INTERVJU KOJI TREBA PROČITATI

Vukovar se nije branio samo u Vukovaru.

Takve su teze vrijeđanje države

Jesu li istinite tvrdnje da je državni vrh izdao Vukovar, zaustavio proboj...?

dr.sc. Davor Marijan, povjesničar i autor dvaju knjiga o obrani Vukovara.

AUTORI:
Žarko Ivković,
Davor Ivanković

Bolno sjećanje na Vukovar, njegovu herojsku obranu i žrtvu zauvijek će živjeti u hrvatskom narodu, no tragična priča o napaćenom gradu kao da ne može bez kontroverzi. Već 23 godine govori se i piše da je grad izdan, da je oružje namijenjeno Vukovaru završilo u Hercegovini, da su vukovarska djeca planirano vraćena s mora u grad neposredno prije početka napada, da je zaustavljen proboj... Koliko je istine u tome, zna dr. sc. Davor Marijan s Hrvatskog instituta za povijest, koji godinama proučava Domovinski rat i koji je svoj doktorat napisao proučivši dva šlepera nesređene građe JNA. Ne postoji nijedan relevantan dokument Hrvatske vojske koji nije vidio. Napisao je i dvije knjige o Vukovaru: "Bitka za Vukovar" i "Obrana i pad Vukovara".

Zašto se JNA zadržala na Vukovaru, umjesto da ga zaobiđe i krene dalje i jesu li se srpska strana i JNA istrošile na Vukovaru?

– Postoji nekoliko dokumenata u kojima se vide planovi Prve vojne oblasti JNA, a Vukovar je bio dio te zone. Plan JNA bio je što prije doći do Zagreba. Nisu ih zanimali ni Vukovar ni Osijek, to su planirali blokirati, zaokružiti, a s glavnim snagama trebali su prodirati prema Zagrebu. No, u rujnu 1991. srpskoj strani propada mobilizacija, a na terenu su se organizacijski raspali, jedinice su se izmiješale. To im se dogodilo na potezu od Tovarnika do Vinkovaca, izmiješale su im se brigade i to generalima s ratnim školama. Ni do danas nije jasno zbog čega su njihovi avioni razbili valjevsku mehaniziranu brigadu između Ilače i Tovarnika. Nije bilo tako mnogo poginulih vojnika, međutim ostavili su tehniku i razbježali se. Uz to, hrvatske snage pružile su mnogo veći otpor nego što su očekivali u Beogradu. Nakon tih događanja JNA je bila prisiljena mijenjati ratne planove i odustati od nakane da porazi Hrvatsku vojsku.

Što su promijenili u planovima?

– Prema sjećanjima i knjigama Borisava Jovića i generala Veljka Kadijevića, srpski i vojni vrh odlučuju dovršiti osvajanje teritorija na kojem su bili operativno razvijeni. Najzapadnija točka do koje je JNA stigla na istoku bilo je selo Mirkovci kod Vinkovaca. Kako je planiran dolazak međunarodnih snaga UN-a, isplanirali su: tamo gdje stanu plavci, tu će biti i buduća granica velike Srbije. Stoga im je trebao kompaktan teritorij, a iza leđa im je bio Vukovar. Znači, nisu bili navučeni na Vukovar, oni su ga morali zauzeti. I kad su krenuli na Vukovar, računali su da će ta operacija trajati dva-tri dana. Iz njihove perspektive dobro su isplanirali napad te im se taj posao činio lagan. A onda im se dogodilo da su ih hrvatske snage zaustavile na svim pravcima napada.

Koji su razlozi neuspjeha JNA?

