DON BLOG: NEZAVRŠENI RAT I ZANEMARENA SLOBODA
Razmišljanje o obljetnici Bleiburga: kako zaključiti Drugi svjetski rat i dostojno vrednovati hrvatsku neovisnost?
Zločini počinjeni tijekom i nakon rata nad Hrvatima antikomunistima i nekomunistima u ime ratne osvete, nacionalističke mržnje i komunističke ideološke nesnošljivosti odnosno preventivnog uništenja i zastrašivanja moguće političke oporbe, među kojima je svaki, a posebice hrvatski nacionalizam bio prvi na popisu ne mogu se opravdati antifašizmom. To više što je jasno da je približavanje kraja rata bio ujedno početak otvorene revolucije i diktature.
Antifašistički pokret u Hrvatskoj poprimao je sve više jugoslavenska i komunistička obilježja. Činjenica da je središte nove Jugoslavije ponovno postao Beograd – zašto ako gotovo tri godine u Srbiji partizani nisu ispalili ni metka? – i strašni zločini koji su se dogodili nakon rata nad desecima tisuća Hrvata, zarobljenih vojnika i civila, zatvaranja, kolektivizacija, nacionalizacija, konfiskacije, sekvestracije, i dr. pokazaše da se iza antifašizma krije revolucionarni teror komunista. A oni su, osloncem na Staljina prevarivši Churchilla i njegov fifty-fifty, prigrabili vlast spretnim političkim manevrima, agresivnom propagandom, a još više potpunim preuzimanjem vojnih i političkih tijela vlasti u svoje ruke, bez sumnje iskoristivši objektivnu činjenicu da je znatan dio naroda gajio odij prema okupaciji i fašizmu, ujedno gajeći veliku nadu da će postići nacionalno oslobođenje i socijalnu pravdu.
Kasnije međunarodne okolnosti, unatoč ne malim unutarnjim krizama, pogodovale su da se takav poredak "zacementira". U tome velikim dijelom treba tražiti uzrok današnjim teškoćama da se zločini počinjeni u ime antifašizma i kasnije socijalističke revolucije adekvatno procesuiraju. Dok se naime fašizam – ustaštvo u hrvatskoj varijanti – jednostavno nije u četiri godine stigao ukorijeniti u društvo te socijalno i politički oblikovati svoju ideološku bazu, komunizam je svojim dugim trajanjem ideološki oblikovao i socijalno i psihološki obvezao cijele generacije.
Danas, 2008., 63 godine od kraja rata i 18 godina od propasti Jugoslavije - u nemogućnosti da se u okolnostima agresije, rata i reintegracije 1990-1998. lustracijski i pravosudni procesi pokrenu - treba tražiti glavni razlog što se nije diralo u sve ono što je sam komunizam desetljećima uspijevao zgrnuti pod floskule "obračuna s unutarnjim i vanjskim neprijateljem" i "neželjenih devijacija" "socijalizma s ljudskim likom".
ZASLUGE JOSIPA BROZA?
U svjetlu tih činjenica može se promotriti i status što ga Josip Broz Tito ima u utjecajnom dijelu suvremene hrvatske javnosti odnosno fakat da zagrebački Kazališni trg još nosi njegovo ime. Iako je vrlo popularno isticati Brozove zasluge za modernu Hrvatsku, one su dvojbene. Ovdje se može dati naglasak samo na bitne kriterije: hrvatstvo, hrvatska samostalnost, sloboda i jednakost ljudi i naroda.
Često se u prilog Titu rabi silogizam: Tito je bio Hrvat, Tito je bio poznat i priznat u svijetu – Tito je svjetski poznat Hrvat. U tome smislu on bi trebao biti hrvatski "brand". Ali Tito, poznato je, nigdje u svijetu nije govorio da je Hrvat: on je bio "Jugosloven". On se i u zemlji kojom je vladao izbjegavao izjašnjavati Hrvatom, pa njegov "brand" može biti samo komunizam, jugoslavenstvo i nesvrstanost. Nadalje, Tito nikada i nigdje nije naznačio da je imao cilj stvoriti hrvatsku državu, osim kao federalnu jedinicu vrlo ograničena suvereniteta unutar Jugoslavije, niti je svjesno želio stvoriti uvjete za to. Dapače, tvrdio da će prije Sava poteći uzvodno nego što će Hrvatska biti samostalna!
