"Ne može se shvatiti duh ako se ne pođe od pisma"
Vatikan, 16.03.2008 (KTA)
DUHOVNO ČITANJE BIBLIJE
Čitanje Biblije, tijekom stoljeća, izgubilo je svoju prvovjekovnu duhovnu svježinu, gubeći se u povijesno-znanstvenim tumačenjima koja su djelomice sekularizirala Bibliju. Ipak, ponovno otkrivanje izvornoga duha započelo je zahvaljujući II. vatikanskome saboru i pojavljivanju karizma. Polazeći od tih tvrdi, otac Cantalamessa, propovjednik Papinskoga doma, razvio je posljednju korizmenu propovijed, održanu u petak pred Papom i Rimskom kurijom. Hoće li tumačenje Svetoga pisma, isušeno pretjeranošću jezikoslovlja, ponovno steći polet i život svojstven prvim stoljećima crkvene povijesti? – zapitao se otac Cantalamessa, čije su korizmene propovijedi bile usredotočene na slušanje Božje riječi. Propovjednik otupljuje pesimizam nekih modernih mislitelja, koji smatraju da nedostaje „vjera puna zanosa“ i „smisao jedinstva“ crkvenih otaca koji su u tumačenju Svetoga pisma ostavili izvanredne stranice učinkovitosti i ljepote. Po mišljenju oca Cantalamesse, nakon II. vatikanskoga sabora, „duhovni pokret“ i novi „zanos počeli su se množiti, a istovremenim pojavljivanjem karizmi obnavlja se također duhovno čitanje Biblije. Kako se moglo i zašto se zagubilo takvo čitanje? Propovjednik Papinskoga doma primjećuje: u svim stvarima, istovremeno, božanskim i ljudskim, poput Krista i poput Crkve, božansko se ne može otkriti ako se ne polazi od ljudskoga. Preneseno na Bibliju: ne može se shvatiti duh ako se ne pođe od pisma i njegova tumačenja. Nažalost – primijetio je otac Cantalamessa – u tumačenju Svetoga pisma već dugo vremena „nastoji se doslovno tumačiti“. Nigdje se sekularizacija sakralnoga nije pokazala tako oštrom kao u sekularizaciji Svetoga pisma. Očekivati iscrpno shvaćanje Pisma, proučavajući ga jedino povijesno-filološkom analizom isto je kao nastojati otkriti otajstvo Kristove stvarne nazočnosti u Euharistiji, polazeći od kemijske analize posvećene hostije. (...) Najozbiljniji nedostatak takvoga tumačenja, isključivo znanstvenoga, je u tome što ono sasvim mijenja odnos između tumača i riječi Božje. Biblija postaje predmetom proučavanja kojim profesor mora ovladati i pred kojim, kako pristoji svakome znanstveniku, mora biti „neopredijeljen“. Ali, u tumačenju Svetoga pisma ne može se biti neopredijeljen, niti se može ovladati predmetom; treba Pismu prepustiti da ovlada tumačem – rekao je otac Cantalamessa. Drugačije se ne mogu pojasniti tolike krize vjere proučavatelja Svetoga pisma – primijetio je. Kada se istražuje zašto u brojnim sjemeništima i obrazovnim ustanovama ima toliko siromaštva i duhovne suše, brzo se otkrije – ustvrdio je – da je glavni uzrok način poučavanja Svetoga pisma. Brojni tumači – dodao je – danas nastoje vrjednovati duhovno čitanje Biblije, koje nije subjektivno niti fantastično, nego se temelji na povijesnome i duhovnom događaju Kristove objave. Ne treba dakle duhovno čitanje zauzeti mjesto aktualnoga znanstvenoga tumačenja, mehanički se vraćajući tumačenju crkvenih otaca, nego ono treba biti sukladno ogromnome napretku proučavanja „pisma“. Čitanje, dakle, s otačkim nadahnućem i vjerom, koje će vrjednovati dostignuća i ozbiljnost sadašnje biblijske znanosti – zaključio je otac Cantalamessa. (kta/rv
