno više izloženiji kritici od ostalih i da se često plemenita nastojanja koja dolaze iz crkvenih redova marginaliziraju. S druge strane, čini se da crkveni velikodostojnici neće puno postići kritiziranjem postojećeg stanja, koje ponekad podsjeća na borbu s vjetrenjačama. Naime, mediji više nisu što su nekada bili, a i društvo u kojem živimo potpuno se promijenilo. Nije li vrijeme da i Crkva učini nužne iskorake na području komuniciranja i pokaže se kao ravnopravan sugovornik u javnom forumu, unatoč tome što argumenti u njemu ne znače puno!?
Jedino loša vijest je dobra vijest!
Iako bi mediji trebali svoje primatelje informirati, educirati a tek potom zabavljati, kao da se cjelokupno medijsko izvještavanje pretvorilo u zabavu, pri čemu se izgubila informacija... Čak i informativne emisije postaju svojevrsni show. John Street kaže da mediji dok izvještavaju, u biti pripovijedaju priče. Oni ne zrcale same događaje ili upiru teleskop u njih. Masovni mediji ne «pokrivaju» vidljive događaje i izvještavaju o činjenicama: oni ih animiraju, pretvarajući ih u priče sa zapletima i glumcima, kako bi bile zanimljivije gledateljima, slušateljima i čitateljima te kako bi ih jednostavnije zapamtili... Oni opisuju težnje, suparništva i paktove, ljudske slabosti i jakosti. Političke karijere, primjerice, ponekad poprimaju epsku formu, završavajući tragedijom ili trijumfom a još češće postaju sapunice... Jedino je «loša vijest» dobra vijest, tvrdi Manuel Castells. Dakle, one vijesti koje se odnose na neki sukob, dramu, nezakonito i neprihvatljivo ponašanje dobit će pravo prvenstva. Kako vijesti sve više sliče zabavnom programu i sportskim događajima slično se i uređuju. U vijestima treba biti drame, napetosti, sukoba, suparništva, pohlepe, prijevare, pobjednika, gubitnika i ako je moguće, seksa i nasilja. Tek tako će postati zanimljive svojim primateljima... Novine tako – u strahu da ne izgube čitatelje – nastoje nas svako jutro šokirati svojim naslovnicama na kiosku. Njihovi naslovi nas jednostavno tjeraju da ih kupimo kako ne bi propustili ekskluzivnu informaciju, senzaciju ili skandal, makar često naslov nema veze s tekstom. A dok god ih ljudi kupuju i ostavljaju kune na kiosku, oni će biti uvjereni da su na pravom putu. Kada ih ljudi prestanu kupovati možda će tek početi razmišljati o tome – ne bi li što trebali promijeniti u svojoj uređivačkoj politici. Televizijske kuće će se svakodnevno truditi da nas fasciniraju svojim sve zanimljivijim i sve šarenijim vijestima, sve atraktivnijim filmovima, i sve neobičnijim i šokantnijim zabavnim programom... A sve to kako ne bismo prebacili televizor na konkurentski kanal ili ga eventualno ugasili. Jer ako im padne gledanost izgubit će povjerenje velikih oglašivača, koji svoje milijune ostavljaju u medijima kako bi se vrtile njihove promotivne poruke, poznatije kao TV reklame... Dakle, mi smo im alibi za zaradu. Važni smo im brojčano, kao gledatelji i čitatelji... Jasno, pritom su im vredniji novci koje zarađuju od oglašivača nego od prodaje novina. Ponekad je potrebno prodati i nekoliko tisuća novina da bi zaradili koliko dobiju za jedan oglas. I tako je mnoštvo aktera u medijskoj igri: vlasnici, urednici, novinari, čitatelji, oglašivači, politički moćnici... I tako nastaje začarani krug – mediji postaju slika društva u kojem funkcioniraju a društvo zrcalo medija.
Kako prekinuti taj začarani krug? Akcija ne može biti jednostrana. Nužna je promjena ponašanja na obje strane. Mediji se moraju uozbiljiti i više poštovati svoje primatelje i društvo u kojem djeluju a društvo mora postati ozbiljnije, odgovornije, tolerantnije i obrazovanije... Do tada, svi su prisiljeni pa i Crkva boriti se za svoj ugled i širiti svoju poruku na način koji je moguć i pragmatičan, nastojeći pozitivnim promjenama prekinuti taj začarani krug.
Otvorenost, vjerodostojnost i jasnoća
Prvi iskorak koji Crkva u Hrvata može napraviti jest veća otvorenost medijima. Iako to može zvučati paradoksalno, upravo plasiranje većeg broja informacija, susretljivost prema novinarima, otvaranje većeg broja tema i više kompetentnih sugovornika od strane Crkve u javnosti, smanjit će broj dezinformacija i nagađanja, prekinut će šutnju o mnogobrojnim temama te na koncu ukinuti ekskluzivno pravo nekolicini „kompetentnih“ tumača crkvenih stajališta. Jasno, izravnijim ulaskom Crkve u javni forum možemo očekivati i izravnije napade onih koji se ne slažu s tim stajalištima. To će pak zahtijevati puno veću osposobljenost i bolji trening onih koji bi nastupali u ime Crkve. Oni će morati biti mudriji i rječitiji, zanimljiviji i bolje upućeni u stvarnost od svojih protivnika. Nažalost, danas takve novinari još uvijek traže sa svijećom. Budući da često nailaze na odbijanja onih koji mogu kompetentno zastupati Crkvu, linijom manjeg otpora novinari daju prostora onima koji će potvrditi njihova stajališta ili sami pokušavaju interpretirati što bi crkvena hijerarhija o nečemu mogla misliti. Dakle, Crkva je pozvana na dijalog, pa čak i onda kad namjere sugovornika i nisu najiskrenije.
