Razmišljanje don Mladena Parlova uz IV. nedjelju Došašća

DUHOVNA MISAO: Don Mladen Parlov - Četvrta nedjelja došašća

Budimo budni u vlastitim mislima, dovedimo pod kontrolu vlastite oči i druga osjetila, jer su ona prozori duše

Misno evanđelje četvrte nedjelje došašća stavlja nam pred oči likove Marije i Josipa. Dok sv. Luka u svom evanđelju u prvi plan ističe Marijin lik u ostvarenju Božjeg nauma spasenja, sv. Matej u prvi plan stavlja veliki lik sv. Josipa. Matej predstavlja Josipa kao muža pravedna, no koji je očito zbunjen i povrijeđen jer kod svoje zaručnice primjećuje prve znakove trudnoće. Ipak, Josip ne planira kako Mariju otpustiti, tj. kako je izvrgnuti sramoti i vjerojatno smrti kamenovanjem, nego smišljaše kako da je napusti, odnosno kako krivnju preuzeti na sebe te biti optužen što je napustio ženu i dijete. U tim tegobnim i smetenim mislima, kao što znaju biti crne i smetene misli čovjeka čiji se svijet snova o ljubavi i povjerenju urušio, Josip, muž pravedan koji traži najbolje pravedno rješenje i to ondje gdje po ljudsku pravedna rješenja ne može biti, prima rješenje i rasvjetljenje odozgor, od Boga. Ne boj se, Josipe pravedni, uzeti k sebi Mariju, jer je čedo koje nosi doista plod Duha Svetoga; Božje je djelo u tvojoj zaručnici. Sv. Matej dalje pojašnjava da se sve to dogodilo da se ispuni ono što Gospodin reče po proroku Izaiji, naime da će Djevica začeti i roditi sina i nadjenut će mu ime Emanuel - s nama Bog!
Pri kraju dana došašća Crkva nas poziva da se s Marijom i Josipom otvorimo tajni koja nam dolazi ususret. Vjerojatno je najveći problem suvremenog čovjeka, dakle i nas samih, što smo se zatvorili za tajnu, što mislimo kako sve mora biti kristalno jasno, kako znanost ima odgovore na sva pitanja, a ako je koje još i preostalo, eto, samo što nije riješeno. Zatvarajući se i svodeći u okvire ovozemaljskoga, isključili smo iz života ono što nas nadilazi, ono što je veće od nas; isključili smo Boga i njegovu tajnu iz svoga života. Ne da mi ne vjerujemo u Boga. Daleko od toga. Mi vjerujemo u Boga koji je eventualno sve stvorio, koji svime upravlja po svojim vječnim, nepromjenjivim zakonima i koji je negdje „gore", daleko u svojoj transcendentalnoj osamljenosti tako da vjerojatno i ne primjećuje da baš ja postojim sa svojim malim problemima, grijesima, prijevarama i sl. Eto, uglavnom u takvog Boga vjerujemo mi suvremeni vjernici, kršćani, a u biti gotovo pa praktični ateisti.
Naš je problem što ne vjerujemo u prisutnost Boga u našem vlastitom životu; što ne vjerujemo da je Bog uistinu ušao u naš ljudski život, na način da je i sam postao čovjekom. Ako je Bog zaista postao čovjekom, a o tome govori tajna Božića, Boga koji postaje malen, pravo pravcato maleno dijete u krilu i na rukama svoje Majke, tada ta spoznaja mora promijeniti moj život. Postavši čovjekom Bog je i mene, u mome konkretnom čovještvu, uzeo u svoju tajnu bogočovještva. Ako je to tako, a jest, tada je i moj život neizmjerno vrijedan, bez obzira jesam li bogat ili siromašan, jesam li muško ili žensko, jesam li pop ili fratar, čak jesam li kršćanin ili poganin. Dolazeći k nama, po Mariji, Bog otkriva ne samo tajnu o sebi, Bogu, nego i tajnu o čovjeku. Otkriva mi moju vlastitu tajnu, moje najdublje značenje i vrijednost. U svome prebogatom božanskom trojstvenom životu Bog mi se otvara i nudi mi sebe, nudi mi sudjelovanje u bogatstvu odnosa koji postoje u njemu. Ti se odnosi mogu izraziti jednom riječju koja znači i obuhvaća sve drugo: život vječni. Bog nam ne daje nešto, nego nam daje sebe, a u sebi sve drugo. Iz dubina ništavila, nepostojanja, Bog nas poziva u život, u postojanje te nam daje slobodu da pred njegovim licem i pred vlastitom savješću budemo njegovi stvarni i pravi partneri, suradnici u preobrazbi lica ovoga svijeta. Zamislimo: Bog sklapa s nama savez partnerstva. Riječ je o vječnom savezu koji više ništa, ni snaga grijeha ni sile zla pa čak ni sama smrt ne može razrušiti.
Crkva nas danas, na četvrtu nedjelju došašća poziva da pred Bogom koji dolazi zauzmemo najispravniji stav, a na nj ukazuju Marija i Josip. Josip po savršenoj spremnosti da posluša i ostvari što Bog od njega očekuje. Moramo primijetiti da u evanđeljima Josip ne izgovara ni jedne jedine riječi. Josip je čovjek djela, a ne riječi. Josip je čovjek duboke poslušnosti Bogu i njegovim zapovijedima. Kako nam danas nedostaje Josipova spremnost na slušanje, na osluškivanje Božjih nadahnuća. Naša su srca ispunjena tisućama glasova koji u zaglušnoj buci ovoga svijeta traže da im darujemo svoju pozornost i svaki viče, probija uši našega srca, da je upravo on najvažniji. Kako je teško, gotovo nemoguće između tolikih glasova čuti onaj najtiši, najnježniji glas, glas Božji. Marija i Josip mogu nam pomoći u tome, mogu nam pomoći u izgradnji nutarnje sabranosti i spremnosti na slušanje Božjeg glasa. Znamo iz Lukina evanđelja da je Marija na Božju riječ odgovorila: Evo službenice Gospodnje. Neka mi bude po tvojoj riječi! Eto odgovora koji bi trebao dati svaki kršćanin, svaki onaj koji ispovijeda vjeru u živoga Boga: Neka mi bude po tvojoj riječi. Od Božje riječi, one u crkvenoj liturgiji naviještene, i one koja u srcu odjekne načiniti program vlastitog života.
Svi se zajedno molimo da barem ovaj zadnji tjedan priprave na svečanu proslavu Božića provedemo u kršćanskoj budnosti, a to nije doli drugo ime za molitvu i općenito ozbiljniji kršćanski život. Budimo budni u vlastitim mislima, dovedimo pod kontrolu vlastite oči i druga osjetila, jer su ona prozori duše, te u svemu, baš u svemu, dajmo prvenstvo onome što je Božje.
Don Mladen Parlov
Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

Večernja molitva vlč. Zlatka Suca

Karamarko usporedio Vladu sa zrakoplovom punim putnika, ali bez pilota i posade

ZNANJEM ĆEMO, A NE ORUŽJEM, STVARI PROMIJENITI NABOLJE