LIJEVO, DESNO - NIGDJE MOGA (GLAVNOG) STANA

LIJEVI MARŠ

U Hrvatskoj se opet bije čudan boj. Kao u Kušanovu "Tornju".

U tom romanu svi političari vojuju protiv rasizma i apartheida. A tih pojava nema ni u tragovima. Dijalektički potkovanu pripovjedaču čini se da to baca ružnu sjenu na plemenitu borbu. Zato on, da bi viteškim bojovnicima priskrbio kakva-takva neprijatelja, žrtvuje sebe. Proglasi se rasistom i zagovornikom apartheida. Danas političari - ne u romanu, nego u zbilji - biju boj protiv fašizma. Stanje je kao u romanu: nema fašizma. Ali i drukčije nego u romanu: nema ni čovjeka koji bi se, poput Kušanova pripovjedača, žrtvovao da spasi čast borbe. Nitko se u Hrvatskoj danas ne smatra fašistom ili neofašistom. Štoviše - ni postfašistom.


To antifašističkim bojovnicima nije drago. Ali, ne smeta im. Kada su – uz pomoć Slavena Letice i Mate Granića – odviknuli Antu Đapića od „mjerenja visine kukuruza“ po Slavoniji, oni su znali da je fašizmu u politici odzvonilo. A njima, vrsnim dijalektičarima, nije trebalo tumačiti da je antifašist bez fašista i fašizma fantomsko biće. Istina, bila ih je zbog toga u prvi mah spopala ontološka tjeskoba, ali brzo su se oporavili. Osokolio ih je biblijski naputak: Tražite, i naći ćete! Najprije su fašiste i fašizam tražili u krilu Katoličke crkve i oko Bleiburga. Nalazi su bili nikakvi. No, medijska je halabuka uzorno ispunila prazninu. A onda je valjda sam Bog poslao Marka Perkovića Thompsona. Taj čovjek, kao i god. 1991., slavi Boga, obitelj, domovinu. Plaši četnike i ne da im u Čavoglave. Oko tih vrjednota na njegovim se koncertima okupi do 100.000 ljudi. A to, pogotovo ta masovnost, što je to ako nije - najčišći fašizam?!


Takav Thompsonov koncert na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu sablaznio je središnju vlast i oporbu, centrističku „desnicu“ i centrističku „ljevicu“. Osobito sablažnjiva bila je poruka da su u Čavoglavama za dom spremni. „Desni“ predsjednik Vlade Sanader, koji se proslavio račanovskom formulom „Fašizam – ne; antifašizam – da!“, ocijenio je da je koncert škodio Hrvatskoj, a „lijevi“ bukači na radiju, na televiziji, na internetskim portalima i u novinama tako su se čvrsto svrstali da od njihova marša podrhtava cijela Lijepa Naša:


Tko to tamo desnom korača?
Lijeva!
Lijeva!
Lijeva!


Ta koračnica – vrti glavom jedan rusist – više ne odjekuje ni u Rusiji. Tamo su otkrili da je Majakovskij pisao i drukčiju poeziju. Na primjer poemu „O tomu“, u kojoj pjesnik, kao medvjed, luduje za Lili Brik. A ovi naši tamburaši hoće reći da smo mi Hrvati nacija razdrta po sredini, koja strastveno odbacuje svoju sad lijevu, sad desnu polovicu. Pod sličnim dojmom jedan novinski kolumnist strahuje od izbijanja građanskoga rata.


To su, naravno, besmislice. Ali nisu bezazlene. Javna priopćivala, koja služe sadašnjoj dvodiobi političkoga prostora, uporno ih ponavljaju u bezbrojnim varijacijama. Tako te budalaštine dobivaju privid smisla. Pa čak i nekakvu patinu mudrosti. Odatle onda na jednoj strani SDP-ov „lijevi“ poučak o antifašizmu, a na drugoj HDZ-ova „desna“ maksima o manjemu zlu kao političkomu dobru. Zbog toga treba pogledati što je to danas u Hrvatskoj lijevo, a što desno.