– Na Zapadu su bili spremni tolerirati agresiju JNA pod uvjetom da njezin napad na Hrvatsku traje kratko, a ona je zapela na Vukovaru, napadala je cijelu državu, suludo uništavala Dubrovnik. Na sliku ratne Hrvatske u svijetu nijedno mjesto nije djelovalo kao Dubrovnik. Ono gađanje zidina izazvalo je više pažnje, bijesa i suosjećanja nego ubijanje ljudi. Tragično, ali istinito. Znači, Armija je izgubila vrijeme, pa pokušavala spasiti što može, a spas su joj bile mirovne snage. Beograd je potencirao dolazak mirovnih snaga jer je računao – gdje one dođu, to će biti njihovo. A potom se Armija izvlači i kreće na BiH.

Može li se onda reći da je bitka za Vukovar presudno utjecala na ishod rata u Hrvatskoj?

– Ta se teza ustalila, ali ona nije dokaziva. Hrvatska se branila od Županje do Dubrovnika. Nešto ste uspjeli sačuvati, nešto ste izgubili, ali nemate točke na kojoj možete reći da ste sve riješili. Postoji teza da je Vukovar dao vrijeme Hrvatskoj, ali rat je u isto vrijeme trajao u cijeloj državi, a vrijeme je radilo za Hrvate i dobiveno duž cijele crte ratišta. Svedimo stvari na razumnu mjeru: kad je Vukovar pao, JNA je izbila na Dunav. General Života Panić kaže: "Zauzimanjem Vukovara spriječili smo da Hrvatska bude podunavska zemlja." Njima je Vukovar trebao da im ne ostane džep u zaleđu, trebao im je kompaktan teritorij u zapadnom Srijemu.

Što je onda presudilo, koja bitka?

– Ako se traži najvažniji događaj u Domovinskom ratu, to je, po mom mišljenju, rat za vojarne. Kad je Hrvatska došla do oružja, mogla se braniti. Kad ste stvorili kontinuiranu crtu, mogli ste koncentrirati snage i braniti se.

Što bi bilo da je Vukovar pao za tri dana, kao što je JNA računala?

– Takvo se pitanje može postaviti za bilo koji dio Hrvatske. Hipotetski, što bi bilo da je JNA zauzela šibenski most, da se probila u Karlovcu do Slovenije, da je Gospić pao u kolovozu 1991.? Povjesničar se ne zamara hipotetskim pitanjima. Činjenica je da Vukovar nije strategijska točka, on je dio obrane Hrvatske i tako ga treba gledati. Od ostalih dijelova razlikuje se po tome što je bio potpuno okružen, što su gubici civilnog stanovništva i vojske bili vrlo veliki, što su materijalna razaranja bila najveća u državi i što je to mjesto gdje je domaće i međunarodno pravosuđe najviše zakazalo. Iz Vukovara je najviše nestalih, cijeli niz generala i visokih oficira JNA koji su djelovali na području Vukovara nije procesuiran, šetaju se po Srbiji, a ova je država malo učinila da budu kažnjeni. Zbog svega toga nije ni čudno ni problematično što je Vukovar postao simbol rata, ali pretjerano je davati mu važnost mjesta koje je presudno utjecalo na ishod rata.

Gubici JNA 1200 ljudi

Na čemu temeljite takav zaključak?

– Na dokumentima. Godinama sam radio i proučavao vojnu arhivu. Samo za svoj doktorat pregledao sam dva šlepera nesređene građe JNA.

Što kažu podaci, jesu li priče o gubicima JNA prenapuhane?

– Prema službenim podacima, JNA je u Hrvatskoj izgubila oko 1200 vojnika, s time da u taj broj ne ubrajaju teritorijalnu obranu i paravojne formacije. To su vrlo mali gubici. Pa Vukovar su tukli topovima, tenkovima i potpuno ga razorili. Šešelj je poslije govorio: "Šta ste radili? Pa niste trebali srušiti grad. Onaj Panić, umesto da im ostavi koridor da izađu, on im odsekao put." Piše i da je 50 tenkova i oklopnih transportera nepovratno izgubljeno, 50 ih je odvezeno na remont jer su bili teško oštećeni, što znači da je cijena vrlo visoka.

Kakav je bio odnos vojnih snaga na području Vukovara?

