CARU CAREVO, BOGU BOŽJE
CAREVO CARU, BOŽJE BOGU!
DVADESETDEVETA NEDJELJA KROZ GODINU A – 19. listopada 2008
Tekstovi: Iz 45,1.4-6; 1Sol 1,1-5b; Mt 22, 15-21
Uvod u pokajnički čin
U društvima koja se vole okititi atributom „demokratsko“ često se događaju različiti izbori. Biraju se predsjednici država, predsjednici vlada, nositelji lokalnih vlasti, itd. Svi se kandidati zaklinju kako će upravo oni najbolje služiti narodu koji ih je izabrao. Prođu izbori, zaborave se obećanja. Draže im je nad narodom vladati, gospodariti, imati povlastice, nego tom narodu služiti. One koji nisu izabrani nego se sami nametnu, zovemo diktatorima, tiranima. Rimski su se carevi čak znali proglašavati bogovima. Nije to bilo mrsko ni onima koji u Boga nisu vjerovali: Hitler, Staljin, i da ih dalje ne nabrajam. Danas se i pred nas u evanđeoskom odlomku postavlja pitanje: kako da se kao vjernici postavimo prema zemaljskim vladarima? Isus dade jasno pravilo: valja dati carevo caru, a Božje Bogu. Reda mora biti, inače društvo ne može opstati, pa i onda kad vladar nije najbolji. Kršćanin se brine i za dobro državne zajednice u kojoj živi, da bude što pravednija za sve ljude i za to se zauzima. Ali zna da vladar, ma kako se on zvao, nije božanstvo nego samo čovjek i da će i on odgovarati ne samo svojim biračima nego i Bogu, kako je vršio svoju službu. A mi se pokajmo za grijehe da bismo radosno slavili sveta Misna otajstva.
Homilija
Neki je duhovit čovjek ovako molio: „Čuvaj me, Bože, od prijatelja, a od neprijatelja čuvat ću se sam“. Dakako, nije pritom mislio na prave, iskrene prijatelje nego na one koji se samo pretvaraju da su prijatelji, koji glume prijateljstvo i dobre nakane; rekli bismo: ustima mede, a misle sasvim drugačije. To su neiskreni, lažni prijatelji. Takvih se zaista valja dobro čuvati.
I Isus je naletio na takve „prijatelje“, točnije: oni su naletjeli na njega. Dođe mu ugledno izaslanstvo pa udari laskati i hvaliti Isusa. Zar mu nije moralo goditi onako lijepo priznanje: „Učitelju! Znamo da si istinit te po istini putu Božjem učiš i ne mariš tko je tko jer nisi pristran.“ (Mt 22,16). Istinit, učitelj pravoga Božjeg puta, posve objektivan i nepristran – pravi karakter. Kakav divan kompliment! I sve je to javno rečeno pred brojnom publikom; svi su mogli čuti. Koga to ne bi ponijelo?
„Neprincipijelna koalicija“
Ali, ima tu jedna „kvaka“. Isus to dobro zna. Stvar je u tome tko taj kompliment Isusu upućuje, tko to govori. Udružiše se čak dvije – međusobno ne baš prijateljske – skupine i šalju izaslanstvo Isusu. Jedno su farizeji, drugo herodovci. Suvremenim političkim rječnikom rečeno: neprincipijelna koalicija. Farizeji su židovski fanatici, danas bi se reklo: desničari ili euroskeptici, oni koji diktiraju javni život u Izraelu, drže iznad svega do svojih predaja i običaja, ne zanima ih nitko drugi, mrze rimsku pogansku vlast iz dna duše, sve bi dali da netko podigne bunu i zbaci mrsku stranu vlast. Herodovci naprotiv pristalice su poganskog Heroda i upravo rimske okupacijske vlasti, rekli bismo „proeuropski internacionalci“; njima njihovo nacionalno nije na prvom mjestu, glavno je da je njima dobro: Ubi bene, ibi patria! Gdje ti je dobro, tamo ti je domovina! Dakle, prava suprotnost farizejima. I za divno čudo – nastupaju zajedno. Isusa smatraju zajedničkim protivnikom. A On se drži Zakona i propisa židovske predaje u svemu što je dobro. Reče da nije došao dokinuti Zakon i Proroke, nego ih dopuniti. S druge strane, On uči da je Bog otac svim ljudima, a ne samo Židovima. Želi spasenje svakoga čovjeka i svakoga naroda, a ne samo svoga izabranoga naroda, kojega je, uostalom, On slobodno izabrao, bez ikakve zasluge toga naroda. Ali Isus ne želi podići pobunu ni revoluciju protiv rimske poganske vlasti. Revolucije ne donose dobra. Ljudi su često u napasti misliti da revolucijom rješavaju problemi. A što je donijela Francuska ili komunistička „Oktobarska“ revolucija? Samo veliko more žrtava i druge vladare koji nisu bili ništa bolji od onih zbačenih! Tako se svijet ne mijenja. Zato to Isusu ne pada na pamet. On nije politički vođa niti revolucionar.
