Vukovarska i ne-Vukovarska Hrvatska

U Vukovaru,08.studenoga,2013.

SVIMA

KOLONE

Nakon što je proteklih dana Stožer za obranu hrvatskoga Vukovara bio izložen nezapamćenim i krajnje zlonamjernim osvrtima, pritiscima i napadima,  porucujemo svim hrvatskim  braniteljima i stradalnicima, žrtvama velikosrpske agresije na Republiku Hrvatsku, hraniteljima, moliteljima i Hrvatskoj –ma gdje bila.

Pred nama se nalaze dani kada se s punim pijetetom, poštovanjem, zahvalnošću i dostojanstvom sjećamo svih poginulih, ubijenih, ranjenih, nasilno odvedenih, zatočenih, nestalih, protjeranih, silovanih, zlostavljanih, osramoćenih…, vukovarskih branitelja, žena, djece, nemoćnih i nevinih civila, koji su podnijeli mučeništvo i žrtvu, na čijim je temeljima obranjena i izgrađena samostalna i demokratska hrvatska država. To su dani kada najjednostavnijim, a ujedno i najsnažnijim riječima zahvale i poštovanja odajemo priznanje i svoju trajnu odanost tolikim mučenicima koji su se na nebrojenim vukovarskim križnim putovima uspinjali prema vječnoj pobjedi dobra nad zlim. 

Stoga i mi danas, zajedno s njima, a poput sv. Augustina, možemo uskliknuti
VICTOR QUIA VICTIMA – POBJEDNIK JER JE ŽRTVA!

Ljubav i čovječnost Vukovara pobijedili su zlo i mržnju koji su se na njega sručili. Vukovarci su u svojim srcima oprostili i onima koji nikada nisu i ne će tražiti oproštenje. Vukovarci se nisu osvećivali jer bi to značilo da su isti kao i oni koji su ubijali i rušili naš grad. Vukovarci su bili strpljivi u godinama progonstva čekajući povratak, mnogi su u progonstvu umrli ne dočekavši vidjeti svoje porušene, spaljene, opljačkane ili „zauzete“ domove.  Ali, tražiti od Vukovaraca, da u ime „nove pravednosti“, „političke korektnosti“ i „prava“ zaborave stradanja, zločine, žrtve i zločince, da odustanu od traženja istine i pravde, da odustanu od svoje prošlosti, a time i budućnosti, da pogaze svoja obećanja dana suborcima, da svojim ranjenim dušama liječe bolesne ambicije političara i njihovih poslušnika, e to, nije moguće i na to Stožer za obranu hrvatskoga Vukovara nikada ne će pristati.

U više smo navrata isticali da je Hrvatska običnih i jednostavnih ljudi spontano prepoznala Vukovar simbolom obrane, herojstva i mučeništva. I ta Hrvatska hodočasti u Vukovar, ne samo 18. ili 19. studenoga, nego cijele godine, ne samo u kolonama sjećanja, nego i na druge načine, Ta Hrvatska zna da je Vukovar prijelomna točka novije hrvatske povijesti, da je to razdjelnica između života i smrti, između slobode i ropstva, između nade i beznađa.  To je Hrvatska koja u Vukovar ne dolazi po političke bodove i ne daje predizborna i lažna obećanja. To je Hrvatska koja na Vukovaru ne naplaćuje dnevnice. To je Hrvatska koja se ne skriva iza tamnih stakala skupih limuzina. To je Hrvatska koja ne polaže vijence i ne pali svijeće s „figom u džepu“. To je Hrvatska koja ZNA što je istina, koja traži pravdu, koja osjeća bol u tijelu i dušama stradalnika, koja prepoznaje suzu u oku svake majke koja traži sina, ili sina koji traži oca, ili supruge koja traži i oplakuje muža. To je Vukovarska Hrvatska. I ona ima pravo na svoj način odati poštovanje Vukovaru, braniteljima i stradalnicima, ali koja ima pravo pokloniti se i nevinim žrtvama iz Škabrnje, Dubrovnika, Osijeka, Gospića, Pakraca, kao i tolikih drugih hrvatskih mjesta i krajeva koji su svojim tijelima načinili neprobojni bedem velikosrpskim posezanjima prema zapadu.

