fra Jozo Grbeš o Zvonki Bušiću

Fra Jozo Grbeš: Konačno slobodan, moj prijatelj!

E-mailIspisPDF
Čuli smo se prije deset dana zadnji put. 20. kolovoza… Teško mi je. Kao grčke tragedije, kao Sheakspearovi spisi. Upoznali smo se u okrutnom američkom zatvoru kada sam ga dolazio posjećivati.  I danas sje sjećam broja na njegpovoj košulji 03941-158. Nikada, nikada u životu nisam stajao licem u lice s idealom, oči u oči. Nikada do tada. Shvatio sam da je drugačiji od SVIH ljudi. Da svih ljudi. Drugačiji od svih Hrvata. Da, svih Hrvata!
Razgovori nam uvijek bijahu o bitku i vremenu, o klasicima koji svoje prebivanje pokazuju u našem vremenu i uvijek u njegovu govoru o svemu: Hrvatska. Zaljubljen u nju do beskrajnosti misli, ali ona nije bila njegov objekt, nego visina, ideal vrijadan posvetiti mu barem jedan ljudski, cijeli hod. . O njoj je govorio ne kao mi, ne kao oni, ne kao bilo tko… I govor o njoj bijaše mu iznad svih. Bijaše 19. lipnja 2008. kada se vidjesmo zadnji put iza rešetaka Terra Haute zatvora u Indiani u kojem se nalazio slobodan čovjek. Pozdrav nam bijaše “Nikad više ovdje, slijedeći put u Zagrebu”. I bi tako. U Zagrebu se nađosmo na dan njegova dolaska u Hrvatsku, 24. srpnja. Ali prije toga, pamtim jedan telefonski poziv, drugačiji od svih: “Jozo, dali su mi dozvolu nazvati jedan broj. Zovem te da ti kažem da će me konačno pustiti na slobodu 21. srpnja. Idem u Hrvatsku!” Zastadoh u automobilu na autoputu. Trenutak i poziv vrijedni zaustavljanja životnih trčanja. I onda tako uvijek. Dolasci u Hrvatsku bijahu uvijek i vrijeme susreta s njim i Julie.
Bio je i ostao ideal koji nije mogao pomiriti stvarnost jada hrvatskoga s idealom koji je živio. Hrvatska ga nije dostojna bila! Hrvatska ga je svojim cinizmom, mržnjom, jadom, sitnišem ljudskih karaktera razočarala. Svojim ideologijama ponižavala! Svojim malim glavama i velikim pojedinačnim, sebičnim interesima živcirala! Svojim vođama bez pameti i ljubavi, bez idela i smisla, bez bitka i puta, dovodila do pitanja zbilje same. Hvatanjem svojih sjena, trošili su uzaludne dane naroda kojem su stalno zapakirali laži umotane i obojene, a nisu nikada postavljali velika pitanja Istine i Pravde, Ideala i Ljubavi. I to svi, bez obzira na tzv. orijentacije opisane prometnim rječnikom. A on je samo volio Hrvatsku. On nije od nje odustao, nego ona od njega! Grijeh je to hrvatski. Veliki! Bio je original. Drugo nije ni mogao biti jer cijeli život se borio protiv kopiranih duša.
Sa Zvonkom Bušićem su otišli u povijest takvi ljudi! Šteta. Zadnji ideal hrvatski odlazi na Mirogoj gdje ideali čekaju da netko konačno se probudi iz sna hrvatske ludosti, cinizma, privida i shvati da su oni darovali ime svim čežnjama, oblikovali sve snove i vidjeli dalje od svih sjena, zidova i kratkih posljedica velikih misli.
Ljubav nikada ne završi starošću. Ona sagori, izgori, daje se… nemirna je. Jer sve što duboko volimo postaje dio nas! Postajemo mi!
Smrt mu je bila prijatelj. S njom je često bio blizu. Nije joj dopušao da prijeđe granicu, crtu iznenađenja jer je htio čekati Hrvatsku! Tragično je što mu je veći prijatelj ona od Hrvatske. Kada su se konačno susreli, onda iako nam zvuči šokirajuće, čudno, nezamislivo, ali ipak mora biti shvatljivo, jer tragičari idelizma ne ispisuju stranice povijesti samo jednim dijelim, a uživaju drugim, nego do kraja…Ideali i tragedije uvijek idu zajedno I tako ostavljaju najjače pečate.
Mnogi ga napadaše. I to je razumljivo, jer karakteristika je malih duhova da preziru ono što ne razumiju! Male duše brbljaju o ljudima koje ne poznaju i tako  stvaraju priču bez časti koja bi samo na izvorima tražila istinu. Oni su poput osrednjih ljudi koji ispuniše Zvonkinu Hrvatsku, a pričaju samo o stvarima. I on ostade sam! Jer samo velike duše govore o idejama. Zvonko je savršeno potvdio istinitost izreke da je „život najbolje potrošiti na ono što je trajnije od života!“.
Ali proći će i ovo vrijeme. I doći će vrijeme kada će ideali ponovno uskrsnuti. Ja u uskrsnuće vjerujem, jer ono je i bitak besmrtnosti ideala. Na kraju uvijek ostaje samo ljubav, ako to nismo shvatili, ništa nismo shvatili! Žao mi je. Žalimo uvijek samo za dobrim ljudima!
Ali… on je slobodan. Konačno slobodan, moj prijatelj!

Fra Jozo Grbeš, Chicago

P.S.
Zvonko u brojkama:

Život cijeli:
24,693 dana (67 godina, 7 mjeseci, 9 dana)
Vrijeme zatvora
11,639 dana (31 godina, 10 mjeseci, 13 dana)
Vrijeme “slobode” u Hrvatskoj:
1,866 dana (5 godina, 1 mjesec i 9 dana)
Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

Večernja molitva vlč. Zlatka Suca

Karamarko usporedio Vladu sa zrakoplovom punim putnika, ali bez pilota i posade

ZNANJEM ĆEMO, A NE ORUŽJEM, STVARI PROMIJENITI NABOLJE