Propovijed provincijala fra Joze Grbeša na Groblju mira 23. kolovoza 2025. godine

 80. godišnjica 1945.-2025. 

Groblje mira Bile/23. kolovoza 2025. 

Draga braća i sestre, dragi ljubitelji istine, poštovani članovi obitelji poginulih i nestalih! Činjenice povijesti Ovdje je više pitanja nego odgovora, više zašto nego zato, više kako je moguće? nego je nemoguće? 

Osamdeset je godina od tragedije koja broji stotine tisuća ubijenih, nestalih, nevinih… 80 je godina šutnje o ovom zločinu. Osamdeset je godina ne-traganja za istinom, ubojicama, odgovornima... 

O kako mučno bijaše to vrijeme: • Jame su postale smetišta. Čovjek je sveden na smeće. • Na masovnim grobištima napravljene su tvornice, kuće za stanovanje, čak i škole, igrališta za djecu… • Ubojice su proglašene narodnim herojima. • "Atomske bombe bačene na Nagasaki i Hirošimu ubile su više od 240.000 ljudi, a nakon završetka toga istog rata u slovenskim je šumama počinjen pokolj nad više ljudi: hrvatskih zarobljenika, žena, djece, staraca i vojnika" (A. Ž.) 

ŠTO TO BIJAŠE NAKON TOGA? 

Starce bijaše strah djeci kazati istinu. Djeca postali ljudi u mraku neznanja! Šapat je postao jedini prijenosnik istine! Nastalo je vrijeme šutnje i čekanja da suprotne ideje umru? Mnogi su čeznuli da smrt ideje znači i smrt njenih posljedica, ali njene posljedice postadoše sustav podjela, napada i laži. Čovjekova sudbina ovisi na kojim idejama počiva njegov, njen život! Pa se pitamo: Tko oblikuje našu točku gledišta? Stoga je pitanje: Kako graditi budućnost kad nam prošlost nije jasna? Kada ona nije jasna mi ostajemo njeni zatočenici i vječni tražitelji pravde. Pitanje je: što pričate djeci o sebi je važno! Što prenosite unucima jest važno! Obiteljska priča može biti dio nacionalne priče, ali može biti i dio vlastite obmane kojoj smo skloniji vjerovati zato što svi vjeruju. Međutim: Ako čovjek istinu govori ne boji se njenih tumačenja. Istina je uvijek najjači temelj! Ona može nositi sve svoje terete, sve križeve, sve laži i falsifikate, sve obmane. Ta ona je najveća žrtva svih zabluda, svih nasilja, svega zla i svih -izama! Žrtve razumiju! Da i danas ovdje pitamo se: kakva je Europa nakon II. svjetskog rata? Kada će se ova stara dama suočiti s tim godinama? Kao da joj je sudbina u kaosima. Opet i danas! Ona kao da živi u Kafkinom paradoksu koji kao da je kod nas poprimio opće razmjere. Njegov paradoks kaže kako su se neki kukci preobrazili u ljude, a nitko nije primijetio njihovu preobrazbu. Sada su nam postali mjera našeg postojanja. Je li to doista tako? Kada čovjek promijeni obraz sve može postati! Međutim, ljudi kojima je istina svijetlo koje vodi njihov živote znaju da je rješenje problema uvijek u suočavanju s istinom. Kako to kaza veliki književnik: “Rat se ne završava kada prestani posljednji pucnji, već kada se sve kosti otkopaju…” (Ismail Kadare). Da zaista "smrt zahtijeva poštovanje." Svaka smrt zahtijeva poštovanje jer ona o miru govori. 

POGLED U SEBE: 