Što se tiče saveznog i republičkih Ustava iz 1974. godine, njihovo donošenje bilo je posljedica prije svega općih (ne)prilika u Jugoslaviji odnosno težnje da se njezina opstojnost produlji i nakon Brozove smrti, a ne da se pripremi teren za samostalnost republika kao neovisnih država. U tome smislu, on je uporno gušio svaki pokušaj hrvatskih komunista da se Hrvatska izbori za ravnopravnu poziciju u Jugoslaviji (Hebrang, Holjevac, Šibl, Tripalo, Dabčević-Kučar, generali Rukavina, Bobetko, admiral Manola i dr.), da se o sudbini brojnih nekomunista poput Brune Bušića i ne govori. U osnovi, on nikada nije iskočio iz svog šinjela jugoslavenskog komunističkog diktatora.
Počevši od godine 1928, kada je proveo boljševizaciju hrvatskih komunista u zagrebačkoj partijskoj organizaciji, a onda i u cijeloj Hrvatskoj odnosno Jugoslaviji nakon što je zamijenio po Staljinovu nalogu ubijenog Gorkića, on je već tijekom rata i u kratkom roku poslije rata upravo revolucionarnim metodama proveo komunizaciju antifašističke borbe, uklonio političke suparnike i protivnike i uveo staljinističku diktaturu. Njegova indoktrinacija prije, tijekom i neposredno nakon rata bila je staljinistička. On je također istim metodama uklonio svoje političke protivnike nakon razlaza sa Staljinom, koji je proveo prije svega jer se osobno nije htio podložiti Staljinu svjestan da ga čeka sudbina svih drugih koji Staljinu nisu bili poćudni.
Zbog svega toga njegove zasluge za Hrvatsku, primjerice time što je Međimurje, Baranju i Istru vratio u granice Hrvatske (u isto vrijeme ostavivši izvan njezinih granica neka druga područja s hrvatskom apsolutnom ili relativnom većinom) mogu biti samo usputne i neizravne, a nikako ne izravne i ciljane jer proizlaze samo iz sklopa njegovih nastojanja da stvori i održi socijalističku Jugoslaviju i vlastiti utjecaj prvoga čovjeka komunističke partije. Na kraju svega bilanca je ipak bila raspad. Jugoslavija, koju je Tito vodio trideset pet godina, zemlja "ravnopravnih naroda i narodnosti", "bratstva i jedinstva", raspala se u krvi tih istih naroda.
NEOBRANJIVA ABOLICIJA KOMUNIZMA
Čime onda opravdati da Josip Broz Tito, čijim je imenom, i to pod etiketom maršalstva, za njegova života prozvan nekad Kazališni trg i dalje "ima" trg u središtu Zagreba? Zagovornici ostanka Maršalova trga u Zagrebu ističu stalno da je suvremena Hrvatska stvorena na antifašističkoj borbi, kojoj je on bio na čelu i da bez te borbe ne bi bilo Hrvatske.
Prvo, to u Ustavu Republike Hrvatske ne piše. Piše samo da je odlukama i ustavima federalne Hrvatske očitovana trajna povijesna svijest o hrvatskom državnom pravu. Drugo, što bi bilo da nije bilo antifašističke borbe, može se samo nagađati. Zašto tezi o mogućem uništenju hrvatskog naroda od velikosrpske klike ne suprotstaviti tezu da bi Hrvati na temelji Churchillova fifty-fifty i vjerojatnog ulaska zapadnih saveznika na tlo Slovenije i Hrvatske (kao u Austriju) došli pod utjecaj zapadnih demokracija, a oružane formacije NDH položile oružje savezničkim vojskama? Hoće se reći: sve su to samo hipoteze, pa se na njih i ne treba pozivati.
Jedan od argumenata u prilog zadržavanja sadašnjeg naziva trga jest da ni pokojni predsjednik Tuđman nije bio protiv tog imena trga. To je točno, ali razlozi su dublji i nisu u prilog obrani "lika i djela" Josipa Broza, nego su u prilog onome što je trebalo graditi, a to je hrvatska država. Tuđman je vrlo dobro shvaćao da se hrvatska samostalnost ne može postići iz jednog segmenta naroda nego jedinstvom svih struja i slojeva na ideji stvaranja hrvatske države. Pragmatičan potez tomu u prilog u okolnostima ratne prijetnje, a nakon toga i rata, bio je da se u Tita ne dira jer je u borbi za hrvatsku državu time bila osigurana potpora mnogih koji su na bili emotivno i na druge načine vezani uz Tita i partizanski pokret.
