TERMOELEKTRANA U KONGORI KOD TOMISLAVGRADA?
Termoelektrana -milodar ili trojanski konj
Mnogi Duvnjaci su prošli svijetom u potrazi za boljim životom i kruhom kojega u Duvnu nije baš bilo u izobilju. Odlazili su u potrazi za radnim mjestima i navodno boljim životom uvijek se vraćajući u svoj rodni Tomislavgrad često ponosni na sve istinite i neistinite priče o nekad slavnoj povijesti. Sretni da su dio navodno velike prošlosti sanjali su neku bolju budućnost. Prolazili su tako svijetom ne ostajući tamo gdje im je navodno bilo bolje, nego su se uvijek pa makar i na kratko vraćali u rodni kraj u nadi da će kad tad ovdje i ostati. Većina njih se nikad nije vratila a oni koji su ovdje ostali ostali su stvarno za uvijek, ispod zemlje. Ti Duvnjaci koji su odlazili, i oni koji su bili primorani ili su slobodno ostali, su uvijek imali svoju crtu razdvajanja. Uvijek je svaki razgovor o razvoju rodnog kraja započeo ili završio konstatacijam odseljenih da oni koji su ostali ništa ne rade, da su nesposobni itd. Oni pak koji su ostali, marljivi i lijeni, sposobni i blesavi su takve razgovore započinajli ili završavali konstatacijom da odseljeni nemaju šta govorit o problemima ovog kraja, jer tu ne žive. Lako je njima govorit, oni nisu tu pa samo lupetaju. Osim toga šta se njih tiče rodni kraj – pa oni tu ne žive.
Takva logika nije svojstvena samo Duvnjacima. Ona se proteže na čitav hrvatski narod. Svako malo smo svjedoci tvrdnji da oni koji tu ne žive ne mogu govoriti o svojoj Domovini, da ne mogu birat zastupnike jer ne plaćaju tu poreze itd. Kad malo razmislimo o tim teorijama lako ćemo uvidjeti da su one prije svega površne, nakon toga da su nebulozne a možda su često i sredstvo razjedninjavanja naroda u korist onima koji se najviše okoriste ako narod nije složan oko bitnih činjenica razvoja i života u Duvnu odnosno u Hrvatskoj. Upravo takav jedan razgovor sam nedavno vodio s grupom prijatelja iz djetinjstva a na temu gradnje temoelektrane i iskapanja ugljena na Duvanjskom polju.
Na jednoj strani Duvnjaci ostali tu. Oni koji nemaju od čega živjet i kao ozebli sunca traže bilo kakvu priliku da prehrane svoje obitelji. Na drugoj strani pak oni koji su odselili i koji navodno žive ugodno i lako, imaju radna mjesta, novce i budućnost za svoju djecu. Naizgled su im interesi potpuno drugačiji. Odseljeni imaju navodno samo interes da se nešto spriječi, da Duvanjsko polje ostane netaknuto i da oni kad dođu za Veliku Gospu imaju čist pogled na duvanjske planine i ravan.
Na drugoj pak strani Duvnjaci koji muku muče da prehrane svoju obitelj. Glavna njihova izreka je: „Ma nek bude šta bude, samo da ljudi imaju posla“. Izgleda da bi oni koji su ostali u Tomislavgradu prihvatili i pakt s đavlom, ako im to garantira da će nešto zaradit i prehranit obitelj. Naizgled nepomirljivi stavovi i potpuno oprečni interesi. U ovakvoj situaciji ruke trljaju oni koji upravo od tog neslaganja i žive. Oni koji su se u kratkom vremenu transformacije iz Titove zločinačke tvorevine u ovaj sadašnji nefunkcionirajući bosanski lonac najbolje snašli i na jeftin način što prijevarom što radom tuđim leđima došli do pozicija koje njima garantiraju materijalnu dobit. Ruke trljaju političari koji na narodni račun kupuju svoje fotelje pa makar nitko i ne izišao na izbore. Svi ti kojima je u Duvnu uvijek bilo bolje nego Duvnjacima se već sad vesele svakom scenariju koji bi se mogao dogodit...
p.s.
Iako se možda i ne slažem sa svim izrečenim , objavljujem u dva nastavka tekst mr. Vinka Vukadina kako bi se čule sve strane , za i protiv moguće duvanjske (i ne samo duvanjske) termoelektrane.