Nakon uvodnog komplimenta – o kolikima bi takav „tamjan“ godio i opio ih da ne bi mogli trijezno rasuđivati! – postavljaju pitanje zbog kojega su i došli k Isusu. A ono glasi: „Reci nam, dakle, što ti se čini: je li dopušteno dati porez caru ili nije?“ (r.17). Dakle: smije li pravovjerni rodoljubni Židov davati porez poganskom rimskom caru, okupatoru? Porez su naime, plaćali samo pokoreni narodi, među njima i Židovi. Vjerski fanatici, među njima i farizeji, tvrdili su kako izabrani Božji narod ne smije plaćati poreza poganima, nikome nego samo Bogu. Da stvar bude gora, porez rimskom caru uveo je u Palestini rimski vojskovođa Pompej, koji je s vojskom osvojio Jeruzalem i razorio hram, oskvrnuo najveće židovsko svetište. Zato je i samo plaćanje poreza, osim troška, podsjećala Židove na najveće poniženje koje su doživjeli u tragičnim danima svoje povijesti. Stupica je – mislili su ujedinjeni farizeji i herodovci – bila savršena, i Isus joj ne će moći izbjeći. Rekne li „da“, zamrzit će ga narod koji inače oduševljeno ide za njim. Jer, tko voli plaćati poreze i takse vlastima i to još tuđinskoj, okupatorskoj vlasti! Takvu vlast valja prevariti, samo ako možeš, a ne plaćati joj porez. Rekne li pak Isus „ne“ onda je tek nastradao. Herodovci će odmah dojaviti u Rim da ima neki buntovnik u Palestini koji narod odvraća od plaćanja poreza caru, dakle buni se protiv vlasti. A vlast se nikada ne šali: kazna je zatvor ili smrt! Već su unaprijed likovali i jedni i drugi – Isusu nema spasa. Farizeji nisu ništa naučili iz sličnog slučaja koji su već s Isusom imali, kad su mu doveli ženu preljubnicu pitajući ga treba li je kamenovati ili pustiti, drugim riječima: poštivati Mojsijev zakon ili ga prekršiti, a Isus im reče neka je kamenuje onaj tko sam nema grijeha, pa je spasio i ženu i Mojsijev zakon.
Isus izbjegao zamku i dao pouku
Slijedi Isusov odgovor, božanski, a kakav bi drugačiji. Najprije im je dao na znanje da zna njihovu lukavost i da mu je jasno kako ono na početku pitanja nije bio nikakav iskreni kompliment, nego pokušaj zamazivanja očiju. Zato on njima reče antikompliment, ali je bio posve iskren: nazva ih licemjerima, dvoličnjacima. Evanđelist još dodaje kako je Isus znao „njihovu opakost“ i da ga oni samo iskušavaju kako bi ga uhvatili u riječi (r.18-19). Zatim traži da mu pokažu porezni novac. Nije to Isus slučajno uradio, nego je time svoje protivnike dokraja raskrinkao. Na novcu je vladarev lik. Naime, u Izraelu su bile u opticaju dvije vrste novca: jedan domaći, hramski novac, koji je bio nešto slabije vrijednosti, i drugi rimski, vrjedniji, pa su i sami farizeji više voljeli rimski „poganski“ novac, a inače sve su drugo rimsko mrzili. Kako se samo povijest ponavlja: još nam je u sjećanju kako su njemačke marke voljeli i oni koji su govorili da su im Nijemci neprijatelji, ili kako rado američke dolare troše i oni koji veoma loše misle o Americi ili se čak protiv nje bore i o glavi joj rade! Nije to bila samo specijalnost Isusova vremena. Kad ih je posve raskrinkao, dade Isus odgovor, Njega dostojan: „Podajte caru carevo, a Bogu Božje!“
Nije Isus time samo izmakao njihovoj zamci, nego je rekao, i to duhovito i sažeto, važno pravilo kojega se u životu valja držati. Potrebno je dobro lučiti ono što je Božje od onoga što je „carevo“. Božja je vlast neograničena; On jedini ima pravo od čovjeka tražiti posvemašnju poslušnost. Ali istovremeno, ljudi žive u zajednicama država, u vjerničkim i drugim zajednicama. One nisu savršene, ali bez njih se ne može. Treba se zauzimati da one budu što bolje, što pravednije, ali u zajednici ne treba tražiti ne samo svoja prava nego i vršiti svoje dužnosti. Potrebne su bolnice, ceste, željeznice, pošte, telekomunikacije, tzv. infrastruktura, sve ono što svima služi, ali svi moraju i doprinositi u tu svrhu. Osim toga: ne dadneš li carevo caru, naći će te vlast!