Danas međutim, uz ostalo nakon Rezolucije Vijeća Europe o komunističkim zločinima za to više nema potrebe. No na svoj način je zagonetno da oni koji uporno brane Titino pravo na Kazališni trg ne uviđaju da bi promjena imena toga trga bila benigna simbolična lustracija u zamjenu za stvarnu, neprovedenu lustraciju. Ako bi aktivna lustracija otvorila ponovno, a bi, nove rane mnogim obiteljima, a ne samo pojedincima kojih se tiče, moralna i politička lustracija može se provesti bar simboličnim potezom promjene imena trga koji nosi Titino ime u hrvatskom glavnom gradu jer žrtve komunizma, koji je ne pet, nego četrdeset pet godina vladao kako je htio i činio što je htio, imaju pravo bar na tu vrstu zadovoljštine.
DVOSTRUKO MARGINALIZIRAN TUĐMAN
Nasuprot upornu odbijanju da se to uvidi stoji još manje shvatljiva činjenica da je Franjo Tuđman, prvi hrvatski predsjednik ili, kako bi neki rekli, poglavar nakon gotovo devet stoljeća tuđinskih vladara, dobio u Zagrebu tek sedam godina nakon smrti "trg na kraju grada", a zapravo neuređen park, na kojemu nema doslovce ništa. Možda se tako postupilo "u znak zahvalnosti" jer je Tuđman Titu ostavio "njegov" trg? Zanimljivo je da se zagovornici postojećeg rješenja pri odluci da se bivši Trg Francuske revolucije imenuje Trgom dr. Franje Tuđmana pozivaju i na to da je tu Tuđman kao vođa HDZ-a održao svoj prvi masovni miting u Zagrebu. No, ako sjećanje ne vara, održao ga je zato što mu je tadašnja komunistička vlast, koja je Titu dodijelila Kazališni trg još za života, zabranila imati predizborni miting na ondašnjem Trgu Republike (nikad se nije znalo koje republike: hrvatske, jugoslavenske ili neke opće?).
Tako je Tuđman dvaput otjeran na rub hrvatskoga glavnog grada: 1990. i 2006, sedam godina nakon svoje smrti! Tako proizlazi da su za hrvatsku državu zaslužniji i Masaryk i Roosevelt i Franjo Trenk i Tito, koji svi imaju ulicu i trg blizu centra, nego Franjo Tuđman!? Mora li tako biti? Kao protuprimjer dužnoga pijeteta prema nacionalnim zaslužnicima može se spomenuti da je ljubljanski gradonačelnik Jankovič najavio skoro imenovanje trga ili ulice u Ljubljani imenom "tek" drugoga slovenskog predsjednika Drnovšeka. Tako se to radi u normalnim državama i tako rade normalni ljudi i normalni narodi, u ovom slučaju Slovenci.
TUĐMANU TRG U NOVOM ZAGREBU – TITU PANTOVČAK?
Kritika nije dobra ako nema prijedloga. Nepravda se ispraviti mora. Ako već dio javnosti misli da Tito mora imati ulicu ili trg u Zagrebu, neka mu se dodjeli. Najjednostavnije bi bilo: Titu sadašnji Tuđmanov trg, a Tuđmanu Maršalov jer to proizlazi iz logike zaslužnosti za hrvatsku slobodu i neovisnost. Ali kako u politici i našim gledanjima na povijest nema dovoljno logike, moguće je i neko drukčije rješenje...
Svakako, prvi hrvatski predsjednik treba dobiti primjereno mjesto u Zagrebu. Prijedlog može biti da se dio grada kod zgrade INA, Avenue Mall i novog Muzeja moderne umjetnosti imenuje Tuđmanovim imenom. To je Novi Zagreb, a on je stvarao novu Hrvatsku. Tu ima prostora i za doličan spomenik, to je prometni dio grada i ulaz u Zagreb. Na kraju, ako je kome važno, tu je vrlo malo stanova, pa će malo tko morati mijenjati osobne dokumente.
Drugi svjetski rat treba završiti, a Domovinski rat i neovisnu hrvatsku dostojno vrednovati. Treba napokon pokazati da možemo biti ono što bismo uvijek trebali biti: normalni ljudi i normalni Hrvati!
