Bože, oprosti nam...!

Ivica Ursić: Bože, oprosti nam ...!

Stisnuo sam mu ruku.
Na Forumu.
U Zadru.
Kada sam ih ugledao, Julienne i Zvonka, prije nekoliko godina, kako sjede opušteni, ogrijani lipanjskim suncem, pod nebom ove Hrvatske, i kako uživaju u svakom od Boga poklonjenom trenutku, umalo da nisam odustao.
Nije lijepo ometati ljude u njihovoj privatnosti.
Ali takve se prilike ne propuštaju.
Prišao sam, nešto sam prozborio i stisak ruke hrvatskog heroja i borca za našu slobodu ostao je utisnut, ne samo u moj dlan, nego ponajprije u moju dušu. Zauvijek.
Nisam ni sanjao da će nam se životni putovi dodirnuti u skoroj budućnosti.
I to na samo nama Hrvatima svojstven način.
Čitav svoj život dao je Zvonko za slobodnu i nezavisnu Hrvatsku. Od toga 32 godine provedenih u zatvoru. Julienne 19 manje. Svi tu bolnu priču znamo u svakoj pojedinosti. Ali njezinu tragičnost, dubinu i veličinu znali su samo Julienne i Zvonko.
Zatvor ga nije slomio. Gubitak slobode njegove domovine za Zvonka je bio puno gora stvar od njegove robije. Sanjao je slobodnu Hrvatsku. I, činilo se, da ju je i dosanjao. Ipak Zvonko, uvidjevši svu neslogu svog naroda, pokreće „Hrvatski plamen“. Pokreće ga kako bi okupio ljude kojima je Hrvatski interes ispred osobnog.
I onda kreće napad. Sa svih strana.
Zvonka su se bojali. Užasno su ga se bojali.
Znali su da je nepotkupljiv i da nema te žrtve koju nije bio spreman podnijeti za Hrvatsku.
U svojim „vlaškim poslima“ kolumnist EPH A. Tomić nasrće među prvima.
Grubo i primitivno ali prije svega krajnje proračunato, ciljano prema onima kojima je takav pamflet i bio namijenjen. Bio je to znak ostalima neka krenu. Kampanja za diskreditaciju Zvonka Bušića je počela. Nesmiljeno.
Nisam mogao izdržati. Reagiram.
Na tom „Hrvatskom plamenu“ ovakva današnja Hrvatska trebala je izgorjeti i iz pepela je trebala uzletjeti ona Hrvatska koju svi hrvatski domoljubi sanjaju iz generacije u generaciju.
Ali pokazalo se je da samo ekstremno velika nevolja, da samo ugroza opstojnosti naroda, kod Hrvata stvara potrebito jedinstvo. Neprijatelj je to nakon vojnog poraza shvatio i krenuo je malim koracima. Drugom taktikom. Institucije, mediji, javni život, kultura, estrada. Sve je došlo u ruke onih koji Hrvatsku nisu ni voljeli ni željeli. I počeli su nas dijeliti. I razdvajati.
A mi? Narod? Što smo mi radili?
Umjesto da budemo sol postali smo bljutavi.
Mi smo „sretni i veseli“ odlazili iz dana u dan po svoju novu dozu „kruha i igara“. Brinuli smo da se „zlatnom teletu“ redovito prinose svekolike žrtve. Činili smo sve moguće kako bismo egipatsko zamijenili babilonskim ropstvom.
I uspjeli smo. Uistinu smo uspjeli.
Svoju sudbinu, sudbinu svoje djece i sudbinu svoje domovine Hrvatske stavili smo u ruke onih koji za jedini cilj imaju ubiti naše snove i naše ideale.
Ponukani mojim tekstom kontaktiraju me Julienne i Zvonko. Prihvaćam njihov poziv i pristupam Savjetodavnom tijelu HRVATSKOG PLAMENA. Dogovaramo i prve susrete. Sretan sam. U meni se budi nada.
I onda Zvonko odustaje.
Pritisci su bili nepodnošljivi.
Danas, nažalost, odustaje i konačno.
Govori se da je u svojem oproštajnom pismu spominjao „Platonovu pećinu“ i da moli za oprost što je sebi oduzeo život.
Samo Bog ima pravo suditi.
Suditi će i Zvonku. Mi tu ništa ne možemo.
Ali možemo moliti se Bogu.
Moliti se da nama oprosti.
Da nama oprosti jer smo ga mi ubili.
Ubili smo Zvonka Bušića.
Mi od 2000 godine na ovamo sustavno dovodimo svojim glasovima na vlast ljude koji su učinili sve da Zvonko poželi vratiti se u zatvor u kojem je proveo 32 godine.
Mi smo svojom bešćutnošću prešli preko činjenice da je od 1995. godine preko 2000 branitelja oduzelo sebi život.
Mi svojom nezainteresiranošću gledamo kako nam pljačkaju, otimaju i rasprodaju ono što su generacije stvarale kako bi i buduće generacije u tome mogle uživati.
Mi svojom nezahvalnošću zaboravljamo što su naša braća u Herceg-Bosni žrtvovala za našu slobodu i kojom cijenom to danas plaćaju.
Mi svojom sebičnošću i ohološću odbijamo ujedinjenje državotvornih snaga koje su jedine u stanju vratiti dostojanstvo ovoj napaćenoj zemlji i onima koji je još uvijek vole.
Zato smo mi krivi.
Zato smo mi krivi za tugu, suze i smrt tolikih domoljuba nakon rata.
Zato smo mi krivi za sustavno nestajanje Hrvata iz Bosne i Hercegovine.
Zato smo mi krivi i za smrt Zvonka Bušića.
Bože, u svom beskrajnom milosrđu smiluj se našem Zvonku.
Smiluj mu se, jer je bio kršćanin, Hrvat, domoljub.
A nama oprosti.
Barem onima koji su u stanju priznati i pokajati se.
Tebi dragi Zvonko neka je laka ova napaćena Hrvatska Gruda.
Oprosti nam što smo vlast nad domovinom dali lutkarima u „pećini“.
Oprosti nam što smo pristali da oni svojim „kazalištem sjena“ određuju našu sudbinu i sudbinu naše djece i sudbinu naše Hrvatske.
Oprosti nam što smo dopustili da nas drže u tami.
Oprosti nam što smo izabrali njihovu tamu „pećine“, a ne tvoje svijetlo slobode.
Oprosti nam jer ne znamo (ili znamo) što činimo.


Ivica Ursić
Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

Večernja molitva vlč. Zlatka Suca

Karamarko usporedio Vladu sa zrakoplovom punim putnika, ali bez pilota i posade

ZNANJEM ĆEMO, A NE ORUŽJEM, STVARI PROMIJENITI NABOLJE