RAZMIŠLJANJE ZA NEDJELJU, 18. SVIBNJA
MILOST, LJUBAV I ZAJEDNIŠTVO U BOGU I U NAMA
PRESVETO TROJSTVO A – 18. svibnja 2008.
Tekstovi: Izl 34,4b-6.8-9; 2Kor 13, 11-13; Iv 3,16-18
Uvod u pokajnički čin
Nakon Pretvorbe u svetoj misi svećenik usklikne: «Tajna vjere!». To znači: ovo što se upravo pred nama dogodilo, tajna je naše vjere koju nikad ne ćemo moći razumjeti. Uvijek ostaje tajna. I današnja svetkovina Presvetoga Trojstva mogla bi započeti isto tako da svećenik najprije kaže te iste riječi. Slavimo danas najveću tajnu naše svete vjere, tajnu Boga i Njegova života. Svi naši pokušaji da dokučimo tu tajnu ne će nam je rasvijetliti. Ali hoće nešto drugo: bolje ćemo upoznati Božje djelovanje prema nama ljudima. O tome nam govori cijela povijest spasenja, o tome govori iskustvo Božjih ljudi. Danas će nam o tome kratko ali snažno progovoriti tri velika lika naše vjere: prijatelj Božji Mojsije, apostol naroda sveti Pavao i konačno sam Sin Božji Isus, naš Spasitelj. Božjom beskrajnom dobrotom vjernik ostaje zadivljen i trudi se tako živjeti da njegov život bude slavljenje dobroga Boga, da njegovo djelovanje bude na slavu Ocu, Sinu i Duhu Svetomu. Bogu punom dobrote i milosrđa najprije priznajmo svoja lutanja i grijehe i zamolimo ga da nam oprosti te da mu ubuduće budemo vjerniji.
Homilija
Presveto Trojstvo – tajna
Svetkovina je Presvetoga Trojstva. A što kršćani izražavaju tom svetkovinom? Slave jednu neshvatljivu i uzvišenu tajnu, tajnu Božjega života. Slavimo Onoga bez kojega nema ni našega života. Kao vjernici sve započinjemo u ime Boga, ali kao kršćani znamo da Bog postoji i očituje se u tri božanske osobe: kao Otac, Sin i Duh Sveti. Nama kršćanima znaju predbaciti da smo mnogobošci, da vjerujemo u više bogova. Ne, mi vjerujemo u jednoga Boga koji kao Otac šalje svoga Sina na ovaj svijet, a Sin nam obećava i šalje Duha Svetoga. Kako to razumjeti? Valja bez straha reći da Boga ne možemo razumjeti, shvatiti. Kad bismo ga razumjeli, to više ne bi bio Bog. Bog je bezgraničan, a mi ljudi ograničeni u svojim sposobnostima. Ne može na istoj razini biti Stvoritelj i stvorenje. A mi danas stojimo upravo kao stvorenje pred svojim Stvoriteljem.
I velikani Crkve, ljudi snažne vjere, znali su da, kad god govorimo o Bogu, govorimo o jednoj velikoj, uzvišenoj tajni, koja nas beskrajno nadvisuje. Veliki crkveni otac sv. Grgur Nazijanski reče: «Kad namjeravamo razjasniti božanstvo … ili proniknuti odluke ovoga beskrajnog božanstva, to je kao kad bismo se ukrcali na slabašni splav da preplovimo more, ili kad bismo krenuli na majušnim krilima doseći nebo i zvijezde.» Pred tom tajnom vjernik se klanja. Nije to poniženje za čovjeka nego samo prihvaćanje činjenice da smo samo stvorenja, ljudi, a on veliki beskonačni Bog. Zato to čini i taj veliki teolog i mislilac. On ispovijeda svoju vjeru u Boga Trojedinoga i slavi ga ovako:
«Slava Bogu Ocu i Sinu,
kralju svemira.
Slava Duhu hvale dostojnom i posve svetom.
Trojstvo je samo jedan Bog
koji je stvorio i ispunio sve:
nebo kao prebivalište nebesnika i zemlju zemnika.