(iz katoličkog glasila MI, svibanj 2008.)
Zločini počinjeni tijekom i nakon rata nad Hrvatima antikomunistima i nekomunistima u ime ratne osvete, nacionalističke mržnje i komunističke ideološke nesnošljivosti odnosno preventivnog uništenja i zastrašivanja moguće političke oporbe, među kojima je svaki, a posebice hrvatski nacionalizam bio prvi na popisu ne mogu se opravdati antifašizmom. To više što je jasno da je približavanje kraja rata bio ujedno početak otvorene revolucije i diktature.
Antifašistički pokret u Hrvatskoj poprimao je sve više jugoslavenska i komunistička obilježja. Činjenica da je središte nove Jugoslavije ponovno postao Beograd – zašto ako gotovo tri godine u Srbiji partizani nisu ispalili ni metka? – i strašni zločini koji su se dogodili nakon rata nad desecima tisuća Hrvata, zarobljenih vojnika i civila, zatvaranja, kolektivizacija, nacionalizacija, konfiskacije, sekvestracije, i dr. pokazaše da se iza antifašizma krije revolucionarni teror komunista. A oni su, osloncem na Staljina prevarivši Churchilla i njegov fifty-fifty, prigrabili vlast spretnim političkim manevrima, agresivnom propagandom, a još više potpunim preuzimanjem vojnih i političkih tijela vlasti u svoje ruke, bez sumnje iskoristivši objektivnu činjenicu da je znatan dio naroda gajio odij prema okupaciji i fašizmu, ujedno gajeći veliku nadu da će postići nacionalno oslobođenje i socijalnu pravdu.
Kasnije međunarodne okolnosti, unatoč ne malim unutarnjim krizama, pogodovale su da se takav poredak "zacementira". U tome velikim dijelom treba tražiti uzrok današnjim teškoćama da se zločini počinjeni u ime antifašizma i kasnije socijalističke revolucije adekvatno procesuiraju. Dok se naime fašizam – ustaštvo u hrvatskoj varijanti – jednostavno nije u četiri godine stigao ukorijeniti u društvo te socijalno i politički oblikovati svoju ideološku bazu, komunizam je svojim dugim trajanjem ideološki oblikovao i socijalno i psihološki obvezao cijele generacije.
Danas, 2008., 63 godine od kraja rata i 18 godina od propasti Jugoslavije - u nemogućnosti da se u okolnostima agresije, rata i reintegracije 1990-1998. lustracijski i pravosudni procesi pokrenu - treba tražiti glavni razlog što se nije diralo u sve ono što je sam komunizam desetljećima uspijevao zgrnuti pod floskule "obračuna s unutarnjim i vanjskim neprijateljem" i "neželjenih devijacija" "socijalizma s ljudskim likom".
ZASLUGE JOSIPA BROZA?
U svjetlu tih činjenica može se promotriti i status što ga Josip Broz Tito ima u utjecajnom dijelu suvremene hrvatske javnosti odnosno fakat da zagrebački Kazališni trg još nosi njegovo ime. Iako je vrlo popularno isticati Brozove zasluge za modernu Hrvatsku, one su dvojbene. Ovdje se može dati naglasak samo na bitne kriterije: hrvatstvo, hrvatska samostalnost, sloboda i jednakost ljudi i naroda.
Često se u prilog Titu rabi silogizam: Tito je bio Hrvat, Tito je bio poznat i priznat u svijetu – Tito je svjetski poznat Hrvat. U tome smislu on bi trebao biti hrvatski "brand". Ali Tito, poznato je, nigdje u svijetu nije govorio da je Hrvat: on je bio "Jugosloven". On se i u zemlji kojom je vladao izbjegavao izjašnjavati Hrvatom, pa njegov "brand" može biti samo komunizam, jugoslavenstvo i nesvrstanost. Nadalje, Tito nikada i nigdje nije naznačio da je imao cilj stvoriti hrvatsku državu, osim kao federalnu jedinicu vrlo ograničena suvereniteta unutar Jugoslavije, niti je svjesno želio stvoriti uvjete za to. Dapače, tvrdio da će prije Sava poteći uzvodno nego što će Hrvatska biti samostalna!
