EH, KAKVE SMO MI BISKUPE IMALI

Životopis dr. Ivana Šarića, nadbiskupa vrhbosanskoga

Dana 27. rujna 1871. godine u župi Dolac kod Travnika rođen je dr. Ivan Šarić. Gimnaziju je pohađao u Travniku (1882.-1890.), a završio u Sarajevu (1890.-1894.). Za svećenika vrhbosanske nadbiskupije zaređen je 22. srpnja 1894. godine. Najprije, djeluje kao katehete u zavodu „Sv. Vika“ u Sarajevu. Godine 1896. postaje kanonik vrhbosanskog kaptola. Neke vrijeme uređivao je službeno glasilo „Vrhbosnu“ te časopis „Balkan“. Godine 1898. u Zagrebu na Bogoslovnom fakultetu promoviran je za doktora bogoslovlja. Pomoćnim vrhbosanskim biskupom imenovan je 27. lipnja 1908. godine s titulom naslovnog biskupa cezaropolitanskog, a 2. svibnja 1922. godine, usprkos protivljenju službenih vlasti, nadbiskupom i metropolitom vrhbosanskim. Bio je veliko pobornik i širitelj Katoličke akcije iz koje su iznikle mnoge bratovštine. Osnovao je mnoge župe, a osobitu brigu imao je za širenje katoličkog nauka i katoličkog tiska. Pokrenuo je časopis „Nedjelju“ koja je brzo od vlasti zabranjena, ali je nastavila djelovati pod naslovom „Križ“ koji je preimenovan u „Katolički tjednik“. Pokrenuo je izdavačku kuću „Regina apostolorum“ koja je objavila mnoga znamenita i važna djela. U nacionalnom životu Hrvata u BiH imao je značajnu ulogu. Bio je vrsni spisatelj, prevoditelj, a njegov prijevod Svetog Pisma, koji je ponovno tiskan govori o veličini i izvrsnom radu dr. Šarića. Zbog prijetnji partizanskih vlasti, nadbiskup Šarić bio je primoran emigrirati 1945., najprije u Austriju a zatim u Španjolsku. Njegova osobna arhiva, i mnoge stvari su partizani oduzeli. Nadbiskup Šarić umro je u tuđini, 16. srpnja 1960. u Madridu s tugom prateći progon, otimačinu Katoličke crkve u BiH i potiranje svega onoga što je hrvatsko i katoličko. Njegova želja da mu grob bude u crkvi sv. Josipa na Marijindvoru ispoštovana je tek 26. travnja 1997. godine, nakon propasti komunističke Jugoslavije, uz nemali otpor partizansko-komunističkih ideologa koji još i danas žive među nama. Od mnoštva znameniti spisa dr. Šarića, prozni i poetski, i putopis nastao u prigodi Krizme u Ramskom dekanatu ocrtava književni lik nadbiskupa Šarića.

«Š I R O M R A M S K E D E K A N I J E»

Kada Svemogući daje, onda On ne prestaje, I meni, hvala Mu i slava, daje i ne prestaje mi davati. Daje mi zdravlje i milost svoju, pa mogu i u 68. svojoj godini kao apostol Isusa Krista putovati vrletnom Bosnom Ponosnom. Mogu po čitave sate i pješke i na konju. I dragi su mi ovi apostolski pohodi, jer su oni potrebni svakoj biskupiji kao krov, kao temelj. Poradi tih apostolskih pohoda nisam sebi želio pomoćnog biskupa, već poradi brige, što će biti sa nadbiskupijom, ako na kojern apostolskom putu panem s konja u koju provaliju, pa izdahnem. To se može lako dogoditi u tim bosanskim vrletima. I već sam više puta u to trideset godina moga biskupovanja bio u takvim opasnostima.

15. srpnja 1939. - U Ime Isusovo zaputih sa svojim dobrim tajnikom Dr. Krunoslavom Draganovićem na ovogodišnji apostolski pohod. Bog bio s nama i Blažena Gospa! Imam samo lijepe uspomene iz Ramske i Usorske dekanije, pa sam se veselio ovom apostolskom putu, makar da sam dobro znao, da su putovi planinski, uzbrdo i nizbrdo. Ispratilo nas veliko zvono Srca Isusova sa naše katedrale. Do na sarajevski kolodvor ispratili nas generalni vikar Dr. Antun Buljan i kancelar Dr. Ivan Pavlinac.