More, rijeke i izvore,
njih je ispunio vodenim bićima,
oživljujući sve svojim Duhom,
da bi svako stvorenje
veličalo svoga mudrog Stvoritelja,
jedini uzrok življenja i trajanja.
Više od svakog drugog, razumno stvorenje
neka ga vazda slavi
kao velikog Kralja i dobrog Oca».
Iz Presvetoga Trojstva naša vjera izvire i u Nj uvire, a u tu ćemo tajnu konačno uroniti u vječnosti kada naše oči budu «gledale» Boga. Iako Boga nikada ne možemo posve shvatiti niti obuhvatiti, sretni smo kad znamo da Bog obuhvaća nas. Cjelokupna Božja objava otkriva nam tu božansku tajnu tako što pokazuje Božje djelovanje prema nama.
U Božjem djelovanju prema nama nema tajne – Bog nas voli
Vrlo su zanimljivi današnji misni tekstovi. Nema tu ni pokušaja teološkog ili filozofskog tumačenja Božjega bića, Božjega života. Nigdje se u njima i ne spominje pojam «Presveto Trojstvo». Mi svećenici smo za vrijeme svoga studija proučavali ne baš lagan traktat o Presvetom Trojstvu, izučavali mišljenja različitih teologa i filozofa koji su nam pokušali približiti tu uzvišenu tajnu Boga u kojega vjerujemo, sučeljavali njihova mišljenja, a o Bogu i dalje znamo samo ono što nam je On objavio. A upravo to nalazimo u današnjim kratkim misnim čitanjima.
Mojsije, veliki prijatelj Božji i veliki vjernik, koji je po Božjem nalogu izveo Izraelce iz egipatskog sužanjstva, stoji u jednom svečanom trenutku na Sinajskom brdu, u ruci mu dvije kamene ploče na kojima su ispisane Božje zapovijedi kao znak saveza sa svojim narodom, a sam Bog se spušta k njemu u oblaku. Kad ga Mojsije zazva, Bog se očituje. Ne govori o svome nutarnjem životu, nego se otkriva kao «Bog milosrdan i milostiv, spor na srdžbu, bogat ljubavlju i vjernošću» (Izl 34,6). A to nam je lako razumljivo i shvatljivo. Bog je takav, ali ne zato jer bi ga «izabrani narod» oduševio svojom vjerom i vjernošću. Baš naprotiv! Taj narod je «tvrde šije», buntovan, buni se i protiv Mojsija i protiv Boga kad nema hrane ili vode, kad mora nešto pretrpjeti; čak se toliko odmeće da sebi prave kip «božanstva», zlatno tele, čim se Mojsije zadržao 40 dana u druženju s Bogom na brdu. Imao je Bog stotinu razloga da prema takvom narodu bude drugačiji: i nemilosrdan i bez milosti, brz na srdžbu i kaznu, jer takvom narodu ništa ne koristi Njegova ljubav i vjernost. Ali, Bog se ne da izbaciti iz kolotečine. On je milosrdan, milostiv, vjeran i pun ljubavi.
Milosrdan je i milostiv, jer ne postupa po strogoj pravdi koja bi odmah kaznila prijestupnika. A koliko su prijestupa počinili Izraelci na svom 40-godišnjem putu iz Egipta u Obećanu zemlju! Bog oprašta, prelazi preko uvrjeda, daje novu priliku. Božju milosrdnost nam je najteže razumjeti, ali nam je ona najpotrebnije i «najkorisnije» Božje svojstvo. Bez njega nas ne bi bilo.
Bog je spor na srdžbu. Sv. Pismo više puta kaže kako Bog «usplamti gnjevom» na svoj narod nakon njegovih grijeha. To je naš ljudski način izražavanja koje koristi i sveti pisac. Time želi naglasiti koliko grijeh povrjeđuje Boga. Ali kad bi bio brz na srdžbu, «nagao», kako kaže naš narod, već bi nas davno bio uništio. Što mi sve u naglosti počinimo, kako znamo reagirati, što sve ponekad učinimo za što se kasnije cijelog života kajemo? Kod Boga toga nema, ne zato što mu je svejedno kakvi smo mi, nego jer nam želi dati novu priliku. Bog ne djeluje po neobuzdanim emocijama. Sreća naša!