Stožer za obranu hrvatskoga Vukovara prvi je pokrenuo inicijativu da se Vukovar proglasi mjestom posebnoga pijeteta. Sve što smo do sada činili i što ćemo činiti ubuduće usmjereno je jedino prema tom cilju – da Vukovar više ne bude poligonom najnižih političkih strasti, nacionalističkih divljanja, sramoćenja, omalovažavanja i ponižavanja stradanja i trpljenja tolikih nevinih. Vukovar zaslužuje puno više, Vukovar traži zaštitu od novih nasrtaja i simbola agresije te izdaje. Vukovar traži barem trunku razumijevanja i prihvaćanja, ne od Vukovarske Hrvatske koja to već osjeća i živi, nego od Nevukovarske Hrvatske kojoj su patnje ljudi daleke, a njihovi osjećaji nerazumljivi.

Kolona sjećanja veličanstveni je simbolički znak i odraz poštovanja prema žrtvama velikosrpske agresije na Vukovar i Hrvatsku. I ona je ovih godina spontano „rasla“ i brojem sudionika i značenjem koje je dobivala u vukovarskom i hrvatskom sjećanju na dane ponosa, slave, prkosa, ali i tuge i trpljenja. U njoj su sudjelovale stotine tisuća ljudi, branitelja, obitelji, udruga, institucija, i svi su oni imali samo jednu nakanu, prolaskom ulicama vukovarskih križnih putova barem nakratko i na simboličkoj razini ponijeti teški „Vukovarski križ“ patnje.

No, želimo upozoriti da smo svih ovih godina imali još jednu „kolonu sjećanja“, onu koja nikada do sada nije držala potrebnim odati poštovanje prema žrtvama. To je „kolona“ koja se do sada nije barem zamislila nad onime što se u Vukovaru događalo u ljeto i jesen 1991., pa i kasnijih godina, to je „kolona“ bešćutnosti i nerazumijevanja, to je „kolona“ koja nikada nije niti pomislila dati ispriku, a kamoli moliti oproštenje za zločine koji su počinjeni, to je „kolona“ koja traži samo svoja prava, dok ih pravo na istinu o sudbini nestalih, pravo na pravdu i pravednost za počinjene zločine, pravo na poštovanje i dostojanstvo žrtava ne zanima. Riječ je o „koloni“ koja želi zatrti naše sjećanje, koja posramljuje žrtve, koja krivotvori i programira istinu.

Zašto se ta „kolona“ prešućuje, zašto se nju ne proziva, javno ne osudi? Zašto se sudionicima te „kolone nesjećanja“ ne kaže: „Imate pravo na svoj jezik i pismo, ali imate i pravo i obvezu i nadasve odgovornost poštivati Vukovar i vukovarske mučenike, hrvatske branitelje i civile koji su podnijeli svoj teret križa, imate pravo i obvezu pokazati da je Hrvatska vaša domovina i da ste vi njezini domoljubi“.

Stožer za obranu hrvatskoga Vukovara nikada nije želio niti namjeravao dijeliti Kolonu sjećanja, ali je morao upozoriti da će u njoj biti i Vukovarska i NeVukovarska Hrvatska, da će se u njoj nalaziti oni koji iskreno, s punim srcem poštovanja, dolaze pokloniti se žrtvi, ali će se u njoj nalaziti i oni koji su proteklih mjeseci činili sve da omalovaže i osramote vukovarsku žrtvu, koji nisu željeli čuti njezin glas, koji ne drže do moralne, etičke i duhovne dimenzije vukovarskih stradanja. 

Stožer za obranu hrvatskoga Vukovara ne želi i neće biti pratnja toj NeVukovarskoj Hrvatskoj a oni koji to žele neka im je na volju. Stožer će biti onaj dio Kolone sjećanja koji je istinski, izvorni i iskreni izraz najdubljeg ljudskog i domoljubnog poštovanja prema vukovarskim i hrvatskim mučenicima za nacionalnu slobodu i državnu samostalnost.

S vjerom u Boga i hrvatski narod, za Vukovar – mjesto posebnog pijeteta i Republiku Hrvatsku!



STOŽER ZA OBRANU HRVATSKOG VUKOVARA
Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

Večernja molitva vlč. Zlatka Suca

Karamarko usporedio Vladu sa zrakoplovom punim putnika, ali bez pilota i posade

ZNANJEM ĆEMO, A NE ORUŽJEM, STVARI PROMIJENITI NABOLJE