KOMENTAR UREDNIKA KATOLIČKOG TJEDNIKA
POD ZAŠTITOM SVETE STOLICE
Pojedini događaji i osobe u vremenu bivaju zapamćeni zbog toga što izlaze iz onoga što nazivamo „uobičajeno“ i očekivano“ te, kao su kao takvi, životno važni za: čovjeka i društvo, za vjernika i Crkvu. Pitanje koje bi moglo poslužiti kao parametar za određivanje dugovječnosti nekog događaja ili značaja osobe jest: „Koliko je on bitan za nas danas?“ Jedna od ličnosti koja će zasigurno dugo ostati u sjećanju bosanskohercegovačkih katolika jest blagopokojni papa Ivan Pavao II. Pored, mnogo puta dokazane, očinske ljubavi i brige za ovaj dio Crkve, posebno mjesto u povijesti i budućnosti zauzimaju njegova dva posjeta Bosni i Hercegovini. Kako sadašnjost ne bi zaostajala dobro se prisjetiti da se 22. lipnja ove godine navršilo točno pet godina od njegovog drugog pastirskog pohoda ovoj zemlji. Tada je Velikog papu ugostila Banja Luka i doživjela da njenog sina Ivana Merza ovaj Papa proglasi blaženim.
Kako, pak, vrijeme čini da ljudska slava i kritika budu prolazne mogli smo vidjeti ovih dana. Do nas su, naime, došle vijesti o gašenju časopisa „Feral Tribuna“ koji je u Hrvatskoj bio cinični izrugivač gotovo svega što Crkva drži moralnim i opće vrijednim. U sadržaju ove novine nerijetko su se mogli naći tekstovi koji, bilo eksplicitno, bilo latentno napadaju Crkvu, obitelj i tradiciju. Pritom se mora kazati kako je konstruktivna kritika – koja je također postojala u ovom listu – uvijek dobrodošla. No kritizerstvo kakvo se često kroz Feral moglo čuti jest destruktivna sila čiju su konačnu intenciju, vjerojatno, znali samo oni koji su takvo nešto stvarali.
U svakom poslu, nastojanju i općenito životu dobro imati potporu i onoga koji će bezinteresno znati dati pravedan sud i savjet. Hrvati katolici u Bosni i Hercegovini to su kroz cijelu povijest imali u osobi i instituciji Rimskog prvosvećenika. Tako postoji cijela plejada papa koji su na različite načine iskazivali svoju skrb za katolike ovog podneblja. Kako situacija na ovim prostorima nikada nije bila jednostavna tako su i pape reagirale u različitim domenama. Uz crkveno-pravne, povijesne (ne)prilike su uvjetovale intervencije koje su se ticale nacionalno-političkog aspekta.
Kontakti Svete Stolice s Bosnom i Hercegovinom ostvarivali su se uglavnom na dva načina. Pojedine bi pape u delikatnim situacijama slale svoje legate na ovo područje koji bi onda istraživali date prilike i djelovali u svojstvu sličnom današnjim nuncijima. Drugi indikator papinske brige bile su bule koje bi bile magna charta daljnjeg djelovanja Crkve. U kontekstu ovog drugog, kao ilustraciju, je dovoljno spomenuti dvije bule: Licet ex omnibus kojom papa Bonifacije VIII. (1294. – 1303.) potvrđuje 1298. fratrima inkvizicijska prava i privilegije (u odnosu na dominikance); te Ex hac augusta (1881.) kojom papa Lav XIII. (1878. – 1903.) uspostavlja redovitu crkvenu hijerarhiju u Bosni i Hercegovini želeći time stati ukraj svakom neredu na crkvenom području uvjetovanom povijesnim okolnostima.
