Višnja Starešina o uzrocima i mogućim posljedicama presude Šešelju

Višnja Starešina: Preko Šešelja Antonetti srušio Badintera

OČITA PRIPREMA ZA NOVU MAKLJAŽU…? Ne iznenađuje me osobito što je Haaški sud oslobodio Vojislava Šešelja. Da je samo o tome riječ, možda bi i mogla proći teza, kako je francuski sudac Jean-Claude Antonetti, oslobađajućom presudom želio održati lekciju traljavom i nekompetentnom tužiteljstvu.
Iznenađena sam međutim što je tom presudom sudac prvostupanjskog vijeća ad hoc kaznenog suda J.C Antonetti poništio čitav dosadašnji (međunarodni) pravni okvir na kojem je (iz)građen novi državni poredak na postjugoslavenskom prostoru.
Dao za pravo Miloševiću
Četvrt stoljeća nakon što je tzv. Badinterova komisija sastavljena od predsjednika ustavnih sudova pet europskih država (Francuska, Njemačka, Italija, Belgija, Španjolska) u jeku napada JNA i srpskih vojski na Hrvatsku, zaključila da bivša Jugoslavija više ne postoji, i dala uvjete za razdruživanje njezinih država-članica, sudac Antonetti je jednostavno pomeo te zaključke priklonivši se gotovo doslovce velikosrpskim tezama.
Zaključci Badinterove komisije bili su temelj međunarodnog priznanja Hrvatske i drugih država nastalih raspadom bivše Jugoslavije, postali su temelj svih rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a koje su se odnosile na prostor bivše Jugoslavije pa su time i temelj samog Haaškog suda, bili su temelj za ostvarenje teritorijalne cjelovitosti Hrvatske u tzv. avnojevskim granicama, bili su glavna pravna brana velikosrpskim teritorijalnom pretenzijama, temelj presuda Haaškog suda za bivšu Jugoslaviju i Međunarodnog suda pravde o genocidu…
Prvostupanjski sudac J.C. Antonetti je srušio taj temelj koji su postavili najveći europski autoriteti ustavnog prava i presudio onako kako su govorili Šešelj i Milošević, Kadijević i Vasiljević. Pa tako po Antonettiju JNA i srpske vojske, nisu po Vukovaru, Zvorniku, Sarajevu, Nevesinju i Vojvodini ubijali, zatvarali, mučili, protjerivali Hrvate i Muslimane – Bošnjake kako bi zločinom etnički očistili taj prostor za projekt velike Srbije, već su im – humanitarno pomagali u preseljenju.
Presudom Šešelju sudac Antonetti je pomeo i više pravomoćnih presuda suda u kojem sudi, uključujući i presudu Milanu Martiću, ali i dvije presude o genocidu mnogo ozbiljnijeg i meritornijeg Međunarodnog suda pravde. Ono što je za Antonettija humanitarna asistencija srpskih vojski u preseljenju Hrvata na području Vukovara, za Međunarodni sud pravde su zločini u sklopu projekta velike Srbije koji sadrže supstrat genocida. Za Antonettija je velika Srbija legalni i legitimni politički plan u kojem on, nakon svih dokaza, ne primjećuje progon nesrba i negaciju identiteta nesrpskih naroda.
Dok se Mitterrandov osobni prijatelj Badinter, kao predsjednik francuskog ustavnog suda ujesen 1991. svrstao na stranu ustavno-pravnih standarda, a nasuprot političkoj volji tadašnjeg francuskog predsjednika Mitterranda, Chiracov savjetnik Antonetti se u proljeće 2016. otvoreno svrstao protiv primjene zapadnih pravnih standarda na „prostoru bivše Jugoslavije“.
Sve po ideji Roberta Coopera
Učinio je to sukladno onoj glasovitoj Mitterrandovoj političkoj maksimi iz 1991: „Volim Srbe, pa što?“. Suvremeniju inačicu te doktrine elaborirao je Robert Cooper britanski diplomat, bivši utjecajni savjetnik Tonyja Blaira i arhitekt „zapadnobalkanske“ politike Europske unije. Nazvao ju je postmoderni
Prema Cooper-u…
„Kad djelujemo prema staromodnim vrstama država izvan postmodernog europskog kontinenta, moramo se vratiti brutalnijim metodama iz ranijih razdoblja – sila, preventivni napad, varka, štogod je potrebno prema onima koji žive u zasebnim državama 19. stoljeća. Između nas, držimo se zakona, ali kad djelujemo u džungli, moramo se držati zakona džungle…“ (R. Cooper, „Postmoderna država“)
imperijalizam. Upravo tzv. zapadni Balkan je prema Cooperu prostor za EU trening postmodernog imperijalizma.