DUHOVNO ČITANJE BIBLIJE
Čitanje Biblije, tijekom stoljeća, izgubilo je svoju prvovjekovnu duhovnu svježinu, gubeći se u povijesno-znanstvenim tumačenjima koja su djelomice sekularizirala Bibliju. Ipak, ponovno otkrivanje izvornoga duha započelo je zahvaljujući II. vatikanskome saboru i pojavljivanju karizma. Polazeći od tih tvrdi, otac Cantalamessa, propovjednik Papinskoga doma, razvio je posljednju korizmenu propovijed, održanu u petak pred Papom i Rimskom kurijom. Hoće li tumačenje Svetoga pisma, isušeno pretjeranošću jezikoslovlja, ponovno steći polet i život svojstven prvim stoljećima crkvene povijesti? – zapitao se otac Cantalamessa, čije su korizmene propovijedi bile usredotočene na slušanje Božje riječi. Propovjednik otupljuje pesimizam nekih modernih mislitelja, koji smatraju da nedostaje „vjera puna zanosa“ i „smisao jedinstva“ crkvenih otaca koji su u tumačenju Svetoga pisma ostavili izvanredne stranice učinkovitosti i ljepote. Po mišljenju oca Cantalamesse, nakon II. vatikanskoga sabora, „duhovni pokret“ i novi „zanos počeli su se množiti, a istovremenim pojavljivanjem karizmi obnavlja se također duhovno čitanje Biblije. Kako se moglo i zašto se zagubilo takvo čitanje? Propovjednik Papinskoga doma primjećuje: u svim stvarima, istovremeno, božanskim i ljudskim, poput Krista i poput Crkve, božansko se ne može otkriti ako se ne polazi od ljudskoga. Preneseno na Bibliju: ne može se shvatiti duh ako se ne pođe od pisma i njegova tumačenja. Nažalost – primijetio je otac Cantalamessa – u tumačenju Svetoga pisma već dugo vremena „nastoji se doslovno tumačiti“. Nigdje se sekularizacija sakralnoga nije pokazala tako oštrom kao u sekularizaciji Svetoga pisma. Očekivati iscrpno shvaćanje Pisma, proučavajući ga jedino povijesno-filološkom analizom isto je kao nastojati otkriti otajstvo Kristove stvarne nazočnosti u Euharistiji, polazeći od kemijske analize posvećene hostije. (...) Najozbiljniji nedostatak takvoga tumačenja, isključivo znanstvenoga, je u tome što ono sasvim mijenja odnos između tumača i riječi Božje. Biblija postaje predmetom proučavanja kojim profesor mora ovladati i pred kojim, kako pristoji svakome znanstveniku, mora biti „neopredijeljen“. Ali, u tumačenju Svetoga pisma ne može se biti neopredijeljen, niti se može ovladati predmetom; treba Pismu prepustiti da ovlada tumačem – rekao je otac Cantalamessa. Drugačije se ne mogu pojasniti tolike krize vjere proučavatelja Svetoga pisma – primijetio je. Kada se istražuje zašto u brojnim sjemeništima i obrazovnim ustanovama ima toliko siromaštva i duhovne suše, brzo se otkrije – ustvrdio je – da je glavni uzrok način poučavanja Svetoga pisma. Brojni tumači – dodao je – danas nastoje vrjednovati duhovno čitanje Biblije, koje nije subjektivno niti fantastično, nego se temelji na povijesnome i duhovnom događaju Kristove objave. Ne treba dakle duhovno čitanje zauzeti mjesto aktualnoga znanstvenoga tumačenja, mehanički se vraćajući tumačenju crkvenih otaca, nego ono treba biti sukladno ogromnome napretku proučavanja „pisma“. Čitanje, dakle, s otačkim nadahnućem i vjerom, koje će vrjednovati dostignuća i ozbiljnost sadašnje biblijske znanosti – zaključio je otac Cantalamessa. (kta/rv
Primjedbe