Međutim, Bogu je čovjek još veći dužnik. Njemu treba dati ono što je Božje. Njegove darove ne možemo mu uzvratiti, ali dugujemo mu vjeru, poštovanje, vjernost njegovim zapovijedima. To se očituje i u molitvi, i to ne samo pojedinačnoj nego i u zajednici, posebno u slavlju Sv. mise, ali i u našem odnosu prema drugim ljudima, jer što jedni drugima činimo, Bogu smo učinili, poučio nas je Isus. I Crkva je zajednica: ona treba prostor za svoje okupljanje i djelatnost: i crkve za molitvu, i dvorane za vjeronaučnu pouku, i sjemeništa za odgoj svećenika, i škole i sveučilišta za odgoj djece i mladeži, i fondove za pomoć misijama i misionarima. Sve je to zajedničko, svima koristi, ali svi tu trebaju dati svoj udio.
Kršćanin dobro razlikuje „cara“ i Boga. Ali on ne može drugačije nego što ga je Isus poučio: svakome dati ono što mu pripada: carevo caru, a Božje Bogu.
DVADESETDEVETA NEDJELJA KROZ GODINU A – 19. listopada 2008
Tekstovi: Iz 45,1.4-6; 1Sol 1,1-5b; Mt 22, 15-21
Uvod u pokajnički čin
U društvima koja se vole okititi atributom „demokratsko“ često se događaju različiti izbori. Biraju se predsjednici država, predsjednici vlada, nositelji lokalnih vlasti, itd. Svi se kandidati zaklinju kako će upravo oni najbolje služiti narodu koji ih je izabrao. Prođu izbori, zaborave se obećanja. Draže im je nad narodom vladati, gospodariti, imati povlastice, nego tom narodu služiti. One koji nisu izabrani nego se sami nametnu, zovemo diktatorima, tiranima. Rimski su se carevi čak znali proglašavati bogovima. Nije to bilo mrsko ni onima koji u Boga nisu vjerovali: Hitler, Staljin, i da ih dalje ne nabrajam. Danas se i pred nas u evanđeoskom odlomku postavlja pitanje: kako da se kao vjernici postavimo prema zemaljskim vladarima? Isus dade jasno pravilo: valja dati carevo caru, a Božje Bogu. Reda mora biti, inače društvo ne može opstati, pa i onda kad vladar nije najbolji. Kršćanin se brine i za dobro državne zajednice u kojoj živi, da bude što pravednija za sve ljude i za to se zauzima. Ali zna da vladar, ma kako se on zvao, nije božanstvo nego samo čovjek i da će i on odgovarati ne samo svojim biračima nego i Bogu, kako je vršio svoju službu. A mi se pokajmo za grijehe da bismo radosno slavili sveta Misna otajstva.
Homilija
Neki je duhovit čovjek ovako molio: „Čuvaj me, Bože, od prijatelja, a od neprijatelja čuvat ću se sam“. Dakako, nije pritom mislio na prave, iskrene prijatelje nego na one koji se samo pretvaraju da su prijatelji, koji glume prijateljstvo i dobre nakane; rekli bismo: ustima mede, a misle sasvim drugačije. To su neiskreni, lažni prijatelji. Takvih se zaista valja dobro čuvati.