– Procijenjeno je da u gradu nikad nije bilo više od 2000 branitelja, Vukovar je napadala gardijska brigada koja je konstantno imala oko 3500 ljudi, sudjelovali su i dijelovi drugih brigada, ali grad je rijetko kad napadalo više od 10-12 tisuća ljudi. Ipak, golem je to broj. Kad tome dodate dva-tri oklopna bataljuna, nekoliko divizijuna topništva, jasno je da su imali strahovitu zasićenost i nadmoć u svakom pogledu. Jedino mjesto koje je imalo veći pritisak u Hrvatskoj jesu Vinkovci. Ta se činjenica potpuno ignorira. Gardijska divizija nije napadala Vukovar, nego Vinkovce i Županju. Imamo dovoljno dokumenata koji to potvrđuju.

Što je bila svrha toga napada?

– Kad je Armija odlučila osvojiti Vukovar, gardijska divizija imala je zadatak spriječiti dolazak pojačanja. Svojim prednjim krajem držala je crtu u dijelu vinkovačke i županjske općine, te sprečavala deblokadu Vukovara. U ono vrijeme procjene hrvatske obavještajne službe bile su vrlo loše. Koje su sve protivničke postrojbe operirale u Hrvatskoj i kolika im je bila snaga, doznalo se tek poslije rata, nakon zarobljavanja vojne građe ili iz dokumenata Haaškog suda. Zato su danas besmislene teze u stilu "mogli smo". Odnosi se to i na Špegelja, Tusa, Agotića, Stipetića, koji su najviše tvrdili da se rat mogao okončati na prijelazu iz 1991. u 1992. godinu.

General Tus prigovorio je poslije rata Gorinšeku zato što je prekinuo proboj prema Vukovaru i ustvrdio kako bi on odbio zapovijed?

– Koliko znam, Gorinšek se nikad o tome nije očitovao. Kod Tusa je izraženo naknadno sjećanje i kako vrijeme ide, on je sve hrabriji u svojim sjećanjima. Čitao sam transkripte iz Ureda predsjednika, Tuđmanova je bila zadnja, a mnogi koji su poslije svašta tvrdili, pred njim su bili manji od makova zrna. Da je Tus pokazao neposluh, istog trenutka bio bi smijenjen. I to on vrlo dobro zna.

Koliko je bilo proboja prema Vukovaru i zašto nisu uspjeli?

– Općenito se govori o dva proboja, jedan je bio 13. listopada, a drugi 13. studenoga 1991. Međutim, od 1. listopada, kad su pali Marinci i grad odsječen od Vinkovaca, pa sve do 13. listopada neprekidno se pokušavalo deblokirati Vukovar. Prvi proboj bio je ozbiljniji, skupljena je jedna ojačana pješačka bojna, satnija tenkova, divizijun topništva različitog kalibra, pokušalo se, nije se uspjelo. I danas postoje kontroverze o tome: da se moglo, ali se stalo. Mislim da su takve tvrdnje neodržive. U tim borbama u jednom je tenku poginuo viši oficir JNA te je nađena zapovijed Gardijske divizije stara deset dana iz koje se tek tada shvatilo što hrvatske snage imaju ispred sebe. Bilo je to prvi put u istočnoj Slavoniji da HV stekne dojam o snazi protivnika. Uz to, šanse za proboj bile su nikakve. Što znači probiti blokadu i zauzeti Marince? Treba doći do Vukovara, održavati put prohodnim, treba daleko više ljudi da drže crtu. S druge strane imate dvije oklopne i jednu mehaniziranu brigadu, a na njih idete s ekvivalentom bojne pješaka i divizijuna za potporu.

Koliko je to ljudi?

– Sve skupa oko 800 ljudi skupljenih iz različitih postrojbi. Većinom su to postrojbe koje naprave proboj (specijalna policija i dijelovi A brigade ZNG-a), a onda se vraćaju i angažiraju za napadna djelovanja na drugim bojištima. Hrvatska u tom trenutku nije imala taj luksuz da joj takve postrojbe brane crtu.