Mnogi Duvnjaci su prošli svijetom u potrazi za boljim životom i kruhom kojega u Duvnu nije baš bilo u izobilju. Odlazili su u potrazi za radnim mjestima i navodno boljim životom uvijek se vraćajući u svoj rodni Tomislavgrad često ponosni na sve istinite i neistinite priče o nekad slavnoj povijesti. Sretni da su dio navodno velike prošlosti sanjali su neku bolju budućnost. Prolazili su tako svijetom ne ostajući tamo gdje im je navodno bilo bolje, nego su se uvijek pa makar i na kratko vraćali u rodni kraj u nadi da će kad tad ovdje i ostati. Većina njih se nikad nije vratila a oni koji su ovdje ostali ostali su stvarno za uvijek, ispod zemlje. Ti Duvnjaci koji su odlazili, i oni koji su bili primorani ili su slobodno ostali, su uvijek imali svoju crtu razdvajanja. Uvijek je svaki razgovor o razvoju rodnog kraja započeo ili završio konstatacijam odseljenih da oni koji su ostali ništa ne rade, da su nesposobni itd. Oni pak koji su ostali, marljivi i lijeni, sposobni i blesavi su takve razgovore započinajli ili završavali konstatacijom da odseljeni nemaju šta govorit o problemima ovog kraja, jer tu ne žive. Lako je njima govorit, oni nisu tu pa samo lupetaju. Osim toga šta se njih tiče rodni kraj – pa oni tu ne žive.
Takva logika nije svojstvena samo Duvnjacima. Ona se proteže na čitav hrvatski narod. Svako malo smo svjedoci tvrdnji da oni koji tu ne žive ne mogu govoriti o svojoj Domovini, da ne mogu birat zastupnike jer ne plaćaju tu poreze itd. Kad malo razmislimo o tim teorijama lako ćemo uvidjeti da su one prije svega površne, nakon toga da su nebulozne a možda su često i sredstvo razjedninjavanja naroda u korist onima koji se najviše okoriste ako narod nije složan oko bitnih činjenica razvoja i života u Duvnu odnosno u Hrvatskoj. Upravo takav jedan razgovor sam nedavno vodio s grupom prijatelja iz djetinjstva a na temu gradnje temoelektrane i iskapanja ugljena na Duvanjskom polju.
Na jednoj strani Duvnjaci ostali tu. Oni koji nemaju od čega živjet i kao ozebli sunca traže bilo kakvu priliku da prehrane svoje obitelji. Na drugoj strani pak oni koji su odselili i koji navodno žive ugodno i lako, imaju radna mjesta, novce i budućnost za svoju djecu. Naizgled su im interesi potpuno drugačiji. Odseljeni imaju navodno samo interes da se nešto spriječi, da Duvanjsko polje ostane netaknuto i da oni kad dođu za Veliku Gospu imaju čist pogled na duvanjske planine i ravan.
Na drugoj pak strani Duvnjaci koji muku muče da prehrane svoju obitelj. Glavna njihova izreka je: „Ma nek bude šta bude, samo da ljudi imaju posla“. Izgleda da bi oni koji su ostali u Tomislavgradu prihvatili i pakt s đavlom, ako im to garantira da će nešto zaradit i prehranit obitelj. Naizgled nepomirljivi stavovi i potpuno oprečni interesi. U ovakvoj situaciji ruke trljaju oni koji upravo od tog neslaganja i žive. Oni koji su se u kratkom vremenu transformacije iz Titove zločinačke tvorevine u ovaj sadašnji nefunkcionirajući bosanski lonac najbolje snašli i na jeftin način što prijevarom što radom tuđim leđima došli do pozicija koje njima garantiraju materijalnu dobit. Ruke trljaju političari koji na narodni račun kupuju svoje fotelje pa makar nitko i ne izišao na izbore. Svi ti kojima je u Duvnu uvijek bilo bolje nego Duvnjacima se već sad vesele svakom scenariju koji bi se mogao dogodit...
p.s.
Iako se možda i ne slažem sa svim izrečenim , objavljujem u dva nastavka tekst mr. Vinka Vukadina kako bi se čule sve strane , za i protiv moguće duvanjske (i ne samo duvanjske) termoelektrane.
Primjedbe