Kako u svojoj knjizi „Pape i Hrvati u Bosni i Hercegovini“, koja je tiskana povodom dolaska pape Ivana Pavla II. u Banja Luku, govori dr. Eduard Peričić prve „posve sigurne i dokumentima zajamčene veze bosanskih vladara s papama nastupaju za bana Kulina“ (1180. – 1204.). Iz toga perioda je svakako najznačajniji događaj Crkveni sabor koji je bio 1203. na Bilinom polju. Tada je bosanska vlastela pred papinskim legatom Ivanom de Casamare odbacila patarensko krivovjerje obećavši vjernost Svetoj Stolici. U cijeloj sagi oko bogumilstva u Bosni zanimljivo je primijetiti kako pape nikada nisu nailazile na otpor ili oružano protivljenje bosanskih vladara kao što je to bio slučaj – kako u svojim djelima navodi povjesničar Franjo Šanjek – u Francuskoj. Ipak, zbog opasnosti od krivovjeraca biskup Ponsa je morao, u XIII. st., sjedište biskupije iz Vrhbosne premjestiti u Đakovo.
Kad je trebalo zaštititi katolike od stranih vladara pape su na različite načine nastojali pomoći. Tako je npr. Klement III. (1187. – 1191.) kako bi obranio katolike od srpskih vladara zatražio pomoć od hrvatsko-ugarskog kralja Bele III. Kako bi ovaj imao pokriće za djelovanje Papa je Bosnu i Hum odijelio od Dubrovačke metropolije pripojivši ju Splitskoj. Premda su pape poticale križarske vojne protiv krivovjerja u Bosni znale su intervenirati kada su motivi za vojnu bili isključivo teritorijalno-osvajački. Tako papa Inocent IV. zabranjuje Beli IV. pokretat vojsku protiv bosanskog bana Ninoslava.
Koliko god da mogli nabrajati pojedine pape i njihovu zauzetost za Bosnu ipak prvi Rimski biskup koji je ovu zemlju počastio svojim dolaskom bio je Ivan Pavao II. te kao takav svoje ime zlatnim slovima upisao u povijest ove zemlje i svih njenih naroda. Iako je katolički poglavar uvijek se obraćao i ljudima drugih vjera. Njegove riječi su žive i obvezujuće i danas. „Znam za vašu dugu kušnju, što ste je proživjeli…znam i na napast što na vas vreba kako bi izgubili hrabrost i pomirili se sa sudbinom. Uz vas sam… vi, pak sami budite graditelji svoje budućnosti. Ne mirite se sa sudbinom“, govorio je papa Wojtyla u Banja Luci, a to nam poručuje i danas. Na nama je da ga poslušamo.
Piše: Josip Vajdner
Pojedini događaji i osobe u vremenu bivaju zapamćeni zbog toga što izlaze iz onoga što nazivamo „uobičajeno“ i očekivano“ te, kao su kao takvi, životno važni za: čovjeka i društvo, za vjernika i Crkvu. Pitanje koje bi moglo poslužiti kao parametar za određivanje dugovječnosti nekog događaja ili značaja osobe jest: „Koliko je on bitan za nas danas?“ Jedna od ličnosti koja će zasigurno dugo ostati u sjećanju bosanskohercegovačkih katolika jest blagopokojni papa Ivan Pavao II. Pored, mnogo puta dokazane, očinske ljubavi i brige za ovaj dio Crkve, posebno mjesto u povijesti i budućnosti zauzimaju njegova dva posjeta Bosni i Hercegovini. Kako sadašnjost ne bi zaostajala dobro se prisjetiti da se 22. lipnja ove godine navršilo točno pet godina od njegovog drugog pastirskog pohoda ovoj zemlji. Tada je Velikog papu ugostila Banja Luka i doživjela da njenog sina Ivana Merza ovaj Papa proglasi blaženim.
Kako, pak, vrijeme čini da ljudska slava i kritika budu prolazne mogli smo vidjeti ovih dana. Do nas su, naime, došle vijesti o gašenju časopisa „Feral Tribuna“ koji je u Hrvatskoj bio cinični izrugivač gotovo svega što Crkva drži moralnim i opće vrijednim. U sadržaju ove novine nerijetko su se mogli naći tekstovi koji, bilo eksplicitno, bilo latentno napadaju Crkvu, obitelj i tradiciju. Pritom se mora kazati kako je konstruktivna kritika – koja je također postojala u ovom listu – uvijek dobrodošla. No kritizerstvo kakvo se često kroz Feral moglo čuti jest destruktivna sila čiju su konačnu intenciju, vjerojatno, znali samo oni koji su takvo nešto stvarali.