Bog je bogat ljubavlju. Lijepa igra riječi: Bog – bogat. A nije samo igra riječi. Pojam «bogat» ime nešto s Bogom. Od Boga je svako bogatstvo. To je nešto božansko, pozitivno, vrijedno. No ne misli se na bogatstvo u materijalnom, novčanom smislu. Naš Bog je bogat ljubavlju. Ima je na rasipanje. I rasipa je na nas. A kako ne bi imao, kad je on sama Ljubav!
On je bogat i vjernošću, čusmo malo prije u čitanju iz knjige Izlaska. I to ne samo dotle dok smo mi vjerni; i kad se ljudi iznevjere, On ostaje vjeran, jer to je Njegova odlika koja ne ovisi o ljudima. I kad mi vjerolomno prekršimo Savez s Njime, On ne prekida «diplomatskih odnosa» s nama. Daje nam mogućnost da shvatimo svoju nevjernost, svoje lutanje, da se pokajemo i obratimo. Eto kakvog nam Boga objavljuje Mojsije.
Slično i veliki Pavao. Kršćanima u Korintu preporučuje da radosno napreduju u kršćanskom životu, budu složni i mirotvorci kako bi s njima bio Bog koji je «Bog ljubavi i mira».
U Evanđelju, pak, stižemo do vrhunca. Ni Isus Nikodemu ne tumači kolika je Božja veličina i moć, niti mu govori o svome odnosu prema nebeskome Ocu nego tumači koliko je Bogu stalo do nas, i to baš do svakoga čovjeka, kakav je Njegov odnos prema nama ljudima: «Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni» (Iv, 3,16). Dao je najveće što je imao. Da je postojalo nešto veće, i to bi dao. Jer, cilj mu je velik – spasenje čovječanstva: «Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu» (r.17).
Što sada znamo o Bogu? Znamo sve što možemo znati. Znamo da nas voli. A to je dosta da budemo sretni. Zato, braćo i sestre, želim vam da ostanete trajno u Bogu: u milosti Gospodina Isusa Krista, u ljubavi Boga Oca i u zajedništvu Duha Svetoga (usp. 2Kor, 13,13). Amen.
piše: dr. Anto Orlovac
PRESVETO TROJSTVO A – 18. svibnja 2008.
Tekstovi: Izl 34,4b-6.8-9; 2Kor 13, 11-13; Iv 3,16-18
Uvod u pokajnički čin
Nakon Pretvorbe u svetoj misi svećenik usklikne: «Tajna vjere!». To znači: ovo što se upravo pred nama dogodilo, tajna je naše vjere koju nikad ne ćemo moći razumjeti. Uvijek ostaje tajna. I današnja svetkovina Presvetoga Trojstva mogla bi započeti isto tako da svećenik najprije kaže te iste riječi. Slavimo danas najveću tajnu naše svete vjere, tajnu Boga i Njegova života. Svi naši pokušaji da dokučimo tu tajnu ne će nam je rasvijetliti. Ali hoće nešto drugo: bolje ćemo upoznati Božje djelovanje prema nama ljudima. O tome nam govori cijela povijest spasenja, o tome govori iskustvo Božjih ljudi. Danas će nam o tome kratko ali snažno progovoriti tri velika lika naše vjere: prijatelj Božji Mojsije, apostol naroda sveti Pavao i konačno sam Sin Božji Isus, naš Spasitelj. Božjom beskrajnom dobrotom vjernik ostaje zadivljen i trudi se tako živjeti da njegov život bude slavljenje dobroga Boga, da njegovo djelovanje bude na slavu Ocu, Sinu i Duhu Svetomu. Bogu punom dobrote i milosrđa najprije priznajmo svoja lutanja i grijehe i zamolimo ga da nam oprosti te da mu ubuduće budemo vjerniji.