Što se tiče saveznog i republičkih Ustava iz 1974. godine, njihovo donošenje bilo je posljedica prije svega općih (ne)prilika u Jugoslaviji odnosno težnje da se njezina opstojnost produlji i nakon Brozove smrti, a ne da se pripremi teren za samostalnost republika kao neovisnih država. U tome smislu, on je uporno gušio svaki pokušaj hrvatskih komunista da se Hrvatska izbori za ravnopravnu poziciju u Jugoslaviji (Hebrang, Holjevac, Šibl, Tripalo, Dabčević-Kučar, generali Rukavina, Bobetko, admiral Manola i dr.), da se o sudbini brojnih nekomunista poput Brune Bušića i ne govori. U osnovi, on nikada nije iskočio iz svog šinjela jugoslavenskog komunističkog diktatora.
Počevši od godine 1928, kada je proveo boljševizaciju hrvatskih komunista u zagrebačkoj partijskoj organizaciji, a onda i u cijeloj Hrvatskoj odnosno Jugoslaviji nakon što je zamijenio po Staljinovu nalogu ubijenog Gorkića, on je već tijekom rata i u kratkom roku poslije rata upravo revolucionarnim metodama proveo komunizaciju antifašističke borbe, uklonio političke suparnike i protivnike i uveo staljinističku diktaturu. Njegova indoktrinacija prije, tijekom i neposredno nakon rata bila je staljinistička. On je također istim metodama uklonio svoje političke protivnike nakon razlaza sa Staljinom, koji je proveo prije svega jer se osobno nije htio podložiti Staljinu svjestan da ga čeka sudbina svih drugih koji Staljinu nisu bili poćudni.
Zbog svega toga njegove zasluge za Hrvatsku, primjerice time što je Međimurje, Baranju i Istru vratio u granice Hrvatske (u isto vrijeme ostavivši izvan njezinih granica neka druga područja s hrvatskom apsolutnom ili relativnom većinom) mogu biti samo usputne i neizravne, a nikako ne izravne i ciljane jer proizlaze samo iz sklopa njegovih nastojanja da stvori i održi socijalističku Jugoslaviju i vlastiti utjecaj prvoga čovjeka komunističke partije. Na kraju svega bilanca je ipak bila raspad. Jugoslavija, koju je Tito vodio trideset pet godina, zemlja "ravnopravnih naroda i narodnosti", "bratstva i jedinstva", raspala se u krvi tih istih naroda.
NEOBRANJIVA ABOLICIJA KOMUNIZMA
Čime onda opravdati da Josip Broz Tito, čijim je imenom, i to pod etiketom maršalstva, za njegova života prozvan nekad Kazališni trg i dalje "ima" trg u središtu Zagreba? Zagovornici ostanka Maršalova trga u Zagrebu ističu stalno da je suvremena Hrvatska stvorena na antifašističkoj borbi, kojoj je on bio na čelu i da bez te borbe ne bi bilo Hrvatske.
Prvo, to u Ustavu Republike Hrvatske ne piše. Piše samo da je odlukama i ustavima federalne Hrvatske očitovana trajna povijesna svijest o hrvatskom državnom pravu. Drugo, što bi bilo da nije bilo antifašističke borbe, može se samo nagađati. Zašto tezi o mogućem uništenju hrvatskog naroda od velikosrpske klike ne suprotstaviti tezu da bi Hrvati na temelji Churchillova fifty-fifty i vjerojatnog ulaska zapadnih saveznika na tlo Slovenije i Hrvatske (kao u Austriju) došli pod utjecaj zapadnih demokracija, a oružane formacije NDH položile oružje savezničkim vojskama? Hoće se reći: sve su to samo hipoteze, pa se na njih i ne treba pozivati.
Jedan od argumenata u prilog zadržavanja sadašnjeg naziva trga jest da ni pokojni predsjednik Tuđman nije bio protiv tog imena trga. To je točno, ali razlozi su dublji i nisu u prilog obrani "lika i djela" Josipa Broza, nego su u prilog onome što je trebalo graditi, a to je hrvatska država. Tuđman je vrlo dobro shvaćao da se hrvatska samostalnost ne može postići iz jednog segmenta naroda nego jedinstvom svih struja i slojeva na ideji stvaranja hrvatske države. Pragmatičan potez tomu u prilog u okolnostima ratne prijetnje, a nakon toga i rata, bio je da se u Tita ne dira jer je u borbi za hrvatsku državu time bila osigurana potpora mnogih koji su na bili emotivno i na druge načine vezani uz Tita i partizanski pokret.