Što bi se dogodilo da su naše postrojbe uspjele zauzeti Marince i deblokirati prometnicu prema Vukovaru?

– Obrana bi trajala samo nekoliko dana dulje, jer nisu bile predviđene snage koje bi držale prometnicu otvorenom.

Bi li se barem civili mogli evakuirati u tom razdoblju?

– Europska zajednica nudila je izvlačenje civila, no u Zapovjedništvu obrane grada bili su protiv toga. Poslije su to malo zaboravili. No, treba ih razumjeti: kad odu civili, više nemate motiva za obranu. Kad se danas sve stavi na stol, jasno je da je i Hrvatskoj bilo u interesu da obrana Vukovara traje što dulje. Niste si mogli dopustiti luksuz da vam nešto brzo padne. Ne smijete si dopustiti da vam se dogodi Drniš. Ne želim nikoga vrijeđati, ali Drniš je pao gotovo bez borbe, a obrana je dobila nešto protuoklopnog oružja tek kada je grad pao.

Da razjasnimo još jednu kontroverzu. Tuđmana su napadali jer navodno nije dopustio izvlačenje djece iz Vukovara. Što je istina?

– Napadi na Tuđmana nikad nisu bili sistematizirani, napadaju ga kako kome padne na pamet. Činjenica jest da su djeca u ljeto 1991. poslana na more, činjenica jest da su vraćena nekoliko dana uoči napada na grad. Našao sam jedan posredni dokument u kojemu stoji da su djeca vraćena na zahtjev iz Vukovara. Mogu uz ovo ponoviti, civili su jak motiv za obranu. No, znate i sami, čovjeka najteže pogađa stradanje djece, ali treba znati da sustav na lokalnoj razini nije dobro funkcionirao, a ne samo na državnoj razini.

Problem naknadnog sjećanja

U to je vrijeme postojao animozitet između hrvatskih časnika koji su došli iz JNA i onih koji su stasali u Domovinskom ratu. Je li taj animozitet utjecao na obranu Vukovara?

– Dokumenti koji su slani iz Vukovara vrlo su šturi, govore samo o broju poginulih i o onome što je uništeno. Problem je u tome što sve naše spoznaje o gradu proizlaze iz naknadnih sjećanja. To nije dobro. Znam po sebi, ja kao sudionik rata ne držim mnogo do svojih sjećanja. Stjecajem okolnosti prošao sam dokumente iz brigada u kojima sam bio i shvatio koliko sam toga zaboravio, previdio, sjećam se uglavnom najboljih i najgorih trenutaka. Tijekom rata svuda je postojao animozitet između oficira JNA i časnika koji su stasali u ratu i koji su, budimo iskreni, iznijeli Domovinski rat, koji su stvorili ovu državu.

Prema podacima iz vaše knjige, moral u nekim hrvatskim postrojbama nije bio na razini?

– Jedan dio sudionika rata drži kako je to nekorektno reći, no ja sam povjesničar, a ne nacionalni djelatnik. Ne trebaju nam mitovi poput onih o partizanima bez mane i straha iz Drugog svjetskog rata. Plaćen sam da budem nepristran i trudim se to biti bez obzira na svoja politička uvjerenja. Pojava neposluha, samovoljnog odlaska s terena, bila je česta 1991. u cijeloj državi, no nije bila dominantna. Normalno je to za vojsku u nastajanju, jer ljudi se susreću s nepoznatim, sa smrću. A samo se budala ne boji smrti. Nisu svi ljudi isti, gledao sam kako „lavovi" u miru u ratu postaju „zečevi", a „zečevi" postaju „lavovi".