I Isus je naletio na takve „prijatelje“, točnije: oni su naletjeli na njega. Dođe mu ugledno izaslanstvo pa udari laskati i hvaliti Isusa. Zar mu nije moralo goditi onako lijepo priznanje: „Učitelju! Znamo da si istinit te po istini putu Božjem učiš i ne mariš tko je tko jer nisi pristran.“ (Mt 22,16). Istinit, učitelj pravoga Božjeg puta, posve objektivan i nepristran – pravi karakter. Kakav divan kompliment! I sve je to javno rečeno pred brojnom publikom; svi su mogli čuti. Koga to ne bi ponijelo?
„Neprincipijelna koalicija“
Ali, ima tu jedna „kvaka“. Isus to dobro zna. Stvar je u tome tko taj kompliment Isusu upućuje, tko to govori. Udružiše se čak dvije – međusobno ne baš prijateljske – skupine i šalju izaslanstvo Isusu. Jedno su farizeji, drugo herodovci. Suvremenim političkim rječnikom rečeno: neprincipijelna koalicija. Farizeji su židovski fanatici, danas bi se reklo: desničari ili euroskeptici, oni koji diktiraju javni život u Izraelu, drže iznad svega do svojih predaja i običaja, ne zanima ih nitko drugi, mrze rimsku pogansku vlast iz dna duše, sve bi dali da netko podigne bunu i zbaci mrsku stranu vlast. Herodovci naprotiv pristalice su poganskog Heroda i upravo rimske okupacijske vlasti, rekli bismo „proeuropski internacionalci“; njima njihovo nacionalno nije na prvom mjestu, glavno je da je njima dobro: Ubi bene, ibi patria! Gdje ti je dobro, tamo ti je domovina! Dakle, prava suprotnost farizejima. I za divno čudo – nastupaju zajedno. Isusa smatraju zajedničkim protivnikom. A On se drži Zakona i propisa židovske predaje u svemu što je dobro. Reče da nije došao dokinuti Zakon i Proroke, nego ih dopuniti. S druge strane, On uči da je Bog otac svim ljudima, a ne samo Židovima. Želi spasenje svakoga čovjeka i svakoga naroda, a ne samo svoga izabranoga naroda, kojega je, uostalom, On slobodno izabrao, bez ikakve zasluge toga naroda. Ali Isus ne želi podići pobunu ni revoluciju protiv rimske poganske vlasti. Revolucije ne donose dobra. Ljudi su često u napasti misliti da revolucijom rješavaju problemi. A što je donijela Francuska ili komunistička „Oktobarska“ revolucija? Samo veliko more žrtava i druge vladare koji nisu bili ništa bolji od onih zbačenih! Tako se svijet ne mijenja. Zato to Isusu ne pada na pamet. On nije politički vođa niti revolucionar.
Nakon uvodnog komplimenta – o kolikima bi takav „tamjan“ godio i opio ih da ne bi mogli trijezno rasuđivati! – postavljaju pitanje zbog kojega su i došli k Isusu. A ono glasi: „Reci nam, dakle, što ti se čini: je li dopušteno dati porez caru ili nije?“ (r.17). Dakle: smije li pravovjerni rodoljubni Židov davati porez poganskom rimskom caru, okupatoru? Porez su naime, plaćali samo pokoreni narodi, među njima i Židovi. Vjerski fanatici, među njima i farizeji, tvrdili su kako izabrani Božji narod ne smije plaćati poreza poganima, nikome nego samo Bogu. Da stvar bude gora, porez rimskom caru uveo je u Palestini rimski vojskovođa Pompej, koji je s vojskom osvojio Jeruzalem i razorio hram, oskvrnuo najveće židovsko svetište. Zato je i samo plaćanje poreza, osim troška, podsjećala Židove na najveće poniženje koje su doživjeli u tragičnim danima svoje povijesti. Stupica je – mislili su ujedinjeni farizeji i herodovci – bila savršena, i Isus joj ne će moći izbjeći. Rekne li „da“, zamrzit će ga narod koji inače oduševljeno ide za njim. Jer, tko voli plaćati poreze i takse vlastima i to još tuđinskoj, okupatorskoj vlasti! Takvu vlast valja prevariti, samo ako možeš, a ne plaćati joj porez. Rekne li pak Isus „ne“ onda je tek nastradao. Herodovci će odmah dojaviti u Rim da ima neki buntovnik u Palestini koji narod odvraća od plaćanja poreza caru, dakle buni se protiv vlasti. A vlast se nikada ne šali: kazna je zatvor ili smrt! Već su unaprijed likovali i jedni i drugi – Isusu nema spasa. Farizeji nisu ništa naučili iz sličnog slučaja koji su već s Isusom imali, kad su mu doveli ženu preljubnicu pitajući ga treba li je kamenovati ili pustiti, drugim riječima: poštivati Mojsijev zakon ili ga prekršiti, a Isus im reče neka je kamenuje onaj tko sam nema grijeha, pa je spasio i ženu i Mojsijev zakon.