Homilija
Presveto Trojstvo – tajna
Svetkovina je Presvetoga Trojstva. A što kršćani izražavaju tom svetkovinom? Slave jednu neshvatljivu i uzvišenu tajnu, tajnu Božjega života. Slavimo Onoga bez kojega nema ni našega života. Kao vjernici sve započinjemo u ime Boga, ali kao kršćani znamo da Bog postoji i očituje se u tri božanske osobe: kao Otac, Sin i Duh Sveti. Nama kršćanima znaju predbaciti da smo mnogobošci, da vjerujemo u više bogova. Ne, mi vjerujemo u jednoga Boga koji kao Otac šalje svoga Sina na ovaj svijet, a Sin nam obećava i šalje Duha Svetoga. Kako to razumjeti? Valja bez straha reći da Boga ne možemo razumjeti, shvatiti. Kad bismo ga razumjeli, to više ne bi bio Bog. Bog je bezgraničan, a mi ljudi ograničeni u svojim sposobnostima. Ne može na istoj razini biti Stvoritelj i stvorenje. A mi danas stojimo upravo kao stvorenje pred svojim Stvoriteljem.
I velikani Crkve, ljudi snažne vjere, znali su da, kad god govorimo o Bogu, govorimo o jednoj velikoj, uzvišenoj tajni, koja nas beskrajno nadvisuje. Veliki crkveni otac sv. Grgur Nazijanski reče: «Kad namjeravamo razjasniti božanstvo … ili proniknuti odluke ovoga beskrajnog božanstva, to je kao kad bismo se ukrcali na slabašni splav da preplovimo more, ili kad bismo krenuli na majušnim krilima doseći nebo i zvijezde.» Pred tom tajnom vjernik se klanja. Nije to poniženje za čovjeka nego samo prihvaćanje činjenice da smo samo stvorenja, ljudi, a on veliki beskonačni Bog. Zato to čini i taj veliki teolog i mislilac. On ispovijeda svoju vjeru u Boga Trojedinoga i slavi ga ovako:
«Slava Bogu Ocu i Sinu,
kralju svemira.
Slava Duhu hvale dostojnom i posve svetom.
Trojstvo je samo jedan Bog
koji je stvorio i ispunio sve:
nebo kao prebivalište nebesnika i zemlju zemnika.
More, rijeke i izvore,
njih je ispunio vodenim bićima,
oživljujući sve svojim Duhom,
da bi svako stvorenje
veličalo svoga mudrog Stvoritelja,
jedini uzrok življenja i trajanja.
Više od svakog drugog, razumno stvorenje
neka ga vazda slavi
kao velikog Kralja i dobrog Oca».
Iz Presvetoga Trojstva naša vjera izvire i u Nj uvire, a u tu ćemo tajnu konačno uroniti u vječnosti kada naše oči budu «gledale» Boga. Iako Boga nikada ne možemo posve shvatiti niti obuhvatiti, sretni smo kad znamo da Bog obuhvaća nas. Cjelokupna Božja objava otkriva nam tu božansku tajnu tako što pokazuje Božje djelovanje prema nama.
U Božjem djelovanju prema nama nema tajne – Bog nas voli
Vrlo su zanimljivi današnji misni tekstovi. Nema tu ni pokušaja teološkog ili filozofskog tumačenja Božjega bića, Božjega života. Nigdje se u njima i ne spominje pojam «Presveto Trojstvo». Mi svećenici smo za vrijeme svoga studija proučavali ne baš lagan traktat o Presvetom Trojstvu, izučavali mišljenja različitih teologa i filozofa koji su nam pokušali približiti tu uzvišenu tajnu Boga u kojega vjerujemo, sučeljavali njihova mišljenja, a o Bogu i dalje znamo samo ono što nam je On objavio. A upravo to nalazimo u današnjim kratkim misnim čitanjima.