Postoji teza kako je Hrvatska stvorila vojsku 1991. Ne, bio je to proces koji je trajao tri godine. Hrvatska je svijetu pokazala da ima vojsku u jesen i zimu 1994. na Dinari. Tu se vidjelo da je Hrvatska uspjela izgraditi vojsku s kojom će dobiti rat. HV iz 1991. ima nisku ocjenu, što je očekivano za vojsku koja je stvorena navrat-nanos. No i takva je ispunila zadaću, obranila je Hrvatsku i spriječila da JNA ostvari svoj plan. Istodobno je ocjena JNA nula, a to je vojska sa 45 godina staža, s ljudima, opremom, oružjem.

Što su mogli, to su uzeli

Je li Generalštab JNA bio svjestan tadašnjeg stanja u Hrvatskoj vojsci?

– Ne znam koliko je toga bio svjestan. No istaknuo bih nešto drugo: neki vukovarski sudionici uspjeli su nametnuti da se obrana Vukovara promatra izolirano. Vukovar se nije branio samo u Vukovaru, nego ga je branila cijela istočna Slavonija, a bili su angažirani i ostali dijelovi Hrvatske. Izjave tipa "mi smo se branili sami" smiješne su. Sve što je Vukovar imao, dobio je od države, koliko god ona bila neorganizirana. Pa nisu varaždinski policajci došli sami u grad, niti one haubice i konvoji, dao ih je sustav. To je vrijeđanje države. Ona doista ne zaslužuje da je se vrijeđa.

Od rujna 1991. do 3. siječnja 1992. u istočnoj Slavoniji traje obrambena operacija HV-a koja se vodi iz Osijeka, doduše s mnogo problema i slabih točaka, a zapovjednik je bio bivši časnik JNA, pukovnik Karlo Gorinšek. On je protiv sebe imao osam-devet generala JNA u izravnoj crti zapovijedanja! Znači, sve je na strani JNA, ali ipak nije ostvarila uspjeh operativne razine, a strategijske da ne govorim. Njihove naknadne alibi-pričice obične su besmislice; što su mogli, to su uzeli.

Koliko je točna teza da je Šušak skretao konvoje oružja za Vukovar na druga područja?

– Zanimljivo je da se u tim tezama, da je Šušak skretao konvoje oružja i slao ih u Hercegovinu, uvijek ističe kako je to oružje bilo namijenjeno Vukovaru. Konvoji su išli i u mnoga druga mjesta, no nismo naišli na tezu da je to oružje preusmjeravano u Hercegovinu. Zašto baš oni za Vukovar, zašto ne oni za npr. Split? No, jedno trebamo znati: sam čin zauzimanja vojarni bio je stihijski. Radio sam godinama u vojnom arhivu i nikad nisam vidio nijedan dokument u kojem postrojba nakon zauzimanja vojarne kaže zaplijenili smo to i to, nego se to oružje razvlačilo kako se stiglo. Komisija koja je poslije istraživala pad Vukovara tvrdila je da se nakon pada bilo koje vojarne odmah pojavljivala skupina koja se nazivala "Vukovarci" i koja je odvlačila oružje navodno za Vukovar.

Glavni je stožer nekoliko dana prije pada Vukovara napravio analizu što je od oružja poslao u grad, s time da se nije pravila razlika između Vukovara i Vinkovaca, jer je to jedinstveno bojište. Iz te analize jasno je da je Vukovar dobio daleko najviše oružja i opreme od svih u Hrvatskoj. Hrvatska je zarobila korpus JNA, a s tim je oružjem dočekala i kraj rata. U odnosu na tu količinu, kupljeno je zapravo malo ostalog oružja. Kupovane su letjelice, streljivo, argentinske haubice, rumunjsko topništvo, može se dakle reći da je Hrvatska rat dobila oružjem Varaždinskog korpusa JNA i iz još nekoliko vojarni i skladišta diljem države. Glavni stožer nije mogao utvrditi prave brojke, no procijenio je da je do tada na tom dijelu bojištu utrošeno između 50 i 60 posto sveg streljiva kojim je raspolagala hrvatska strana.