Da se vidi što je što, moraju se kako-tako odrediti pojmovi. Ne treba nadugo i naširoko razglabati. Za tu svrhu dostatno je napomenuti nekoliko banalnosti iz kulturne i političke povijesti.


„Lijevo“ i „desno“ izvorno su suodnosni prostorni pojmovi. Kao takvi, vrijednosno su neutralni („Lijevo je rijeka, desno šuma.“). No u društvu, kakvo god ono bilo, svaka stvar ima svoju vrijednost. Stoga ni prostornost ne može ostati vrijednosno neutralna. U tradicionalnom društvu „desno“ je u prenesenom značenju postalo dobro, a „lijevo“ loše („sjediti ob desnu Ocu“, „biti čija desna ruka“; „nekakva lijeva marka“). Takvo vrjednovanje proizašlo je iz organske funkcionalnosti udova. Desnica obično radi, ratuje, potvrđuje dogovore. Ona simbolizira snagu, stalnost, čestitost, pouzdanost. Nasuprot tomu ljevica je obično slabija ruka. Ona niti kuje niti mačem vitla. Samo pomaže u radu i ratu. Kako je slaba, ne može biti pouzdana. Ljevica zbog toga ne potvrđuje dogovore.


Političko značenje pojmovi su „lijevo“ i „desno“ dobili tek na početku europske političke moderne (1789. – 1989.). U Zakonodavnoj skupštini revolucionarne Francuske sjedili su god. 1791. na desnoj strani umjereni rojalisti - žirondinci, a na lijevoj radikalni republikanci - jakobinci. Taj slučajni zastupnički raspored u Zakonodavnoj skupštini okvirno je odredio političko značenje pojmova „lijevo“ i „desno“. U tijeku dvaju stoljeća njihov se sadržaj pod utjecajem političkih pokreta i posebnih okolnosti u pojedinim zemljama drastično mijenjao. Unatoč tomu nekoliko čvrstih razlikovnih točaka pouzdano određuje što je politički lijevo, a što desno. U gospodarstvu ljevica zastupa intervencionizam, a desnica laissez faire; ljevica se zauzima za radničko samoupravljanje, desnica za poduzetništvo; ljevica zagovara jednakost dohodaka, desnica jednakost prilika; ljevica je sekularna, desnica religiozna; ljevica je inovativna, desnica konzervativna; ljevica drži da zakoni trebaju određivati kulturu, desnica smatra da kultura treba određivati zakone; ljevica je internacionalno, desnica nacionalno orijentirana. Demokratska ljevica i demokratska desnica razložnim međusobnim suprotstavljanjem podjednako služe dobrobiti svoje države i njezinih državljana.


Što je po tim mjerilima u Hrvatskoj lijevo, a što desno? Pitanje je neugodno. Ponajviše stoga što se odgovori ne mogu oprijeti ni o kakvu noviju tradiciju. U XIX. stoljeću i u prvoj polovici XX. stoljeća u Hrvatskoj je postojala demokratska i nedemokratska desnica. Demokratske ljevice nije bilo. Marksističko-lenjinistička ljevica pojavila se nakon Prvoga svjetskog rata. Ona nije bila hrvatska. Bila je jugoslavenska. Ta je totalitarna ljevica, potkraj Drugoga svjetskog rata, u poratnim odmazdama i za gotovo polustoljetne „diktature proletarijata“, uz pomoć svojih južnoslavenskih i zapadnih saveznika potpuno istrijebila i demokratsku i nedemokratsku hrvatsku desnicu. Zbog toga je god. 1989./90., u „srednjoeuropsko proljeće naroda“, samo iz te ljevice moglo niknuti hrvatsko demokratsko višestranačje. Nije dakle nimalo čudno što se to višestranačje relativno brzo smežuralo u lažnu lijevo-desnu bipolarnost današnje hrvatske političke scene, kojom dominiraju SDP Zorana Milanovića i HDZ Ive Sanadera.


