fra Jozino pismo - širimo krugove dobrote

Krugovi
(Zvonko: ne zaboravimo ideal)

O našemu prijatelju dosta je napisano. Još će se pisati, jer mu je život vrijedan bezgraničnog spomena. On bijaše inspiracija razmišljanjima i povod da zastanemo i razmislimo. Njegov životni krug je stalno proširivan: spoznajama i idejama, prijateljima i knjigama. Ovo razmišljanje o krugovima htio bih podijeliti s Vama koji ga volite.
Možda odgovor na stanje u domovini, na stanje u nama i na ono što mi činimo, jest u razmišljanju o krugovima kojima pripadamo. Moje razmišljanje ne nosi imena, ne traži pravdanja, ne trči za isprikama, nego čezne za kršćanskom kreposti iskrenoga bitka. Kao što istinu možemo saznati samo na izvoru, tako i sami sebe iskreno možemo razumijeti samo na izvorima  iskrenosti.
    Svi mi zajedno, s našim radostima i strahovima, našim razlikama i sličnostima, s našim nadama, snovima i pogreškama, svi mi zajedno, ipak smo u jednome krugu, pozvani na ljubav.
Da, htijeli ili ne, zajedno, da, svi zajedno tvorimo jedan veliki krug. Ponekad ovaj krug ljubavi je prekinut zbog sebičnosti, ljubomora, zavisti, predrasuda i zbog toga što ignoriramo najdublje stvarnosti koje se nalaze u svima nama. Onda se nalazimo u stanju u kojem stvaramo zasebne, odvojene krugove, unutrašnje i vanjske krugove, krugove moći i krugove očaja. Ti zasebni krugovi postaju naša sudbina koja nas izdvaja, mijenja nam karaktere i vodi drugim putima koji su dalje od istine, od izvora!
Zajedno možemo pozorno definirati svoje krugove u svom radu i u svomu domu.  Neki krugovi hrane naš život, a neki ga razaraju. Krug ljubavi je prekinut kada god postoji otuđivanje, nerazumijevanje i tvrdoća srca.
Krug ljubavi je prekinut kada god ne možemo vidjeti oči u oči, kada ne možemo spojiti ruku s rukom ili ne možemo živjeti srcem do srca.
Krug ljubavi se prekida kada želimo da evanđelje Života bude pisano samo po nama, zbog nas i po našim shvaćanjima proizišlim iz samo našeg malog gledanja, možda čak i iskustva, iako često imamo percepciju koju stvorismo iz kruga kojeg sami napravismo prekidom.
Krug ljubavi je prekinut kada u drugima prepoznajemo napasti, neprijatelje, suprotnosti i šanse za nadvladavanjem, a da ni sami nismo svjesni kako svoj život gradimo upravo mi, vlastitim stopama, a ne grade ga drugi za nas.
Krug ljubavi je prekinut kada nam riječ više nema težinu misli, a njen glas nema odraza duše.
Krug ljubavi vapi za spajanjem, traži nove prigode kako zacijeliti razdvojeno, raspalo, odsječeno. Njegov smisao i cilj jest učiniti krug i život cijelim. Njegova najveća opasnost je sebičnost, egoizam, vlastiti probitak prije svega ostaloga.
I pitamo se možda: Kako su nas drugi povrijedili da su nas natjerali da odemo, napustimo krug? Kako smo mi povrijedili druge  i učinili ih da odu iz istoga kruga? Koja je to bol, rana, muka…? Tražimo praštanje kao prijatelj prijatelju. Previše puta smo sudili druge, osuđivali nepoznate, sudili stvari i stvarnosti, poteze i riječi koje ne razumijemo… Tražimo praštanje za sve ono kada smo pretpostavljali da znamo sve što trebamo znati, za vrijeme kada iz poniznosti nismo šutjeli i slušali savjet…..
I ovo razmišljanje dolazi u vrijeme koje je iznad ostalih vrijeme refleksije,  vrijeme dolazaka k samima sebi…Da bismo k sebi došli kao pojedinci i narod moramo činiti prvi korak: sačuvati krug kojega tvori ljubav.
I bit će nam dobro. Bit će svima dobro. Za čovjeka svakoga ćemo se pobrinuti i dovesti ga u naš krug da osjeti cjelinu, da zna da pripada, da je uključiv i da nije izvan. Pripadati znači biti, postojati. I postati ćemo znak i znat ćemo da smo živjeli život cjeline, ne dijelova, spajanja, ne razdvajanja, radosti, ne gorčine. Kada su me upitali neki iz hrvatskog javnog života prije desetak godina: što činiti? nalazimo se u očaju, sve izgleda relativizirano, zgraženo, popljuvano…moj odgovor bijaše jednostavan: spojite samo dobre ljude s dobrim ljudima i kada krug postane veći, postati ćemo snaga, moć, standard, život! Loši krugovi otpasti će sami od sebe.
Zašto ovo pišem? Jednostavno zato jer je Zvonko Bušić, naš prijatelj spajao ljude. Stalno je razgovarao s nekim. Stalno je bio na kavi s nekim. Razgovarao je s intelektualcima, novinarima, braniteljima, svećenicima, političarima, stručnjacima, pjesnicima, robijašima, običnim ljudima. I meni je toliko puta rekao: “Jozo moraš upoznati ovu osobu! Genijalna je. Odlična. Super!” Oduševljavali su ga mnogi ljudi. Iako se čini da je bilo puno više njih koji su ga razočaravali. I po njemu čini mi se mnogi od nas smo se upoznali ili više upoznali. I zato mislim da je jedna od mnogih Zvonkinih želja upravo ova o kojoj pisah: širiti krugove dobrote, spajati ljude koji vole Hrvatsku.
Zato nam je potreban jedan uvjet: biti nesebičan, potpuno nesebičan. Nesebični ljudi stvaraju sretan svijet, sretnu domovinu. Sebični pak postaju razarajuća snaga zla.
Zato nam je potreban jedan eros, jedan način, jedan motiv, jedna snaga u nama satkana u jednostavnu riječ: ljubav. Ako nismo  spremni radikalno prihvati ove dvije obične postavke onda ni Zvonku nismo upoznali, niti ga možemo zvati prijateljem!
Možemo, znam da možemo. Neka nam pomogne Krist jer bez njega smo prazna hodajuća tijela koja ne ostavljaju traga u ovom svijetu. Neka nam pomogne On kako bismo spajali uvijek dobre ljude s dobrim ljudima i tako širili samo krugove dobrote. Samo dobrote!

Fra Jozo Grbeš, Chicago
Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

Večernja molitva vlč. Zlatka Suca

Karamarko usporedio Vladu sa zrakoplovom punim putnika, ali bez pilota i posade

ZNANJEM ĆEMO, A NE ORUŽJEM, STVARI PROMIJENITI NABOLJE