I danas je u optjecaju kontroverzna teza da je hrvatsko političko vodstvo izdalo Vukovar, odnosno namjerno pustilo da padne. Ima li u dokumentima dokaza za tu tvrdnju?

– Dojma sam da ni nakon više od 20 godina neki ljudi još ne mogu oprostiti predsjedniku Tuđmanu stvaranje hrvatske države. Čini mi se da je to žal za Jugoslavijom. Domovinski je rat pun kontroverzi, to je točno, i te se kontroverze sustavno potenciraju. A isto tako, sustavno se izbjegava koristiti rezultate istraživanja o Domovinskom ratu. U tom izbjegavanju posebna je uloga državnih i javnih medija. To znam i iz osobnog primjera. Napisao sam deset knjiga o Domovinskom ratu, a HTV je bio na predstavljanju samo jedne. Teza o navodnoj izdaji Vukovara provlačit će se još godinama, pogotovo u vrijeme obljetnica. Na temelju dokumenata očigledno je da nema nikakve osnove za tezu prema kojoj je državno vodstvo Hrvatske izdalo Vukovar.

Kako to da su o izdaji govorili i vojni zapovjednici, primjerice Mile Dedaković Jastreb, premda je i on poslije promijenio svoje izjave?

– Mi smo, nažalost, zemlja u kojoj, ako nekomu kažeš da ne govori istinu, to biva izrazito nepristojno. Radio sam raščlambu dokumenata i njegovih knjiga i shvatio da u njegovim knjigama puno toga nedostaje. U tom svojemu "tvrdo ukoričenom mišljenju" on je otišao iz Vukovara, sve je poslije bilo u redu, nije bio maltretiran, tučen. To što je prije i poslije u medijima tvrdio suprotno, to samo govori o njemu. Kako možeš u knjizi tvrditi jedno, a prije sasvim suprotno?! To dovodi u pitanje i njegovu vjerodostojnost. Problem je kad se kod osobe koja je dala bezbroj intervjua počnu razlikovati izjave o istim stvarima. Stoga se mi povjesničari radije vraćamo dokumentima. Ljudi ne moraju biti vjerodostojni, ali dokumenti jesu.

Što kažu dokumenti, zašto se uopće Dedaković prebacio u Vinkovce tijekom napada na Vukovar? Je li to bilo u dogovoru s državnim vrhom?

– Nema nikakvih naznaka da se to dogodilo zbog naloga iz Zagreba, nego je, po svemu sudeći, Dedaković to učinio samovoljno. Sustav je tada prešao preko toga, ali u uređenim vojskama uobičajeno je da to rezultira presudom i višegodišnjom kaznom. General Antun Tus nikada nije potvrdio Dedakovićeve tvrdnje o njegovu planiranom prelasku iz Vukovara u Vinkovce. Iz svih dokumenata, nadalje, vidi se da su svi bili šokirani kada se Dedaković pojavio u Vinkovcima. Postoji tu još jedan problem s njegovom izjavom. Pokazalo se, naime, da je on izišao iz Vukovara ranije nego što je tvrdio. Dedaković se poziva na Tusovu zapovijed o proboju od 11. listopada 1991. i to navodi kao razlog svojega dolaska u Vinkovce, no problem je u tome što je on u Vinkovce stigao istog dana i da je zapovijed očito pisana nakon toga. Uvijek je sporno kad zapovjednik ode, a borba još traje. Dodamo li tome da je i njegov zamjenik, Branko Borković Mladi Jastreb, isto tako samovoljno napustio Zapovjedništvo obrane Vukovara, to je već vrlo neugodna činjenica. Riječ je o jedinstvenom slučaju u Hrvatskoj vojsci. Velika je rijetkost da to čine visokorangirani zapovjednici.

Tuđman prešao preko slučaja

Njih su dvojica bila pod istragom, doduše nakon famozne Optužnice. Kako to da taj proces nikad službeno nije završen?