Danas međutim, uz ostalo nakon Rezolucije Vijeća Europe o komunističkim zločinima za to više nema potrebe. No na svoj način je zagonetno da oni koji uporno brane Titino pravo na Kazališni trg ne uviđaju da bi promjena imena toga trga bila benigna simbolična lustracija u zamjenu za stvarnu, neprovedenu lustraciju. Ako bi aktivna lustracija otvorila ponovno, a bi, nove rane mnogim obiteljima, a ne samo pojedincima kojih se tiče, moralna i politička lustracija može se provesti bar simboličnim potezom promjene imena trga koji nosi Titino ime u hrvatskom glavnom gradu jer žrtve komunizma, koji je ne pet, nego četrdeset pet godina vladao kako je htio i činio što je htio, imaju pravo bar na tu vrstu zadovoljštine.
DVOSTRUKO MARGINALIZIRAN TUĐMAN
Nasuprot upornu odbijanju da se to uvidi stoji još manje shvatljiva činjenica da je Franjo Tuđman, prvi hrvatski predsjednik ili, kako bi neki rekli, poglavar nakon gotovo devet stoljeća tuđinskih vladara, dobio u Zagrebu tek sedam godina nakon smrti "trg na kraju grada", a zapravo neuređen park, na kojemu nema doslovce ništa. Možda se tako postupilo "u znak zahvalnosti" jer je Tuđman Titu ostavio "njegov" trg? Zanimljivo je da se zagovornici postojećeg rješenja pri odluci da se bivši Trg Francuske revolucije imenuje Trgom dr. Franje Tuđmana pozivaju i na to da je tu Tuđman kao vođa HDZ-a održao svoj prvi masovni miting u Zagrebu. No, ako sjećanje ne vara, održao ga je zato što mu je tadašnja komunistička vlast, koja je Titu dodijelila Kazališni trg još za života, zabranila imati predizborni miting na ondašnjem Trgu Republike (nikad se nije znalo koje republike: hrvatske, jugoslavenske ili neke opće?).
Tako je Tuđman dvaput otjeran na rub hrvatskoga glavnog grada: 1990. i 2006, sedam godina nakon svoje smrti! Tako proizlazi da su za hrvatsku državu zaslužniji i Masaryk i Roosevelt i Franjo Trenk i Tito, koji svi imaju ulicu i trg blizu centra, nego Franjo Tuđman!? Mora li tako biti? Kao protuprimjer dužnoga pijeteta prema nacionalnim zaslužnicima može se spomenuti da je ljubljanski gradonačelnik Jankovič najavio skoro imenovanje trga ili ulice u Ljubljani imenom "tek" drugoga slovenskog predsjednika Drnovšeka. Tako se to radi u normalnim državama i tako rade normalni ljudi i normalni narodi, u ovom slučaju Slovenci.
TUĐMANU TRG U NOVOM ZAGREBU – TITU PANTOVČAK?
Kritika nije dobra ako nema prijedloga. Nepravda se ispraviti mora. Ako već dio javnosti misli da Tito mora imati ulicu ili trg u Zagrebu, neka mu se dodjeli. Najjednostavnije bi bilo: Titu sadašnji Tuđmanov trg, a Tuđmanu Maršalov jer to proizlazi iz logike zaslužnosti za hrvatsku slobodu i neovisnost. Ali kako u politici i našim gledanjima na povijest nema dovoljno logike, moguće je i neko drukčije rješenje...
Svakako, prvi hrvatski predsjednik treba dobiti primjereno mjesto u Zagrebu. Prijedlog može biti da se dio grada kod zgrade INA, Avenue Mall i novog Muzeja moderne umjetnosti imenuje Tuđmanovim imenom. To je Novi Zagreb, a on je stvarao novu Hrvatsku. Tu ima prostora i za doličan spomenik, to je prometni dio grada i ulaz u Zagreb. Na kraju, ako je kome važno, tu je vrlo malo stanova, pa će malo tko morati mijenjati osobne dokumente.
Drugi svjetski rat treba završiti, a Domovinski rat i neovisnu hrvatsku dostojno vrednovati. Treba napokon pokazati da možemo biti ono što bismo uvijek trebali biti: normalni ljudi i normalni Hrvati!
(iz katoličkog glasila MI, svibanj 2008.)
Primjedbe