M. KOVAČEVIĆ U FOKUSU: O TITU, MILOŠEVIĆU I POKUŠAJIMA OBNOVE JUGOSLAVIJE/BALKANA
Jedinstven slučaj u suvremenome svijetu
Mnogi se ljudi danas u Hrvatskoj, s pravom pitaju, je li javno promicanje te obilježavanje rođendana bivšega jugoslavenskog komunističkog diktatora Josipa Broza Tita, inače jednoga od najvećih masovnih ubojica u povijesti čovječanstva, zapravo jedinstven slučaj u suvremenom svijetu, da civilizirano uređena zajednica, ne samo tolerira nego se kroz svoje medije na svojevrstan način i pridružuje organizatorima štovanja kulta spomenutoga ubojice i njegovih zlodjela? Razboritiji promatrač sa strane, vjerojatno bi ocijenio kako se radi o svojevrsnom kontinuitetu Brozove vlasti, koja je prespavala nacionalne i demokratske pokrete tijekom devedesetih godina, kad je uglavnom i srušen svjetski komunistički sustav. U hrvatskom pak slučaju paradoks je još i veći, jer je Brozova jugoslavenska komunistička vojska 1945. godine okupirala hrvatsku državu i tako je držala sve do prvih demokratskih izbora 1990., kad je izgubila vlast te zbog tog započela novu agresiju na Hrvatsku. Zbog navodno državničkog značenja u međunarodnim odnosima, u Hrvatskoj mu neki javno opraštaju čak i masovne zločine. Po toj istoj logici, ova bi se morbidna teza, unatoč zločinima što ih je počinio njegov režim, mogla pridjenuti i nacističkom vođi Adolfu Hitleru, čija je vanjskopolitička ideja ujedinjene Europe i njezina novog poretka zaživjela tek nekoliko desetljeća poslije njemačkoga poraza u ratu protiv Velike Britanije i SAD-a. Što se pak tiče Brozova međunarodnoga značenja, porazna je činjenica da se u javnosti skriva pragmatična politika nekih zapadnih zemalja, a ponajprije Velike Britanije, koja je zbog očuvanja vlastitih interesa podupirala mnoge zločinačke režime, među kojima i njegov. Uostalom nije li ta ista britanska politika, kad se već potkraj osamdesetih godina naslućivao raspad Brozove zločinačke tvorevine, potaknula dolazak na vlast novoga Tita u osobi Slobodana Miloševića. On se po cijenu više ratova tijekom devedesetih godina upustio u misiju spašavanja Brozova djela iza kojeg se skrivala zaštita britanskih probitaka. Nu ipak treba priznati kako Tito nije bio začetnik, nego tek nastavljač kontinuiteta ideje o jugoslavenskoj državi, koja je doista, osim u nekih naivnih hrvatskih političara, već u svojoj zamisli skrivala zločinačke namjere o iskorjenjivanju nesrpskih naroda na svom području. Zato je već nakon njezina nasilnoga stvaranja 1918. godine srpska vojska i žandarmerija pod parolom o jugoslavenskom narodu krenula u obračun s protivnicima srpske dinastije Karađorđevića. Tako su u Zagrebu prosrpske snage već na samom početku života te zločinačke tvorevine počinile znakovit pokolj hrvatskih domobrana na Jelačićevu trgu, koji će se kasnije više puta opetovati - bilo kao svojevrsni uvod u krvavu komunističku diktaturu nakon 1945., kad su Titovi partizani, nakon što su im Britanci izručili Hrvate, masovno likvidirali razoružanu hrvatsku vojsku. Svojevrsna inačica tog rata protiv hrvatske vojske nastavljena je i nakon 2000. godine, kad su nakon smrti predsjednika Tuđmana, na vlast u Hrvatskoj došle snage, koje su također u britanskoj režiji, samo sad pod nazivom zapadnoga Balkana, pokušale ponovno obnoviti zločinačku jugoslavensku tvorevinu...