Mojsije, veliki prijatelj Božji i veliki vjernik, koji je po Božjem nalogu izveo Izraelce iz egipatskog sužanjstva, stoji u jednom svečanom trenutku na Sinajskom brdu, u ruci mu dvije kamene ploče na kojima su ispisane Božje zapovijedi kao znak saveza sa svojim narodom, a sam Bog se spušta k njemu u oblaku. Kad ga Mojsije zazva, Bog se očituje. Ne govori o svome nutarnjem životu, nego se otkriva kao «Bog milosrdan i milostiv, spor na srdžbu, bogat ljubavlju i vjernošću» (Izl 34,6). A to nam je lako razumljivo i shvatljivo. Bog je takav, ali ne zato jer bi ga «izabrani narod» oduševio svojom vjerom i vjernošću. Baš naprotiv! Taj narod je «tvrde šije», buntovan, buni se i protiv Mojsija i protiv Boga kad nema hrane ili vode, kad mora nešto pretrpjeti; čak se toliko odmeće da sebi prave kip «božanstva», zlatno tele, čim se Mojsije zadržao 40 dana u druženju s Bogom na brdu. Imao je Bog stotinu razloga da prema takvom narodu bude drugačiji: i nemilosrdan i bez milosti, brz na srdžbu i kaznu, jer takvom narodu ništa ne koristi Njegova ljubav i vjernost. Ali, Bog se ne da izbaciti iz kolotečine. On je milosrdan, milostiv, vjeran i pun ljubavi.
Milosrdan je i milostiv, jer ne postupa po strogoj pravdi koja bi odmah kaznila prijestupnika. A koliko su prijestupa počinili Izraelci na svom 40-godišnjem putu iz Egipta u Obećanu zemlju! Bog oprašta, prelazi preko uvrjeda, daje novu priliku. Božju milosrdnost nam je najteže razumjeti, ali nam je ona najpotrebnije i «najkorisnije» Božje svojstvo. Bez njega nas ne bi bilo.
Bog je spor na srdžbu. Sv. Pismo više puta kaže kako Bog «usplamti gnjevom» na svoj narod nakon njegovih grijeha. To je naš ljudski način izražavanja koje koristi i sveti pisac. Time želi naglasiti koliko grijeh povrjeđuje Boga. Ali kad bi bio brz na srdžbu, «nagao», kako kaže naš narod, već bi nas davno bio uništio. Što mi sve u naglosti počinimo, kako znamo reagirati, što sve ponekad učinimo za što se kasnije cijelog života kajemo? Kod Boga toga nema, ne zato što mu je svejedno kakvi smo mi, nego jer nam želi dati novu priliku. Bog ne djeluje po neobuzdanim emocijama. Sreća naša!
Bog je bogat ljubavlju. Lijepa igra riječi: Bog – bogat. A nije samo igra riječi. Pojam «bogat» ime nešto s Bogom. Od Boga je svako bogatstvo. To je nešto božansko, pozitivno, vrijedno. No ne misli se na bogatstvo u materijalnom, novčanom smislu. Naš Bog je bogat ljubavlju. Ima je na rasipanje. I rasipa je na nas. A kako ne bi imao, kad je on sama Ljubav!
On je bogat i vjernošću, čusmo malo prije u čitanju iz knjige Izlaska. I to ne samo dotle dok smo mi vjerni; i kad se ljudi iznevjere, On ostaje vjeran, jer to je Njegova odlika koja ne ovisi o ljudima. I kad mi vjerolomno prekršimo Savez s Njime, On ne prekida «diplomatskih odnosa» s nama. Daje nam mogućnost da shvatimo svoju nevjernost, svoje lutanje, da se pokajemo i obratimo. Eto kakvog nam Boga objavljuje Mojsije.
Slično i veliki Pavao. Kršćanima u Korintu preporučuje da radosno napreduju u kršćanskom životu, budu složni i mirotvorci kako bi s njima bio Bog koji je «Bog ljubavi i mira».
U Evanđelju, pak, stižemo do vrhunca. Ni Isus Nikodemu ne tumači kolika je Božja veličina i moć, niti mu govori o svome odnosu prema nebeskome Ocu nego tumači koliko je Bogu stalo do nas, i to baš do svakoga čovjeka, kakav je Njegov odnos prema nama ljudima: «Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni» (Iv, 3,16). Dao je najveće što je imao. Da je postojalo nešto veće, i to bi dao. Jer, cilj mu je velik – spasenje čovječanstva: «Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu» (r.17).
Što sada znamo o Bogu? Znamo sve što možemo znati. Znamo da nas voli. A to je dosta da budemo sretni. Zato, braćo i sestre, želim vam da ostanete trajno u Bogu: u milosti Gospodina Isusa Krista, u ljubavi Boga Oca i u zajedništvu Duha Svetoga (usp. 2Kor, 13,13). Amen.
piše: dr. Anto Orlovac
Primjedbe