Ove godine slavimo jubileje i memorije: crkvene i nacionalne, povijesne i žrtvene. 1,100 godina kraljevstva, 80 godina tragedije Bleiburga i križnih putova, 35 godina od početka slobode. O kako je važno pogledati i sebi u oči. Gdje to mi zgriješismo? Povijest je duga, ali je i duga lista hrvatskih izdajica, zločinaca, nalogodavaca. O kako visoku cijenu je platio narod za takve pripadnike svog naroda. O kako je to sažeo A. G. Matoš: 'Hrvati su jako čudan narod. Imamo više izdajica nego cijela Europa zajedno, ali s njima postupamo na jako čudan način… Hrvati svoje izdajice njeguju kao najveće nacionalno bogatstvo.' A. G. Matoš, 1901. O kako je toga bilo puno kroz povijest, od hrvatskog plemstva, kraljeva i banova do naših dana. Preživio je puk hrvatski stoljeća muke i ona dva plačuća stoljeća novije povijesti. Preživio je Turke i sakakve napade Istoka i Zapada. Preživio je puno toga hrvatski puk, posebice nepravde 20.stoljeća Preživio je jadne vođe, prodane duše, slabe karaktere. Preživio je on izgubljene bitke i planirane izdaje. Preživio je sve moguće jugoslavenštine raznih hrvatskih glava. Preživio je orijunaštva, autonomaštva, i sve diktature koje završavaju na izmima. Preživio je tragedije: Bleiburge, križne putove, Gole otoke, Gradiške, Zenice, emigrantska ubojstva, Ozne i Udbe, odlaske i selidbe, šutnje i podjele. Da, preživio je puk hrvatski 20. stoljeće. Preživio je i početak 21. stoljeća. Preživjeli su i nadživjeli Hrvati sav jad i bijedu sadržanu u izjavi: “locirati, identificirati, uhititi, transferirati‘. Ona je postala znak jednog vemena. Prodavni su često najbolji, najvjerniji. Prodavani od svih mogućih boja. Juda nikada nestati. Kao da je na snazi bila ideja koja kaže: ”Lakše je prevariti ljude nego ih uvjeriti da su prevareni”. (Mark Twain) Preživio je i napade za dom, za obitelj, za vjeru, sve što bijaše ZA… Preživio je i napade na bijela i crvena polja grba svoje povijesti i sadašnjosti. Preživio je i sve moguće izmišljene podjele i mnoge zabrane. Ta zabranjivali su Marku da pjeva, Ivanu da se sjeća, Zvonki da slobodu živi, Anti da brani svoje. Što se više zabrana nanizalo, puk hrvatski postade sve slobodniji. To je uvijek životna lekcija. Jer u zabranama i progonima sloboda jača, duh postaje čvrst, a srce odlučno. Preživio je puk hrvatski mnoge odgoje i preodgoje. Do savršenosti bijaše razvijena odgojna filozofija koju je poljski dissident i novinar Bronisław Wildstein u kontekstu svoje države definirao kao „pedagogiku postiđivanja“. Da stalno je ovom puku hrvatskom nametnut stid, stid prošlosti, stid za ovo i za ono, stid jer smo vezani za ove ili one, stid jer smo željeli državu, stid jer želimo BITI. Dosta je! Moramo kao narod kazati dosta je! Ta dosta je jer nametnuti stid nije stid, nametnuta istina nije istina, nametnuta povijest nije povijest. O da običan puk se samo pitao: dokle, dokle? Dokle nepravde, dokle laži… dokle.. Ili kako to mudrac kaže: “Dokle će nas svinje zvati prljavima?” (fra Šimo Šimić, Humac 1981.) O koliko je ovih imena na ovom groblju i koliko je onih na bezimenim grobljima koji su žrtve nepravde, laži i progona svih vrsta. Nepravda odzvanja stoljećima i generacijama i zato je mir uvijek bio slabašan.Tako često slušamo o suočavanju s prošlošću, a ja se pitam: Kako to da među radikalnim muslimanima postoji sin Hamasa, Mosan Hasan Yoosuf koji istinu kaže i napiše i shvati kako je istinit kršćanski mandat "ljubiti svoje neprijatelje". I on nađe put istine. Kako to da među radikalnim židovima postoji general Mattityahu Peled koji se kaje i kaže: “Priča u kojoj sam ja odrastao bijaše laž.” Kako to da među Al Caponeovim mafijašima postoji Edward O’Hare koji se pita: “Jednom dana moj sin će saznati što sam ja radio.” Onda mijenja život i kaže istinu. Kako to da među komunistima kao da toga nema? Gdje smo danas? Nije li vrijeme? O Bože, koliko pitanja! Kako to da u Hrvata nedostaje onih koji imaju hrabrosti u ime svoje obitelji kazati istinu, pronaći ubijene, svjedočiti iz ljubavi prema djeci koja zaslužuju rasti u istini? Kako to da njemački sudovi vode procese hrvatskih krivaca, a hrvatski šute? Kako to da čak i BBC stvara emisije o atentatu na hrvatskog emigranta Štedula, a mi šutimo o desetinama njih? Kako to da smo mi jedini narod u zemlji Europe gdje se još uvijek diktator, zločinac Tito časti kao velikan. Časti se kao hrvatski velikan, a ulice i trgovi njemu u čast ostaju? Kako to da je Slovenija uspjela izboriti rezoluciju o zločinima komunizma (komunista) u euopskom parlementu, a „hrvatski“ parlamentarac bijesno napustio sjednicu? Opet nas je Slovenija pretekla! Kako to da prije mjesec dana većina zastupnika Hrvatskog sabora glasuje protiv dana sjećanja na žrtve komunizma? Da je obratno zar bi itko glasao protiv od straha pred svim osudama. Ali ovdje stida nema. Kako to da čovjek ne razumije da ne može pomoći sebi ili svome ili svojoj ideji dok u isto vrijeme uvećava patnje drugoga? Ne može! Priča roditelja nije najveća maksima, ali istina jest. Bez straha, jer istina je jača od njega! Bez obzira na posljedice jer istina može nositi sve svoje terete.Veliki ljudi uvijek su spremni priznati pogreške, tražiti i nuditi praštanje. Jedino tako država i njeni ljudi mogu mirno ići naprijed. Suprotno tome rat se nastavlja. Istina je uvijek njegova najveća žrtva. A tko to želi? Povijest je puna pouka. A mi se hvalimo tko će biti prvi, čija će priča biti skuplja, knjiga prodavanija, gdje će više ljudi doći i načijoj sam ja strani… O Bože, O Bože ispraznosti velike u životima koji bi trebali mudrošću disati!!! 

ISUS OSTAJE I NAMA 

Ali postoji jedan koji vodi povijest i život. Nama ostaje Krist Isus. Mi u njemu nalazimo izvor, snagu i put. "Isus nas poziva da svijetu damo okus, značenje, svrhu, smjer i želju. To je skromna pozicija, zar ne?” R.R. Da, on nam kaže da dane čovječje treba provesti u ljubavi. Da, on nam kaže da onaj koji je u očima svijeta “čudak” ili “idiot” (poput Kneza Miškina u Dostojevskog) nije sposoban dijeliti, gajiti mržnju prema nikome, jer mora postojati Dobrota iznad ljudske podijeljenosti. "Ako postoji ikakva zamjena za ljubav, to je sjećanje." (Josif Brodski) Zato sjećanje spada u sferu svetoga. Križni putovi, jame i stratišta nisu nečija tuđa priča. To je hrvatska priča kojoj se niječe postojanje. Zato je ovo groblje. Zato je ovo sjećanje. Zato smo mi ovdje. Zato su ovi križevi ovdje.! Zato je važno graditi život na istini. Samo istini! Amen.