– Izgleda da je to u ovoj državi normalno. No, Mile Dedaković pušten je, ili izbačen iz HV-a, ili ga je sam napustio. U Središnjem vojnom arhivu, kamo je došao s dopuštenjem ministra Šuška, dobio je dokumente za svoju knjigu. Dobio je čin stožernog brigadira, isplaćene su mu zaostale plaće, što govori da je rehabilitiran. Tuđman je očito prešao preko vukovarskog slučaja. No, povremeno se svejedno povlači ta priča o istrazi, a često je potencira mlađi Jastreb, Borković. Pa ako oni ne vjeruju povjesničaru koji radi na dokumentima, neka traže osnivanje povjerenstva koje će pregledati sve dokumente i neka se onda zaključi jesu li dva Jastreba bili žrtve sustava ili su, naprotiv, sankcionirani za ono što su učinili.

Zašto je Borković izišao iz Vukovara nekoliko dana prije pada? Ljudi uopće nisu znali da se to dogodilo.

– Gledajte, stav načelnika Glavnog stožera bio je da nema predaje i da on ostaje u Vukovaru, a on je izišao. Znači, to je samovoljno učinio. Razumijem da se čovjek može bojati za svoj život, međutim Borković je bio profesionalni vojnik. Vojniku koji je to postao silom prilika možete tolerirati neke stvari, ali profesionalnom časniku ne možete. Kao povjesničaru moja je zadaća da posložim činjenice i izvučem zaključke, pa mi nije jasno na temelju čega se Borković percipira kao heroj.

Je li točna teza da bi puno manje ljudi stradalo da je netko službeno predao grad neprijateljskoj vojsci? Na Mitnici, koju je predao Pilip Karaula, žrtava je bilo vrlo malo?

– To je, naravno, spekulacija, no slučaj Mitnice koja se predala organizirano sugerira da bi vjerojatno bilo manje žrtava.

Kad se prvi put pojavila teza o izdaji Vukovara i koliko ona ima veze s Glavaševićevom objavom Optužnice, kojom se državni vrh optužuje da je izdao Vukovar?

– Mediji su već tijekom bitke za Vukovar počeli spekulirati da se gradu ne pomaže dovoljno. Lavovski dio tog posla i plasiranja takvih teza obavio je "Slobodni tjednik" Marinka Božića. Optužnica je došla 9. studenoga 1991. i u optjecaju je sve do danas.

Još se ne zna tko je autor Optužnice?

– Optužnica je kolektivno potpisana kao "Vukovar" i bila je u tom trenutku vrlo neugodna i strašno je pogodila Tuđmana. Tada je on zatražio da se utvrdi tko je autor, pa su sigurnosne službe počele raditi na tome. I mislim da su to loše napravile. Uvijek je loše kad službe traže unutrašnje neprijatelje, pa se to pretvori u lov na vještice.

Je li točna teza prema kojoj je Optužnica propagandni proizvod KOS-a? O tome je govorio i haaški svjedok, bivši agent KOS-a Mustava Čandić.

– Djelovanje Uprave sigurnosti JNA, kolokvijalno KOS-a, vjerojatno će biti završni dio priče o Vukovaru, kada Srbija jednog dana otvori arhive. Siguran sam da tada nitko od nas više neće biti živ. Iz onoga što se dosad zna, najkontroverzniji dio upravo je djelovanje i rad KOS-a. Nešto se može naslutiti iz izjava Čandića, Radenka Radojčića i bivšeg oficira KOS-a Ljubana Karana, koji je napisao knjigu "Bio sam oficir KOS-a". JNA imala je bolju prislušnu tehniku te je prilično dobro prisluškivala hrvatsku stranu, premda im je, na primjer, trebalo mjesec dana da shvate da je Dedaković prešao iz Vukovara u Vinkovce. No, kad je objavljena Optužnica, odmah su reagirali i otisnuli svoju verziju na letke, koje su potom bacali iz aviona po Hrvatskoj. Pa je to tako i servirano Tuđmanu, s tezom da u svemu tome KOS ima svoje prste. I ima. Ali svejedno nema dostupnih dokaza koji bi potvrdili autorstvo KOS-a.