Drugi važan iskorak moguće je napraviti na formuliranju samih poruka, koje Crkvu legitimiraju u javnosti a koje – budimo kritični – ponekad znaju biti nerazumljive, ispolitizirane ili neprilagođene aktualnom trenutku. S druge strane, svjedoci smo kako prava poruka izrečena u pravom trenutku može „zvoniti“ mjesecima pa i godinama. Jasno, Crkva mora biti dosljedna i beskompromisna u tim porukama jer prenosi vječnu istinu, koju treba prilagoditi vremenu.
Svjedoci smo kako sve više ljudi našeg potrošačkog društva traga za istinom i spreman je čuti pravorijek u sveopćem komunikacijskom kaosu. Crkva je očito puno pozvanija dati im odgovor, nego kojekakve nevladine udruge ili komiteti. To je dodatni razlog da prilagodi poslanje medijima i odgovori na izazove aktualnog trenutka.
Uz poruku je uvijek bio vezan i glasnik i o njemu je često ovisio uspjeh poruke. Zato itekako treba voditi računa o vjerodostojnosti onih koji nastupaju u ime Crkve, iako se o vjerodostojnosti u novinarstvu vodi vrlo malo računa. A kad smo kod glasnika, često je pogrešno uvjerenje da u ime Crkve trebaju nastupati samo biskupi, teolozi, svećenici… Crkva je po definiciji „narod Božji“. Prema tome, medijski teret ne smije biti samo na leđima službene crkvene hijerarhije, iako se kroz njihovo ponašanje najčešće promatra cijelu vjerničku zajednicu. Među vjernicima sigurno postoje i kompetentni odvjetnici, novinari, književnici, liječnici, menadžeri… Susrećemo ih u crkvi nedjeljom i nerijetko slušamo kako otvoreno govore o svojim vjerničkim uvjerenjima. Pravo je pitanje – zašto oni ne bi također postali suvremeni glasnogovornici katoličke Crkve u Hrvatskoj, kroz obranu vjerskih istina i inicijativa. U prilog tome govore i neki uspješni projekti, u kojima glavnu riječ vode laici. Međutim, ne izjašnjava li se u Hrvatskoj više do 80% građana katolicima, a nisu li puno glasniji svi neki drugi!? Očito nema dovoljno samosvijesti među nama ali ni poticaja da to činimo od strane crkvenih zajednica.
S medijima se treba suočiti
Mediji sami po sebi nisu problem. Oni su dar. Mnogi od njih nam otvaraju nove vidike i utječu na društvene aktere da se ponašaju odgovornije. Često su problem ljudi koji ih imaju u rukama i koji kreiraju sadržaje koje čitamo, gledamo i slušamo ili mi sami koji ne znamo konzumirati medije. Vlasnike medija teško možemo mijenjati ako nismo zadovoljni njihovim medijima. Njih mijenja tržište a mi na njih možemo utjecati tako što ćemo gledati ili čitati neke druge sadržaje a ne one koje nam oni nude. Na novinare možemo utjecati kroz obrazovni sustav ali mnogi od njih nisu školovani... Međutim, ono što je najvažnije - moramo mijenjati sebe. Ne moramo gledati i slušati sve što nam se nađe pred očima. Sami trebamo birati emisije, programe i priloge koje ćemo «upijati». U svakom slučaju ne smiju mediji gospodariti vama već vi njima. Tek tako ćemo utjecati na promjenu njihova ponašanja ali i društva u kojem živimo.
Da su mediji postojali u doba dok je Isus Krist hodio našom zemljom zasigurno ne bi puno vremena trošio slušajući i gledajući ih ali bi ih zasigurno dobro poznavao i iskoristio u širenju vesele vijesti. Tada je svojim apostolima govorio – propovijedajte s krovova. Danas bi zasigurno rekao - iskoristite moć medija da vaša poruka dođe do što većeg broja ljudi... Toga je bio svjestan i blagopokojni papa Ivan Pavao II. koji je uvelike koristio moć medija u plasiranju vlastite poruke i koji je znao ponekad pogledati televizijski dnevnik pa i pokoji film te koji je kroz svoje enciklike redovito ukazivao na blagodati koje nam mediji pružaju... U svakom slučaju, od medija ne smijemo bježati, ignorirati ih ili im pristupati sa strahopoštovanjem. Moramo se suočiti s njima i svoj način komuniciranja prilagoditi njihovu izričaju. Tako ćemo se izboriti za svoje besplatne stranice u novinama ili minute na televiziji. Tako će se čuti i naše stajalište… Ne možemo priuštiti luksuz distanciranja. Moramo postati subjekt a ne objekt njihova izvještavanja.
dr. sc. Božo Skoko
Primjedbe