Pretplatite se na Fokus i čitajte cijele tekstove!
Cijeli tekst - cijela istina!
Mate Kovačević
Mnogi se ljudi danas u Hrvatskoj, s pravom pitaju, je li javno promicanje te obilježavanje rođendana bivšega jugoslavenskog komunističkog diktatora Josipa Broza Tita, inače jednoga od najvećih masovnih ubojica u povijesti čovječanstva, zapravo jedinstven slučaj u suvremenom svijetu, da civilizirano uređena zajednica, ne samo tolerira nego se kroz svoje medije na svojevrstan način i pridružuje organizatorima štovanja kulta spomenutoga ubojice i njegovih zlodjela? Razboritiji promatrač sa strane, vjerojatno bi ocijenio kako se radi o svojevrsnom kontinuitetu Brozove vlasti, koja je prespavala nacionalne i demokratske pokrete tijekom devedesetih godina, kad je uglavnom i srušen svjetski komunistički sustav. U hrvatskom pak slučaju paradoks je još i veći, jer je Brozova jugoslavenska komunistička vojska 1945. godine okupirala hrvatsku državu i tako je držala sve do prvih demokratskih izbora 1990., kad je izgubila vlast te zbog tog započela novu agresiju na Hrvatsku. Zbog navodno državničkog značenja u međunarodnim odnosima, u Hrvatskoj mu neki javno opraštaju čak i masovne zločine. Po toj istoj logici, ova bi se morbidna teza, unatoč zločinima što ih je počinio njegov režim, mogla pridjenuti i nacističkom vođi Adolfu Hitleru, čija je vanjskopolitička ideja ujedinjene Europe i njezina novog poretka zaživjela tek nekoliko desetljeća poslije njemačkoga poraza u ratu protiv Velike Britanije i SAD-a. Što se pak tiče Brozova međunarodnoga značenja, porazna je činjenica da se u javnosti skriva pragmatična politika nekih zapadnih zemalja, a ponajprije Velike Britanije, koja je zbog očuvanja vlastitih interesa podupirala mnoge zločinačke režime, među kojima i njegov. Uostalom nije li ta ista britanska politika, kad se već potkraj osamdesetih godina naslućivao raspad Brozove zločinačke tvorevine, potaknula dolazak na vlast novoga Tita u osobi Slobodana Miloševića. On se po cijenu više ratova tijekom devedesetih godina upustio u misiju spašavanja Brozova djela iza kojeg se skrivala zaštita britanskih probitaka. Nu ipak treba priznati kako Tito nije bio začetnik, nego tek nastavljač kontinuiteta ideje o jugoslavenskoj državi, koja je doista, osim u nekih naivnih hrvatskih političara, već u svojoj zamisli skrivala zločinačke namjere o iskorjenjivanju nesrpskih naroda na svom području. Zato je već nakon njezina nasilnoga stvaranja 1918. godine srpska vojska i žandarmerija pod parolom o jugoslavenskom narodu krenula u obračun s protivnicima srpske dinastije Karađorđevića. Tako su u Zagrebu prosrpske snage već na samom početku života te zločinačke tvorevine počinile znakovit pokolj hrvatskih domobrana na Jelačićevu trgu, koji će se kasnije više puta opetovati - bilo kao svojevrsni uvod u krvavu komunističku diktaturu nakon 1945., kad su Titovi partizani, nakon što su im Britanci izručili Hrvate, masovno likvidirali razoružanu hrvatsku vojsku. Svojevrsna inačica tog rata protiv hrvatske vojske nastavljena je i nakon 2000. godine, kad su nakon smrti predsjednika Tuđmana, na vlast u Hrvatskoj došle snage, koje su također u britanskoj režiji, samo sad pod nazivom zapadnoga Balkana, pokušale ponovno obnoviti zločinačku jugoslavensku tvorevinu...
Pretplatite se na Fokus i čitajte cijele tekstove!
Cijeli tekst - cijela istina!
Mate Kovačević
Primjedbe