Optužnica se ne može pravdati

Nije li neobično da se još nije doznalo tko je autor Optužnice?

– Opisujem to u jednom poglavlju svoje knjige "Obrana i pad Vukovara". Kad su ispitivali Dedakovića i Borkovića, oni su međusobno prebacivali odgovornost. Dedaković je tvrdio da je Optužnica stigla iz Vukovara, a Borković suprotno, da je složena i stigla iz Vinkovaca. Potom je tvrđeno da ju je napisala Ljiljana Toth, supruga Nikole Totha Feniksa. Onda su službe iskonstruirale priču da ju je pisala osoba pod imenom Modalek, koja se nikad više nigdje ne spominje. No, nitko priču o autorstvu nije dovodio u vezu sa Sinišom Glavaševićem, premda ju je on pročitao i dao potrebnu dramatiku pa se govori o "Glavaševićevoj optužnici".

Optužnicu s jedne strane razumijem, no bila je tada vrlo nekorektna, ne može se pravdati, jer Hrvatska je u tom trenutku gorjela, linija sukoba bila je dugačka 1200 kilometara, a onda vam iz jednoga grada, jedne točke obrane, drže lekcije i traže da sve podredite njima. Bojim se da će se oko Optužnice još dugo mnogi sporiti. Možda bi se već i doznalo tko je autor, no očito nitko ne želi "preuzeti zaslugu", jer to ni danas ne bi bilo popularno.

Tko su bili autori tih prijetnji?

Često se zaboravlja da se Franji Tuđmanu konstantno prijetilo zbog Vukovara. Sabrao sam te prijetnje, nisu to nimalo ugodne stvari. Treba i Tuđmana razumjeti jer njemu se iz Vukovara prijetilo da će mu pobiti obitelj!

– Negdje su se potpisivali, a negdje nisu. Imate tu bezimenih boraca, potpisa "Vukovar", a po svemu sudeći, bilo je tu i prijetnji iz Zapovjedništva obrane grada. O svemu tome detaljno sam pisao u knjizi.

Komentar

Odličan intervju. Treba konačno početi gledati na taj rat realnim očima, na temelju dokumenata i dokaza, a ne se ponašati mitomanski kao oni koji su nas napadali. Herojstvo i žrtvu Vukovara i cijele istočne Slavonije nitko ne spori, ali nije fer prema nama koji smo branili druge gradove Pakrac, Sisak, Karlovac, Gospić, Zadar, Sinj, Dubrovnik itd govoriti da je ono oružja što je došlo nama "otišlo za Hercegovinu a ne za Vukovar". Osim toga, to antagoniziranje Hercegovaca je kod pismenih ljudi već odavno prokušana metoda udbaša, istih onih kakvima se sudi u Munchenu u protiv kojih recimo jučer jedan svjedok od straha nije na suđenju smio izustiti ni riječ. Od ovih gradova koje sasm nabrojao, bar pola ima važniji strateški značaj od Vukovara, i na to se ne treba nitko vrijeđati, to je činjenica koju diktira vojna znanost a ne nečija mitomanija ili puste želje. Nemojmo im stoga dopustiti da nas dijele na one kojima je oružje otišlo i onima kojima oružje nije otišlo, jer su oni preko jedne od svojih vedeta Budimira LOnčara nama i uveli embargo na uvoz naoružanja, a da toga nije bilo imali bi i Vukovar i Gospić i Dubrovnik dovoljno za obraniti se. I onda, klasično udbaški, da bi skrili svoju krivnju, pokušavaju krivnju prebaciti na Tuđmana i Šuška i optužiti ih za izdaju iako svi dokumenti koji postoje govore upravo suprotno. Ne nasjedajte im! Hvala Davoru Marijanu na izvrsnom intervjuu.