Zbog toga je tražiti bitne razlikovne točke između današnje hrvatske „ljevice“ i „desnice“ uzaludan posao. Koliko su te oznake u Hrvatskoj šuplje, pokazuje odgovor na puno lakša pitanja. Na primjer: Je li Mesićevo svjedočenje protiv Hrvatske u Haagu lijevi postupak, a Sanaderova hajka na generala Antu Gotovinu desna akcija? Je li Sanaderova koalicija s SDSS-om umjesto s HSP-om desni ustupak Bruxellesu, a Milanovićeva nazočnost 27. srpnja u Srbu lijeva potvrda ispravnosti toga ustupka? Je li SDP-ovo namigivanje HSP-u ljevičarenje, a HDZ-ova dodjela odličja Mesiću desničarenje? Je li Mesićev posjet Mongoliji na Dan pobjede lijeva, a Sanaderovo operno hodočašće u Veronu na Dan državnosti desna državnička gesta? Je li SDP-ovo zagovaranje prodaje Plive islandskomu Actavisu lijeva gospodarska nakana, a HDZ-ova prodaja Plive američkomu Barru desno gospodarsko ostvarenje? Je li SDP-ov klijentelizam lijeva, a HDZ-ov klijentelizam desna politička krjepost? I, napokon, je li Račanov i Sanaderov saborski Savez za Europu lijeva ili desna izdaja Hrvatske? Naravno, ništa od toga nije ni lijevo ni desno. Te oznake samo prikrivaju stvarnu političku podjelu: na jednoj strani globalistički integracionizam političkih elita, a na drugoj nacionalnodržavni suverenizam hrvatskoga puka.


To potvrđuje da Hrvati doduše jesu, kao što reče onaj rusist, „razdrta nacija“. Ali razdor ih ne dijeli popola. On ne teče po sredini, nego po elitističkomu rubu. Stoga je posve promašena ocjena da hrvatska nacija strastveno odbacuje svoju sad jednu, sad drugu polovicu. Tu ocjenu opovrgava ovogodišnji Dan pobjede. Integracionistička vlast nije u gradu Kninu uspjela okupiti ni saborski Savez za Europu, a u selu Čavoglavama tiskalo se preko 100.000 suverenista. Zbog toga je jednako neutemeljen i strah da bubnjevi „Lijevoga marša“ najavljuju građanski rat. Tko će ratovati? „Ljevica“ protiv „desnice“? Milanović, Mesić i Kajin protiv Sanadera, Stanimirovića i Pupovca? Ma haj'te spati, rekao bi zagrebački gradonačelnik Bandić, kaj vam pada na pamet?


Zakučastu hrvatsku lijevo-desnu dijalektiku bolje je od svih političkih analitičara prozreo sam život. Prije desetak godina neki je ugostiteljski poduzetnik uz cestu Zagreb – Zadar, malo prije Gračaca, bio otvorio dvije gostionice. Obje na istoj - lijevoj - strani. Jedna se zvala „Bistro Lijevo“, druga „Bistro Desno“. Nikomu nije smetalo to što su gostionice bile u vlasništvu istoga čovjeka. Niti je goste uznemirivalo to što je, ako su dolazili iz Zagreba, „Bistro Desno“, a ako su dolazili iz Zadra, „Bistro Lijevo“ bio na krivoj strani. Obje su gostionice sjajno poslovale. Kao SDP i HDZ. A onda je otvorena autocesta Zagreb – Zadar, život je gostionice zaobišao, i one su preko noći propale. To će se dogoditi i SDP-u i HDZ-u. Naravno, kada život izgradi novu duhovnu cestu.


Benjamin Tolić

Primjedbe

Popularni postovi