U svakom poslu, nastojanju i općenito životu dobro imati potporu i onoga koji će bezinteresno znati dati pravedan sud i savjet. Hrvati katolici u Bosni i Hercegovini to su kroz cijelu povijest imali u osobi i instituciji Rimskog prvosvećenika. Tako postoji cijela plejada papa koji su na različite načine iskazivali svoju skrb za katolike ovog podneblja. Kako situacija na ovim prostorima nikada nije bila jednostavna tako su i pape reagirale u različitim domenama. Uz crkveno-pravne, povijesne (ne)prilike su uvjetovale intervencije koje su se ticale nacionalno-političkog aspekta.
Kontakti Svete Stolice s Bosnom i Hercegovinom ostvarivali su se uglavnom na dva načina. Pojedine bi pape u delikatnim situacijama slale svoje legate na ovo područje koji bi onda istraživali date prilike i djelovali u svojstvu sličnom današnjim nuncijima. Drugi indikator papinske brige bile su bule koje bi bile magna charta daljnjeg djelovanja Crkve. U kontekstu ovog drugog, kao ilustraciju, je dovoljno spomenuti dvije bule: Licet ex omnibus kojom papa Bonifacije VIII. (1294. – 1303.) potvrđuje 1298. fratrima inkvizicijska prava i privilegije (u odnosu na dominikance); te Ex hac augusta (1881.) kojom papa Lav XIII. (1878. – 1903.) uspostavlja redovitu crkvenu hijerarhiju u Bosni i Hercegovini želeći time stati ukraj svakom neredu na crkvenom području uvjetovanom povijesnim okolnostima.
Kako u svojoj knjizi „Pape i Hrvati u Bosni i Hercegovini“, koja je tiskana povodom dolaska pape Ivana Pavla II. u Banja Luku, govori dr. Eduard Peričić prve „posve sigurne i dokumentima zajamčene veze bosanskih vladara s papama nastupaju za bana Kulina“ (1180. – 1204.). Iz toga perioda je svakako najznačajniji događaj Crkveni sabor koji je bio 1203. na Bilinom polju. Tada je bosanska vlastela pred papinskim legatom Ivanom de Casamare odbacila patarensko krivovjerje obećavši vjernost Svetoj Stolici. U cijeloj sagi oko bogumilstva u Bosni zanimljivo je primijetiti kako pape nikada nisu nailazile na otpor ili oružano protivljenje bosanskih vladara kao što je to bio slučaj – kako u svojim djelima navodi povjesničar Franjo Šanjek – u Francuskoj. Ipak, zbog opasnosti od krivovjeraca biskup Ponsa je morao, u XIII. st., sjedište biskupije iz Vrhbosne premjestiti u Đakovo.
Kad je trebalo zaštititi katolike od stranih vladara pape su na različite načine nastojali pomoći. Tako je npr. Klement III. (1187. – 1191.) kako bi obranio katolike od srpskih vladara zatražio pomoć od hrvatsko-ugarskog kralja Bele III. Kako bi ovaj imao pokriće za djelovanje Papa je Bosnu i Hum odijelio od Dubrovačke metropolije pripojivši ju Splitskoj. Premda su pape poticale križarske vojne protiv krivovjerja u Bosni znale su intervenirati kada su motivi za vojnu bili isključivo teritorijalno-osvajački. Tako papa Inocent IV. zabranjuje Beli IV. pokretat vojsku protiv bosanskog bana Ninoslava.
Koliko god da mogli nabrajati pojedine pape i njihovu zauzetost za Bosnu ipak prvi Rimski biskup koji je ovu zemlju počastio svojim dolaskom bio je Ivan Pavao II. te kao takav svoje ime zlatnim slovima upisao u povijest ove zemlje i svih njenih naroda. Iako je katolički poglavar uvijek se obraćao i ljudima drugih vjera. Njegove riječi su žive i obvezujuće i danas. „Znam za vašu dugu kušnju, što ste je proživjeli…znam i na napast što na vas vreba kako bi izgubili hrabrost i pomirili se sa sudbinom. Uz vas sam… vi, pak sami budite graditelji svoje budućnosti. Ne mirite se sa sudbinom“, govorio je papa Wojtyla u Banja Luci, a to nam poručuje i danas. Na nama je da ga poslušamo.
Piše: Josip Vajdner
Primjedbe