Vrućina je bila baš srpanjska. Ali ja volim toplinu i sunce. Sunce je zdravlje. Divni su idilični krajevi, kuda nas vozi željeznica, pa da ih malo spomenem. Spomenut ću ih i zato, jer ovuda prolazim često, kad sa čestitim Mons. Ilićem idem na odmor u «Salvator» kod Dubrovnika.

Prođosmo stanicu Alipašin Most i brzo uđosmo u stanicu Ilidžu. Sezona je, pa je Ilidža sva živa. Puno se brine vlast za nju, ali Ilidža nije baš zdrava, jer je vlažna i močvarna, i voli je pritisnuti gusta magla. Vlast bi i narodu i zdravlju puno više koristila, kada bi veću pažnju svratila na mjestance u dolini rječice Lepenice, na Kiseljak, koji je pun čistoga gorskog zraka i vode ljekovite.

«Kolika je Jahorina planina,

Siv je soko preletjeti ne more,

A kamo li dobar junak na konju.»

Dolazi Igman, sav crn sa svojom crnogoricom. Ispod Igmana, zna čitatelj, izvire rijeka Bosna sa svojih šezdesetak izvora, pa je Bosna odmah pri izvoru čitava rijeka, uz koju se sporo vuče naša Bosanska željeznica sve do Posavine. Ulazimo u stanicu Blažuj, koji je po Fra Jukiću povjesniku bio naseobina Dubrovčana sa crkvom sv. Vlaha (Blaža). Ali drugi povjesnici vele, da je u Blažu ju još prije 700 godina bila crkva sv. Stjepana. Domalo se ukaza vrh planine Bjelašnice, koju ćemo svu ugledati u svoj njezinoj ljepoti iz stanice Pazarić. Duga je, zelena i pitoma planina Bjelašnica. Ljepotom se natječe sa Vlašićem iznad Travnika. Pred Pazarićem je stanica Hadžići, odakle je najbliži i najrđaviji put u Banbrdo.

Zaredaše dosadni tuneli. U Tarčinu smo. Odavle sam prije kojih 50 godina kao Travnički đak sa profesorom Pater Brandisom uzišao na Bjelašnicu, gdje smo navrh njezina vrhunca i prenoćili. U Tarčinu se gradi katolička crkva, za koju se puno brine naš generalni vikar. Evo nas i u stanici Raštelici. Nije ona ni slika onoj romantičnoj stanici Ivanu, koja je sada ukinuta. Vječna šteta! Stanica Ivan bila je najljepša točka, naš Semering, na pruzi Sarajevo - Mostar. Za Ivanom žale turisti i stoga, što je sada ispod Ivan-planine tunel dug punih 7 minuta. Turisti ne vole dugih tunela ondje, gdje je Božja priroda ponajljepša, kao baš ovdje. Ivan nije smio biti ukinut i stoga, jer on dijeli vode u Crno i Jadransko more.

U kršnoj smo Hercegovini. Padosmo u Bradinu, koja ipak ima 753 metra visine nad morem. Ovdje se bori priroda Bosanska sa Hercegovačkom. Izbija sve više krš i kamen. Stanica Brđani pod planinom Preslicom prikazuje nam pravu sliku Hercegovine. Još stanica Podorašac, i eto nas u dolini Neretve, u gradiću Konjicu. Konjic leži na obadvije strane Neretve. U Konjicu je znamenit kameniti most, za koji kažu, da ga je sagradio kralj Hvalimir koncem 7. vijeka. Tako kršćani, a muslimani vele, da ga je sagradio vezir Ahmed Sokolović (1715.).

U Konjicu pozdraviše Nadbiskupa župnik Konjički fra Bozo Bubalo, kapelan njegov fra Trpimir Musa, predsjednik HSS Ilija Škobić, odvjetnik Dr. Slavko Ćurić, sudac Kraljević, ispred vlasti Rasim ef. Gašević i još drugi. Imam otprije lijepih uspomena iz romantičnog Konjica. Kao mlad kanonik uzilazio sam iz Konjica na Boračko Jezero, visoko 405 m nad Jadranskim morem. Onda sam, mlad, obašao svu Dolovsku stranu i Crnagoru. Bio sam, kao đak, i na Borašnici, i na Poslušniku, i na Motici, i na Kapi. Onda bilo, sad se spominjalo. Onda sam na putu od Ivana do Konjica, Jablanice i Mostara upoznao jedan zemaljski raj, kojemu sam proricao veliku turističku budućnost. Nema riječi, da se opišu čari ovih divnih krajeva. Sve je danas u toj divnoj prirodi kao prije, samo mi nismo kao prije.

Nastavlja se!