Metode su, prema Cooperu sljedeće: „Kad djelujemo prema staromodnim vrstama država izvan postmodernog europskog kontinenta, moramo se vratiti brutalnijim metodama iz ranijih razdoblja – sila, preventivni napad, varka, štogod je potrebno prema onima koji žive u zasebnim državama 19. stoljeća. Između nas, držimo se zakona, ali kad djelujemo u džungli, moramo se držati zakona džungle…“ (R. Cooper, „Postmoderna država“). Značajnu ulogu u postmodernoj imperijalnoj politici Cooper pridaje i ad hoc međunarodnim kaznenim sudovima, poput Haaškog suda. U osnovi tog koncepta je postavljanje Srbije kao političkog hegemona zapadnog Balkana, preko koje njezini zapadni saveznici kontroliraju cijeli prostor. Riječ je zapravo o staroj francusko-britanskoj politici prema Balkanu i bivšim Jugoslavijama, u nešto modernijem EU ruhu.
A da bi se to postiglo potrebno je osloboditi Srbiju glavnog tereta ratne krivnje u Hrvatskoj i BiH, prebaciti dio krivnje na Hrvatsku (tzv. podjela BiH), izrelativizirati državne granice i zadržati cijeli „region“ izvan prostora europskih postmodernih država, odnosno izvan EU-a (tzv. paket ulazak).
Antonetti kao kotač zapadnobalkanskog postmodernog imperijalizma
Sudac Antonetti je sa samo tri presude na Haaškom sudu postao značajni kotačić zapadnobalkanskog postmodernog imperijalizma, poznatijeg u nas kao politika „regiona“. U presudi zapovjednicima Armije BiH Hadžihasanoviću i Kuburi amnestirano je muslimansko-bošnjačko vojno i političko vodstvo za zločine nad Hrvatima u središnjoj Bosni, iako je postojao gotovo školski model planskog etničkog čišćenja, uz sudjelovanje mudžahedina.
U presudi političkom i vojnom vodstvu Herceg- Bosne (Prlić i ostali) presudio je planirano etničko čišćenje i progon Muslimana – Bošnjaka, od političko-vojnog vrha Herceg-Bosne, uz sudjelovanje Hrvatske. Antonetti se doduše ogradio od postojanja udruženog zločinačkog pothvata, ali ne i od kaznene odgovornosti i visokih kazni optuženika. Pravni standardi iz te presude neusporedivi su s ičim dosad viđenim čak i pred Haaškim sudom.
Primjerice, kazneno su odgovorni i zato što su spašavali hrvatske civile pred napadima Armije BiH, organizirajući im prijevoz. Time su navodno uznemiravali svoje sunarodnjake lažnim vijestima i tako ih etnički (samo)čistili. Dok su, za istog suca, srpske vojske i političari u Vukovaru i Zvorniku asistirale u humanom preseljenju.
Ima li tu i naše krivnje
I napokon u presudi Šešelju, Antonetti je srušio Badinterov pravni okvir na kojem su utemeljene države nastale na prostoru bivše Jugoslavije, gurnuvši ih u Cooperov kaos tzv. propadajućih država. No u tome Antonetti nije bio sam: Carla del Ponte je dogovorila takve optužnice, njezini tužitelji su ih napisali i zastupali, Serge Bramertz ne zna hoće li se žaliti na oslobađajuću presudu(!!!), Velika Britanija je sa saveznicama u Europskoj uniji dosljedno podupirala takvu politiku kroz medunarodne mehanizme, uključujući i Haaški sud i EU…
Ali pred Haaškim sudom postoje druge i drukčije presude.
Postimperijalna politika zapadnobalkanskog regiona je politički poražena ulaskom Hrvatske u EU. Hrvatska država ima niz instrumenata kojima je mogla pokušati prevenirati (i) presudu Šešelju ili je barem staviti u pravi kontekst nakon izricanja. No ključni je problem u tome što su hrvatske institucije, od DORH-a i sudova do izvršne vlasti, od NGO-a do političke elite bili zapravo suradnici suca Antonettija. I činjenjem i nečinjenjem. I namjerno i nesvjesno. Čemu se čuditi što Jean-Claude Antonetti nije osudio zločine JNA, KOS-a i srpskih vojski u Hrvatskoj, kad ih Mladen Bajić nije niti optužio. Čemu se čuditi što Antonetti gazi po Badinteru, kad ga Vesna Pusić nikad nije uzimala ozbiljno. Višnja Starešina/Kamenjar
Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

Večernja molitva vlč. Zlatka Suca

Karamarko usporedio Vladu sa zrakoplovom punim putnika, ali bez pilota i posade

ZNANJEM ĆEMO, A NE ORUŽJEM, STVARI PROMIJENITI NABOLJE