Isus izbjegao zamku i dao pouku
Slijedi Isusov odgovor, božanski, a kakav bi drugačiji. Najprije im je dao na znanje da zna njihovu lukavost i da mu je jasno kako ono na početku pitanja nije bio nikakav iskreni kompliment, nego pokušaj zamazivanja očiju. Zato on njima reče antikompliment, ali je bio posve iskren: nazva ih licemjerima, dvoličnjacima. Evanđelist još dodaje kako je Isus znao „njihovu opakost“ i da ga oni samo iskušavaju kako bi ga uhvatili u riječi (r.18-19). Zatim traži da mu pokažu porezni novac. Nije to Isus slučajno uradio, nego je time svoje protivnike dokraja raskrinkao. Na novcu je vladarev lik. Naime, u Izraelu su bile u opticaju dvije vrste novca: jedan domaći, hramski novac, koji je bio nešto slabije vrijednosti, i drugi rimski, vrjedniji, pa su i sami farizeji više voljeli rimski „poganski“ novac, a inače sve su drugo rimsko mrzili. Kako se samo povijest ponavlja: još nam je u sjećanju kako su njemačke marke voljeli i oni koji su govorili da su im Nijemci neprijatelji, ili kako rado američke dolare troše i oni koji veoma loše misle o Americi ili se čak protiv nje bore i o glavi joj rade! Nije to bila samo specijalnost Isusova vremena. Kad ih je posve raskrinkao, dade Isus odgovor, Njega dostojan: „Podajte caru carevo, a Bogu Božje!“
Nije Isus time samo izmakao njihovoj zamci, nego je rekao, i to duhovito i sažeto, važno pravilo kojega se u životu valja držati. Potrebno je dobro lučiti ono što je Božje od onoga što je „carevo“. Božja je vlast neograničena; On jedini ima pravo od čovjeka tražiti posvemašnju poslušnost. Ali istovremeno, ljudi žive u zajednicama država, u vjerničkim i drugim zajednicama. One nisu savršene, ali bez njih se ne može. Treba se zauzimati da one budu što bolje, što pravednije, ali u zajednici ne treba tražiti ne samo svoja prava nego i vršiti svoje dužnosti. Potrebne su bolnice, ceste, željeznice, pošte, telekomunikacije, tzv. infrastruktura, sve ono što svima služi, ali svi moraju i doprinositi u tu svrhu. Osim toga: ne dadneš li carevo caru, naći će te vlast!
Međutim, Bogu je čovjek još veći dužnik. Njemu treba dati ono što je Božje. Njegove darove ne možemo mu uzvratiti, ali dugujemo mu vjeru, poštovanje, vjernost njegovim zapovijedima. To se očituje i u molitvi, i to ne samo pojedinačnoj nego i u zajednici, posebno u slavlju Sv. mise, ali i u našem odnosu prema drugim ljudima, jer što jedni drugima činimo, Bogu smo učinili, poučio nas je Isus. I Crkva je zajednica: ona treba prostor za svoje okupljanje i djelatnost: i crkve za molitvu, i dvorane za vjeronaučnu pouku, i sjemeništa za odgoj svećenika, i škole i sveučilišta za odgoj djece i mladeži, i fondove za pomoć misijama i misionarima. Sve je to zajedničko, svima koristi, ali svi tu trebaju dati svoj udio.
Kršćanin dobro razlikuje „cara“ i Boga. Ali on ne može drugačije nego što ga je Isus poučio: svakome dati ono što mu pripada: carevo caru, a Božje Bogu.
Primjedbe